Mogu li ja kao kršćanka biti i liberal?

Danas, kad u Hrvatskoj svjedočimo jačanju konzervativnih strujanja u Crkvi i društvu koja prate ritam većine postkomunističkih zemalja i nastojeći biti branom pred (post)modernitetom i liberalnom građanskom demokracijom, na globalnoj razini svjedočimo dubokoj krizi i liberalizma i kršćanstva istovremeno.

S obzirom na to da su liberalizam i kršćanstvo od početaka liberalne misli u turbulentnim odnosima i površnom promatraču se čine prirodnim protivnicima, očekivalo bi se da kriza jednog ide u prilog drugome.  Međutim, to nije tako, niti je tako bilo je u cijeloj povijesti odnosa liberalne i kršćanske misli.

Slabljenje građanskih vrijednosti dovodi do slabljenja kršćanstva u smislu heterogenosti, pluralizma i razvoja teološke misli, pa i do pada kvalitete i autentičnosti življenja kršćanskih vrednota, a statistički gledano u pozitivnoj je korelaciji i s opadanjem broja crkveno sklopljenih brakova i svećeničkih i redovničkih zvanja.

Neki sociolozi smatraju da je početak liberalizma upravo prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija, drugi dio sociološke zajednice smatra da mu začetke treba tražiti u renesansi i pokretu reformacije, dok treći dio smješta početke liberalizma u prvo kršćanstvo, ali i antički stoicizam smatrajući ih humusom na kojem je nikla misao o slobodi kao prvom i neprikosnovenom načelu svakog liberalizma, ma kako se on u intelektualnoj teoriji i društvenim okolnostima mijenjao i poprimao različite oblike

Dva naizgled ”prirodna neprijatelja” u simultanim su krizama na tlu Europe. No, to nije paradoks, jer slojevit pogled u liberalizam i kršćanstvo ukazuje na duboke poveznice između njih, za razliku od politikantskih i ideologiziranih antagonizama koji se svjesno produciraju od strane svjetovnog i crkvenog mainstreama u borbi za teritorij i moć.

Iako je vrlo teško točno utvrditi sam početak filozofije liberalizma zbog njegove mnogostrukosti kako u teorijskoj potki, tako i u društvenoj pojavnosti koja je kapilarno prožela gotovo sve ljudske djelatnosti, pa ni znanstvenici tu nisu u potpunosti usuglašeni – sasvim je sigurno da njegove misaone klice počinju nicati davno prije nego što se ime ove moćne društvene ideologije pojavljuje na obzoru.

Liberalizam nikada nije bio neki čvrst i jasan ideološki sustav, već više opći misaoni okvir u koji su se ulijevale brojne slobodarske ideje i razmišljanja.

Neki sociolozi smatraju da je početak liberalizma upravo prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija, drugi dio sociološke zajednice smatra da mu začetke treba tražiti u renesansi i pokretu reformacije, dok treći dio smješta početke liberalizma u prvo kršćanstvo, ali i antički stoicizam smatrajući ih humusom na kojem je nikla misao o slobodi kao prvom i neprikosnovenom načelu svakog liberalizma, ma kako se on u intelektualnoj teoriji i društvenim okolnostima mijenjao i poprimao različite oblike.

Novozavjetni kršćanski izričaj donosi izričit duhovni subjektivizam upravo preko transcendencije osobe kojom ona nadilazi nacionalne, društvene i  povijesne uvjetovanosti (Kol 3:11) i koji je temelj ljudskog dostojanstva i slobode, te biva nadahnućem za kasnije teološko i filozofsko promišljanje ljudske osobe kao potpune i samodostatne u smislu samoodređenja neovisno o društvenom položaju, nacionalnosti i političkom okružju u kojem se nalazi.

Toma Akvinac tu slobodu podcrtava smatrajući kako se osoba ima pravo suprotstaviti svakoj vlasti ( i kraljevskoj i crkvenoj) ukoliko ona ne bude radila po načelu najveće dobrobiti zajednice ili ugrožava ontološko dostojanstvo ljudske osobe.

Danas, kad u Hrvatskoj svjedočimo jačanju konzervativnih strujanja u Crkvi i društvu koja prate ritam većine postkomunističkih zemalja i nastojeći biti branom pred (post)modernitetom i liberalnom građanskom demokracijom, na globalnoj razini svjedočimo dubokoj krizi i liberalizma i kršćanstva istovremeno

Nadalje, razum kao drugi temelj liberalizma također je u filozofskoj misli Tome Akvinca naglašen. Dapače, Toma Akvinac je izraziti pobornik skladnog odnosa vjere i razuma i u svojim raspravama skreće pozornost na misaone stranputice kako naturalizma, koji smatra da iznad empirije i prirode nema druge stvarnosti, tako i fideizma, koji odriče prirodi prava i dovodi u pitanje vladavinu prirodnih zakona.

