novinarstvo s potpisom
Početkom listopada novinarske kamere uhvatile su osobe u odorama bez oznaka kako palicama tuku migrante na granici. Bio je to plod osmomjesečnog istraživanja međunarodnog tima novinara u kojem su sudjelovali i novinari iz Hrvatske.
Iznenađeni ministar Davor Božinović žurno je proveo istragu koja je pokazala da je to bio izolirani incident za koji je bilo odgovorno nekoliko policajaca.
Naravno, taj je snimak potvrdio ono o čemu se već dugo pričalo i o čemu je već postojao niz dokaza, a to je da hrvatska policija već dugo krši zakone svoje zemlje – ilegalno protjeruje migrante tzv. ”pushbackovima” i fizički ih maltretira, i to već godinama.
Razlika je ovoga puta bila u tome što smo svi to sada mogli vidjeti na snimci koja pokazuje kako to točno izgleda. Sudeći po prethodnim izvještajima o ozljedama migranata događaju se i puno gore stvari nego što se na toj snimci moglo vidjeti.
No snimak se pojavio prije nepunih mjesec dana, nešto se pisalo o tome, političari su imali o tome nešto za reći, nad nekim je pojedinim policajcima pokrenuta istraga i to je to, sve se stišalo.
Kao da se dogodio neki nebitan incident, kao, na primjer, da je stranka na vlasti pravomoćno osuđena za korupciju ili da je bivši premijer optužen za primanje mita prilikom prodaje državne naftne kompanije.
Međutim, sustavno nasilje nad migrantima, kao uostalom i ova druga dva slučaja, nije mala stvar već duboki problem države.
Razlika između ovih slučajeva je u tome što je u prvom velik dio javnosti pokazao razumijevanje za tu praksu i čak je branio dok za slučajeve korupcije nitko ne pokazuje razumijevanje osim kad netko ispod glasa s namigom kaže da je ”krao, ali je i nama dao”.
Razlika je, naime, u tome što je korupcija uvijek devijacija funkcioniranja države dok je nasilje sastavni dio funkcioniranja djelotvorne države. Upravo je ta povezanost nasilja s djelotvornom državom često u pozadini umanjivanja važnosti problema koji se već dugo odvija na hrvatskoj granici.
Naravno, nitko ne spori da je u obrani policijskog postupanja prema migrantima prisutna velika količina ksenofobije, islamofobije, otvorenog kulturnog rasizma i strah za kršćanski identitet Hrvatske i Europe.
Ali kada maknemo tu motivaciju iz mnogih komentara se može iščitati opravdanje nasilja kao onog što države čine kada netko krši zakon.
Uostalom, i predsjednik Milanović je, kao ostrašćeni ljubitelj uniformi, ratova i vojski, povodom navedene snimke izjavio da neće valjda policajci lepezama braniti granicu.
Uglavnom, vrlo je raširena slika države kao suverena koji ima monopol na upotrebu sile i čija će djelotvornost u provođenju zakona često dati legitimitet u korištenju te sile pa čak i u vidu brutalnog fizičkog nasilja.
Korištenje nasilja prema takvom je shvaćanju esencijalna i normalna komponenta u djelovanju legitimnih državnih službenika kad obavljaju svoje dužnosti – među koje sigurno spada i čuvanje državne granice. Upravo je takvo shvaćanje povezanosti države i nasilja vrlo problematično.
Nasilje ne može biti normalno. Ono uvijek mora biti shvaćeno kao incident, kao nešto što je opravdano samo u iznimnim slučajevima.
Kada policijski službenici sustavno koriste nasilje onda oni ne pokazuju snagu i odlučnost države da štiti svoju granicu već prije nemoć i nevoljkost države da provodi svoje zakone. Korištenje nasilja uvijek znači da država nije djelotvorna u provođenju svojih zakona na legitiman način.
Moć i snaga države upravo se očituje u konsenzusu o uvažavanju zakona i poštivanju ljudskih i građanskih prava. Policija koja tuče ljude na granici i nezakonito ih protjeruje, a velik broj građana to podržava pokazuje da taj konsenzus u društvu ne postoji.
U uvjetima u kojima velik broj građana ne vjeruje u znanost pa smo po procijepljenosti jedni od najgorih u Europskoj uniji, u kojima već poslovično ne vjerujemo u političke institucije jer ih smatramo korumpiranima na svim nivoima, u uvjetima u kojima je stupanj povjerenja u druge građane vrlo nizak (posljednje istraživanje Eurobarometra pokazalo je da je tek između 20 do 30 posto hrvatskih ispitanika na pitanje može li se, općenito gledajući, većini ljudi u njihovoj zemlji vjerovati, odgovorilo potvrdno) nedostatak konsenzusa o provođenju zakona i razumijevanje prema institucionalnom nasilju je vrlo problematično.
I trebalo bi biti problematično i onima koji to nasilje brane, ako ne zbog moralnih razloga onda zbog racionalnih. Naime, ideja prema kojoj će pendreci uvijek biti usmjereni na one vani prilično je varljiva. Policija koja sustavno krši svoje zakone, stavlja fantomke i skida oznake sa svojih uniformi da bi tukla ljude nije baš garant ljudskih prava niti onima unutar tih granica.
Još je jedan odgovor na kritike policijskog postupanja važno istaknuti, makar samo kratko.
Često se čuje kako se neće dopustiti napadi na policajce koji u teškim uvjetima za malu plaću čuvaju našu sigurnost. I ja vjerujem da je to istina, da su uvjeti teški, da je plaća mala i da čuvaju našu sigurnost. I nisu aktivisti i novinari ti koji policajce pokazuju kao negativce već upravo oni koji ih idu braniti.
Ako ne postoji sustavno protjerivanje i premlaćivanje onda je to osobni izbor ogromnog broja policajaca koji spontano trpaju ljude u marice i vraćaju ih na granice, koji spontano, iz zabave valjda, skidaju oznake, stavljaju fantomke i odlaze u šumu mlatiti ljude.
I nisu dakle aktivisti i novinari ti koji to govore već upravo ministri i visoki policijski službenici.
Što je gore, živjeti u državi u kojoj postoji naredba da se krši zakon ili u kojoj policajci masovno spontano krše zakon?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.