Na hrvatskom grbu bi trebao biti i magarac

Na hrvatskom grbu nema magarca. Magarac je plemenita životinja. Tovar. Trpi i radi. O njegovoj inteligenciji vladaju suprotna mišljenja. Orwell mu daje (”Životinjska farma”) časno mjesto mudre životinje. Moje iskustvo čuvanja iz djetinjstva sasvim je suprotno.

Tvrdoglava marva koja ništa ne sluša, trpi udarce i zadovoljava se s malo trave. Možeš ga tući, vući ili gurati i jedino pomaže zavrtanje repa. Pitomo gleda s razumijevanjem i radi po svom. Pravi simbol hrvatske neovisnosti i slobode.

Možete nas tući, možete nas lupati, gnjaviti i izgladnjivati, no mi, magarci, i dalje volimo svog gazdu.

Stvarno nas drže za naivne tovare. Puste narod da prosvjeduje. Ignoriraju zahtjeve za ostavkama. Smanjuju procjene broja prosvjednika. Raspravu o tome da je školstvo propalo pretvaraju u raspravu o tome ima li Boga? Prosvjed je Vladi prolazna gnjavaža, a ne iskreni krik.

Tvrdoglava marva koja ništa ne sluša, trpi udarce i zadovoljava se s malo trave. Možeš ga tući, vući ili gurati i jedino pomaže zavrtanje repa. Pitomo gleda s razumijevanjem i radi po svom. Pravi simbol hrvatske neovisnosti i slobode

Nije to hod za život. Kažu da je kiša otjerala sudionike. Istina, padala je kiša i grad, no čim je počelo, pojavilo se sunce, nestali kišobrani. Bilo je veselo i lijepo. Govornici nisu bili snažni.

Traži se nastavak. Ministar je napravio pogrešku koja kao da se ne primijeti. Postupak koji je smišljen da ne da rezultat. Potencirao je tobožnju neovisnost tijela koja donose operativne odluke.

Pazite, strategija postoji – a strategija je: ”Ono što je sakriveno procedurama navodnih natječaja, radnih skupina i povjerenstva je da konačnu operativnu odluku ne donose ta tijela, da o sredstvima, ni u cjelini ni pojedinačno po stavkama i programima, ne odlučuju ta tijela već Vlada i ministar”.

Ono što je jednostavno, učinjeno je i maskirano tobože javnim natječajima, konzultiranjem stručne javnosti i sličnim trikovima.

Ovdje se radilo o tome da su za provedbu zaduženi ljudi koji ideju i strategiju nisu koncipirali, nisu prihvatili i imaju sasvim drukčije ciljeve, što sada više i ne skrivaju.

Što to znači da sve to treba nadgledati osoba koja je kao zaposlenica podvrgnuta ministru? Znači samo to da se ona svega plaši. Možda srami, a svakako ne želi odgovarati.

Nije zadatak jednog programa, nazivanog krajnje nespretno reforma kurikuluma, da se nešto promijeni, obrazovanje poboljša, već da se sve odgodi, ciljevi promaše, obrazovanje povjeri nejasnoj mreži izmišljenih, improviziranih i neodređenih tijela. Reforma se sistematski pretvara u birokratski zamršene postupke, neodredive nadležnosti, rasprave o osobama.

Pazite, strategija postoji – a strategija je: ”Ono što je sakriveno procedurama navodnih natječaja, radnih skupina i povjerenstva je da konačnu operativnu odluku ne donose ta tijela, da o sredstvima, ni u cjelini ni pojedinačno po stavkama i programima, ne odlučuju ta tijela već Vlada i ministar”

Dakle, najprije radi se o tome da se djelovanje simulira, da ostane na dijagnozama. Strategijskim evaluacijama ili vrag zna kako se sve mogu nazvati herojski napori da se ne učini ništa. Sve to mora stvoriti dojam da Vlada i ministar ne odgovaraju za uspjeh cijele stari, da mogu ignorirati mišljenja više tisuća ljudi. Ozbiljnih znanstvenika.

Mislim da bi ministar morao dati ostavku ne zato što je plagira i prepisuje druge (uostalom, nitko ne pita koja je znanstvena vrijednost tvrdnji koje prepisuje), već zbog toga što loše radi svoj posao (”dela čovjek”).