Razum, koji za Akvinca ima krucijalnu ulogu, temelj je definiranju filozofije kao zdravorazumske djelatnosti, ali i  razradi Akvinčeve filozofije politike u kojoj je naglašena misao kako i život pojedinca u političkom sustavu i upravljanje tim istim sustavom treba biti utemeljeno na zdravom razumu.

Stoga, kad se osvrnemo na današnje sukobe suvremenih naturalista – prirodoznanstvenika, pogotovo okupljenih u misaonu zajednicu modernih skeptika i i novovjekih fideista, u bizarne pokrete za povratak naravnom zakonu i negaciju znanstvenih dostignuća, i pritom čujemo politički poziv na zdrav razum i politiku zdravog razuma, vidimo da se ništa fundamentalno nije odmaklo od stvari koje je Akvinac misaono riješio još u 13. stoljeću.

Liberalizam se kao vrlo heterogen misaoni pokret u svom usponu susreo s isto tako vrlo heterogenim kršćanstvom, ne samo po broju denominacija već i po različitosti kršćanskih praksi unutar iste denominacije.

Tako je i kršćanstvo različito reagiralo na liberalizam. Katolištvo, u vrijeme uspona prosvjetiteljstva vrlo moćno u svjetovnim pitanjima i patronatu nad znanošću, umjetnosću i svim društvenim djelatnostima, odmah mu se suprotstavilo.

Protestantizam je pak, odmah prigrlio liberalnu doktrinu – čak i u mislima J. Lockea nalazimo moral usađen u ljudsku narav od Boga kao temelj odgovornog upravljanja i djelovanja, a osnivači SAD-a su bili više nalik vjerskim fundamentalistima nego prosvijećenim sekularistima.

Često ćemo od uvjerenih liberala čuti kako je preduvjet napretka liberalne države obračun s ”kršćanskim nazadnjaštvom” i smještanje vjere u privatnu sferu

Razum, kao jedan od stupova liberalne doktrine, kalvinizam je ugradio u vlastiti nauk.

Pravoslavlje se do danas, u smislu doktrinarnog odgovora, nije u punini susrelo s liberalizmom.

Liberalizam je, kako je razvidno iz ”L’ Histoire intellectuelle du liberalisme” P. Manuta, imao više problema sa slobodom i kako je ispravno delegirati, nego s neslobodom.

Nakon Francuske revolucije zaglavio je u krvavim odmazdama neistomišljenicima, a u razdoblju Vergone francuski je unitarizam nasilno i potpuno suprotno temeljima liberalizma zatro dijalektalnu i trubadursku baštinu ostavljajući trajne rane u francuskom društvu.

Bio je i pobornik kolonijalizma i ”sabirnih logora” za afričke domoroce.

Katolička je Crkva, pak, prihvaćanjem rimskog kanona kao temelja svog ustroja, utemeljenjem države Vatikan i osvajačkim križarskim pohodima sebe duboko iznutra sekularizirala davno prije pojave liberalizma kojemu spočitava sekularizaciju i počela se baviti svjetovnom moći i politikom, te je time na praktičnoj razini odmakla daleko od poimanja kršćanina kao slobodnog od svjetovne vlasti, nacionalne i bilo koje druge uvjetovanosti.

Sukob liberalizma i Katoličke crkve nikad nije bio sukob oko vjere, već oko prevlasti u svijetu, a to je i danas.

Često ćemo od uvjerenih liberala čuti kako je preduvjet napretka liberalne države obračun s ”kršćanskim nazadnjaštvom” i smještanje vjere u privatnu sferu.

Marcello Pera, talijanski filozof i liberalni političar, ističe kako slobodno tržište, neovisno sudstvo i mala, a efikasna država nisu dovoljni za opstanak liberalne demokracije

Od kršćana ćemo pak čuti da je temelj obrane naše civilizacije obračun s liberalizmom koji rastače sve vrijednosti.

U vezi s obračunom u krivu su i jedni i drugi. Marcello Pera, talijanski filozof i liberalni političar, ističe kako slobodno tržište, neovisno sudstvo i mala, a efikasna država nisu dovoljni za opstanak liberalne demokracije.

Bez nepovredivosti ljudskog života, slobode ljudske osobe od svake svjetovne vlasti koja bi radila protiv njenog dostojanstva i suosjećajne brige prema slabijima liberalna demokracija nema šanse za opstanak.

Ljudska prava kakva danas žestoko branimo iznikla su iz kršćanske misli. Katolici bi, pak, trebali priznati da je liberalizam, i onda kad je zaglavio u povijesnim stranputicama i birao neprimjerene metode, u svojim načelima uvijek branio vrijednosti koje su u svojoj biti kršćanske.

Treba li liberal biti vjernik? Ili ovako: mogu li ja kao kršćanka biti i liberal?

U smislu religijske prakse zacijelo ne, ali u smislu poštivanja vrijednosti i kršćanske kulture na kojoj je iznikao svakako da. Jer bez svog moralnog temelja liberalizam nije obranjiv, a tako ni zapadna civilizacija kakvu znamo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora