Na nebu bez dijamanata

Siroti Luc Besson.

 

Iako je nekoć bio najkomercijalnije redateljsko ime francuskog filma, proteklo je desetljeće i pol posvetio naglašavanju komercijalne prirode svog zanata nauštrb redateljske. Pritom mu je pošlo za rukom ono o čemu praktički svi ostali europski producenti samo sanjaju: njegova EuropaCorp postala je ozbiljan međunarodni igrač, poglavito kroz uspješne franšize koje teže početi slovom ”T” – ”Taxi”, ”Transporter”, ”Taken” – u kojima se Besson javlja i kao scenarist. Uz razvoj vlastitog studijskog kompleksa Cité du Cinéma na periferiji Pariza i snažan prodor na kinesko tržište, EuropaCorp je trenutačno najozbiljniji producent i distributer na regionalnoj sceni, jedini studio starog kontinenta koji bar podsjeća na negdašnju slavu Gaumonta i Pathéa.

 

Svejedno, siroti Luc Besson.

“Lucy” vraća Luca Bessona na polje istraživanja metafizičkog kroz trope akcijskog filma, i to kroz noseći ženski lik – ali uz očito usvojene poučke petnaestogodišnjeg producentskog rada

 

Sjetimo se razvoja njegova talenta kojemu smo svjedočili u kinima. ”Subway” je bio dozlaboga nesuvisao, ali pucao je po šavovima od stila i novovalnog duha. ”Veliko plavetnilo” pretvorilo je ronilačku tanatoidnost u popularnu emociju krajem osamdesetih. ”Nikita” i ”Léon” definirali su pojam trilera u devedesetima. Svaki od tih filmova bio je sve zreliji, sluteći na oblikovanje jedne važne autorske figure. Zagrebačko kino ”Grič” mjesecima je ugošćavalo svakoga ponaosob, na radost cijelog jednog naraštaja stasalog uz glazbu koju je za njih napisao Éric Serra.

 

Zatim je stigao ”Peti element”, razbarušena posveta francuskom novovalnom stripu, ali pomalo i korak unatrag u razvoju ozbiljnog autora Bessona. Kao da želi nadoknaditi djetinju zaigranost tog filma, Besson je uoči milenija u kina doveo ”Ivanu Orleansku”, svoje dosad najcjelovitije djelo: koliko god da je povijest kinematografije ispisana pričama o ovoj srednjovjekovnoj ratnici-svetici, čak su se i velikani poput Dreyera i Bressona zadovoljavali prikazivanjem isključivo njezinog svetog djela. Besson se usudio istražiti dvojnost mača i križa u Ivani, oblikujući lik sazdan od suprotnosti s kakvim se bilo teško poistovjetiti – što je poljubac smrti za komercijalne projekte čak i u slučajevima kad im cijela poanta ne počiva na dekonstruiranju protagonista.

 

Ili protagonistice, u konkretnom slučaju. Besson je kroz svoju filmografiju stvorio niz snažnih ženskih likova, ali njegova je Ivana u svojem religijskom žaru bila pretvrd orah i za feminističku kritiku. Nakon nje, slijed Bessonovih filmova od formata naglo se prekinuo: producentski je rad zasjenio povremena sjedanja u redateljsku stolicu.

Nakon kratke uvodne kalvarije, Lucy Miller kreće putem razvoja supermoći na kakvima bi joj pozavidio i najdarovitiji član X-Mena, bez i najmanje natruhe dekonstruiranja same sebe

 

Naslovi su tu, uostalom, bili namjerno efemerni – od dječjeg serijala ”Arthur i Minimejci”, preko mnogo konzervativnije stripovske avanture ”Adèle Blanc-Sec”, do burlesknog riffa na temu ”Neba nad Berlinom” po imenu ”Angel-A.”

 

Besson je nedavno snimio i ”The Lady”, biografiju Aung San Suu Kyi, bez naročitog odjeka. Uviđate li sada zašto jednog od najmoćnijih ljudi europskog filma nazivam sirotim?

 

”Lucy” je drugi Bessonov film u nizu koji počinje slovom L, a premda je daleko od razine intrigantnosti na koji je njegov autorski razvoj nekoć ukazivao, barem daje naslutiti da nečega zanimljivog u Bessonu još ima. Prvi put u desetljeće i pol jedan je film u njegovoj režiji postao relevantan faktor na svjetskim kinoblagajnama, ako ništa drugo.