On je nedorastao zadatku koji je preuzeo, jer ne uživa ugled, kupuje autoritet i klijente pretvara u tobožnje saveznike. On bi prije i brže trebao dati ostavku zbog muljanja spinovima (jednoglasna podrška Rektorskog zbora!?).

On izbjegava ozbiljna pitanja što radi, odgovara da ima povjerenje premijera. Odgovorne su Vićan i Culej, Plenković, ali ne i on. U međuvremenu ignorira uvrede autonomiji znanosti, institucionalne krize sveučilišta i grube manipulacije.

Što on misli o prijelazu rektora na Učiteljski fakultet? O Hrvatskim studijima, financijskoj efikasnosti sustava? Koliko osoba je zaposleno na birokratskim poslovima kontrole znanosti?

On će reći da se radi o autonomiji i slobodi znanosti. No to nije odgovor, jer pitanje je što radi i što misli. Za ministra znanosti nedostojan je odgovor da ne misli ništa ili da misli isto što i premjer koji njega baš i ima za taj posao.

Jedna usputna stvar nije bezazlena. Prosvjednici pažljivo izbjegavaju reći da se bave politikom, a njihovi kritičari se grčevito trude nalijepiti im takvu etiketu.

Mislim da bi ministar morao dati ostavku ne zato što je plagira i prepisuje druge (uostalom, nitko ne pita koja je znanstvena vrijednost tvrdnji koje prepisuje), već zbog toga što loše radi svoj posao (”dela čovjek”)

Političke stranke rado bi prisvojile njihove parole ili prigrlile osobe koje su se afirmirale u tom pokretu.

To pokazuje jad i bijedu političkih programa i stranaka, jer je ljudi srame priznati da podržavaju neku političku stranku, ma koliko se one trudile dokazati svoj patronat nad idejama i prijedlozima.

Prosvjednici su svjesni i toga da će kada kažu stvarnu istinu o tome koja stranka podržava, a koja opstruira reforme, izgubiti dio podrške i izvrgnuti se riziku da ih se proglasi boljševicima, masonima ili nepatriotima.

Izbjegava se reći da se radi o svjetonazorskim pitanjima. A o tome se baš i radi. Jasno je da se suprotstavljaju tradicionalni i ekstremni konzervativizam i religioznost s jedne strane, te moderni svjetovni stavovi s druge.

Uostalom, zahtjevi protivnika postojeće strategije otvoreno su svjetonazorski. Tvrde da se Boga izbacuje iz škola, da je spolni i građanski odgoj pristran, štetan i nemoralan. Tvrdnja da su vodeći fizičari bili religiozni trebale bi biti dokaz. Dokaz za što?

Kad uvaženi akademici traže točke kompromisa s religijom, književnici meritorno sude o biologiji, a geolozi o povijesti novog doba?

Ne, sve su to svjetonazorska prepiranja, a o vrijednostima i vjerovanjima se ne može raspravljati. Međutim, vjera ne znači puno kao nositelj paradigme. Ne samo u matematici, fizici i kemiji, nego ni u tjelesnom odgoju, tehnici ili učenju književnosti. Posebno je opasno kad se zamisli da je povijest, sociologija ili zemljopis pitanje stava, a ne pitanje znanja.

Pretvorba kurikularne reforme u klerikalnu duhovnu obnovu (sjajna parola!) je protivna društvenom napretku, suprotna emancipaciji duha

Jedno je vjerovati, a drugo je znati. Vjeri si sam sucem, a o znanju sude drugi koji se znanošću bave. Kad se želi izbaciti metafiziku i predrasude, po djecu je opasno to osporavati tradicijom.

Kojom tradicijom? Srednjovjekovnim ritualima? Mitovima koji su utjehe sirotinji, bolesnima i umirućima? Kada nešto ne znamo ili ne razumijemo, to nije dokaz protiv pozitivnog znanja niti razlog da se tvrdi da ne možemo znati.

Pretvorba kurikularne reforme u klerikalnu duhovnu obnovu (sjajna parola!) je protivna društvenom napretku, suprotna emancipaciji duha.

Kako je lijepo rekao Matteo Renzi: ”Italija je ostala privržena konzervativizmu. Ona ima političku klasu koja živi u prošlosti i ne gradi budućnost. Povijest je naša snaga, ali je rizik u tome da će postati ruševina ako hodamo naprijed s glavom okrenutom natrag“. To vrijedi i za Hrvatsku.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora