novinarstvo s potpisom
Na pomolu je, vidimo, diplomatski mrak u balkanskoj krčmi. Započelo je dramatičnom vijesti da je haški ratni zločinac Vojislav Šešelj demonstrativno izgazio hrvatski barjak u skupštini Srbije. Hrvatska delegacija na čelu s Gordanom Jandrokovićem to nije vidjela, ali je čula, pa je naprasno odlučila prekinuti posjet Srbiji i vratiti se, neispunjena posla, u domovinu.
Umjesto da iskoristi tu prigodu i poentira, pred domaćinima, koliko je apsurdna činjenica da jedan osuđeni ratni zločinac može još uvijek biti zastupnikom u toj skupštini i da na licu mjesta ishodi ispriku domaćina koji bi se tako pred svjetskom i europskom javnosti, do koje im je navodno stalo, našli u vrlo neugodnoj i nezgodnoj situaciji. I morali bi se vaditi iz te embarassing situation, kako se u diplomatskom komuniciranju zovu slične situacije.
Umjesto toga, Jandroković i cijela delegacija ponijeli su se kao uvrijeđena djeca, a kada se srpska premijerka htjela ispričati svojem kolegi, hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, za ovaj primitivni čin osuđenog ratnog kriminalca Šešelja, hrvatski premijer se nije mogao naći pri telefonu.
Valjda je otišao u WC, slično kao kad bi, u doba Hladnog rata, u Vijeću sigurnosti UN-a rumunjski delegat bio redovito odsutan, u WC-u, kada se glasovalo o nekom sovjetskom prijedlogu.
U diplomatskom komuniciranju to je dupli faux-pas, nespretni korak diplomacije jedne europske zemlje, odskora članice Europske unije i po vlastitoj predodžbi ”uljuđene zemlje”. Nasuprot tomu, to i sve ono što je uslijedilo vraća Hrvatsku u balkansku krčmu, kako ju je nazvao Miroslav Krleža.
Na dva faux-pasa uslijedio je i treći, proglašenje srpskog ministra obrane Vulina personom non grata, što blijedo asocira na poigravanje velikih sila uzajamnim proglašenjem diplomata druge strane nepoželjnim osobama. No dok je to na razini velesila dramatično, ovdje je na Balkanu to poprimilo farsični oblik.
Tuk-na-utuk, pa je i Srbija proglasila hrvatskog ministra obrane Krstičevića nepoželjnom osobom (koji, uzgred budi rečeno, ne zna ni govoriti standardnim hrvatskim jezikom, toliko o našoj uljudbi i o tome tko ju predstavlja).
Sve je to jedan žalosni koloplet događaja u kojima je Hrvatska ispala provincijalnija i primitivnija, dok je Srbija, nepravedno, pokupila tihu sućut europskih diplomata.
A Šešelja opet ti isti zapadni diplomati smatraju klaunom, zanemarujući činjenicu da su mnogi i slični klaunovi u svjetskoj povijesti odveli svoje zemlje i čitav svijet u katastrofu.
Hrvatska se, međutim, trudi svim silama ispasti uvrijeđena mlada odsustvom primjerenog ponašanja, poglavito u odnosu prema svojim susjedima.
A onda se čudom čudi hrvatska javnost kada reakcije naših susjeda uspijevaju efektnije poentirati i odvratiti, prividno duhovitije, iako je i to jadno i ispod razine primjerenog diplomatskog komuniciranja europskih država.
A što se moglo i što bi još trebalo učiniti ”glede” i ”u svezi” s time? Problem je isplivao na površinu, ali je neprimjerena reakcija i Jandrokovića, i Plenkovića i njegove Vlade bacila u drugi plan ono što je mogla biti efektna poenta čime je Hrvatska mogla osvijetliti svoj image članice Europske unije.
Problem je u tome da ni Srbija, koja tolerira ratnog zločinca Šešelja kao ”narodnog poslanika” u svojem parlamentu, pa ni susjedne joj zemlje, nemaju adekvatnog instrumenta da ratne zločince iz svog dvorišta uklone s političke, javne scene.
Hrvatska je mogla, primjerice, na licu mjesta predložiti Srbiji, pa i Bosni i Hercegovini, da sve tri zemlje donesu preinake i dopune svojih zakona o suradnji s Haškim sudom kojima bi jasno odredile da procesuirani i osuđeni ratni zločinci, bilo iz koje od tih triju zemalja došli, ne smiju više u svojim zemljama obavljati nijednu javnu dužnost, niti se mogu pojaviti kao kandidati u njihovom političkom životu.
Tako bi se najefikasnije te zemlje osigurale da, u ovom ili onom obliku, osuđeni ratni zločinci ne kontaminiraju političku atmosferu tih zemalja.
No to još nije sve: sve te tri zemlje, koje uspješno pridonose gašenju svjetla u balkanskoj krčmi, morale bi svoje kaznene zakone dopuniti odredbama kojima se svi oni koji su pravomoćno osuđeni za korupciju ili za kazneno djelo koje ima konotaciju sukoba interesa ili privatizacije javnog dobra isključe iz političkog života zemlje.
To bi bio konkretan korak u demokratizaciji tih demokratura, kako ih je duhovito nazvao Predrag Matvejević.
Postoje za to već i uzori u samom našem najbližem okruženju, u Europskoj uniji. Italija je tako 2013. izglasala zakon, poznat kao ”Zakon Severino” po tadašnjoj ministrici pravosuđa, kojima se pravomoćno osuđenima za korupciju priječi obavljanje javnih dužnosti i kandidiranje na političkim, regionalnim i lokalnim izborima.
Tako je iz političkog obzora morao nestati živući egzemplar korupcije i političke zlouporabe, magnat Silvio Berlusconi, koji se zbog tromosti i neefikasnosti pravosudnog sustava svoje zemlje izvukao iz 17 procesa zbog zastare ili zbog pomanjkanja dokaza uz omiljenu formulu da su u ostalim postupcima njegovi lojalni službenici preuzimali na sebe krivnju i tako otišli odsjediti kaznu po ”delegatskom principu”.
Naravno, takva bi mjera i u slučaju Hrvatske, pa i ostalih zemalja zapadnog Balkana, značajno prorijedila redove tzv. političke elite i vratila dostojanstvo politici, umijeću kojeg klasici političke misli drže za najviši stupanj ne samo umijeća, tehnea, već i poezisa – stvaralačkog čina ljudskog duha.
Umjesto toga, svjetla se polako gase u balkanskoj krčmi i samo je pitanje vremena, kako vide i vanjski promatrači, kada će se ono opet ugasiti, i to potpuno.