 

Nije da mu je to bila jedina ambicija. ”Lucy” svoju radnju temelji na onome što se često, a i s podosta prezira, naziva “mitom” o desetpostotnoj iskorištenosti ljudskog mozga – na opažanju da čovjek u svome svakodnevnom stanju rabi samo deset posto potencijala svojih neuronskih spojnica. Naravno, postotak je proizvoljan, kao i kontraargument da svako toliko u svakome dijelu mozga sijevne pokoji neuron: nikad ne sijevaju svi istodobno, a nitko od nas, zapretenih u svakodnevne efemernosti, ne može poreći da ne doživljava ni sebe ni svijet u onoj iskustvenoj punini kakvu su u svojim najdirljivijim recima opisivali sveci i mistici.

 

Da, Lucy vraća Luca Bessona na polje istraživanja metafizičkog kroz trope akcijskog filma, i to kroz noseći ženski lik – ali uz očito usvojene poučke petnaestogodišnjeg producentskog rada. Za razliku od Ivane Orleanske, Lucy Miller ne pokazuje ni najmanju naznaku urušavanja u samu sebe. Njezini najslabiji trenuci dolaze na samome početku radnje, ali njezina kratka kalvarija brzo se promiče u razvijanje supermoći na kakvima bi joj pozavidio i najdarovitiji član X-Mena.

 

Besson je službeno objavio kako je htio da mu film ima tri cjeline: prva bi podsjećala na ”Léona”, druga na Nolanov ”Početak”, a treća na Kubrickovu ”2001.: Odiseju u svemiru”.

 

Konačno je djelo umnogome raznorodnije od toga. Ne pada mi na pamet, dapače, da sam ikada dosad vidio film koji tako hrabro iz sekvence u sekvencu mijenja žanrove, stilski pristup i ukupni tonalitet: ”Lucy” djeluje kao kolaž mnogo šireg spektra tema koje su Bessona očito zanimale za vrijeme dugog boravka u producentskoj pustinji, a budući da su sve zbijene u kompaktnih sat i pol, nijedna se ne stigne razviti do kraja i, osim očiju, dubinski zaintrigirati i organ kojim se navodno film bavi.

 

To ipak ne znači da je film nesuvisao: čvrstu dramaturšku okosnicu daje mu motiv fiktivnog enzima koji Lucy biva prisiljena krijumčariti u sebi kao novu vrstu droge, te postupno upijati i tako stjecati sve moćnije moždane sposobnosti.

 

Možda i prečvrstu: nakon što shvatimo da će svako toliko u ekran udariti telop s novim, višim postotkom moždanih moći koje Lucy ima, iz akcijskog vida radnje posvećenog korejskim gangsterima koji se žele ponovno domoći svoje droge ponestaje dobar dio stvarne napetosti. (Usput, onako ispunjen borbama po hodnicima snimljenim u slow motionu, završni obračun s njima svakako najjače podsjeća na ”Léona”.)

 

Proširivanje umnih sposobnosti protagonistice ovdje se, naime, ne ograničava na ono što mozak inače radi – na poimanje. Ne: već trenutak nakon što joj vrećica pukne u abdomenu, Lucy se kotrlja po stropu.

 

I ostatak njezinog preobražaja posvećen je fizičkom utjecanju na svoje tijelo i okolni svijet, uz tek povremenu kvazimetafizičku opservaciju o efemernosti života, svemira i svega ostaloga. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Lucy izgledala da je nastala u vrijeme kad se popularna kultura zaista zanimala za takve teme: Besson danas i najopćenitiji metafizički koncept očito ne može iznijeti na ekran bez vizualiziranja poteklih iz najbezumnijih filmova.

“Lucy” djeluje kao kolaž mnogo šireg spektra tema koje su Bessona očito zanimale za vrijeme dugog boravka u producentskoj pustinji, a budući da su sve zbijene u kompaktnih sat i pol, nijedna se ne stigne razviti do kraja i, osim očiju, dubinski zaintrigirati i organ kojim se navodno film bavi

 

Dobar dio tog igranja na sigurno potječe iz odabira glavnih glumaca: Scarlett Johansson u ”Lucy” je dobila samostalni superjunački naslov kakav joj godinama izmiče u radu za Marvel, tako da je publika više nego spremna prihvatiti je u takvoj ulozi. Od Morgana Freemana ne traži se mnogo više nego da nam neprestano objašnjava kroz što to Lucy prolazi, a to je u redu, jer je on ionako najomiljeniji narator naših dana. U ostatku ansambla ističe se još jedino Choi Min-sik, genijalni protagonist izvornog ”Oldboya”, jer snagom nastupa uspijeva zataškati apsurdnost svog lika.

 

Usprkos velikoj ambiciji koncepta, ima li u ”Lucy” stvarne metafizike? Možda, za one koji još od šezdesetih čekaju da napokon stigne droga koja će im “otvoriti um”. Fiktivni CPH4 iz filma omogućit će im još mnogo, mnogo više. Ali oni koji od duhovnog prosvjetljenja očekuju onaj neophodni dio svakog junakova putovanja otkad je svijeta i vijeka – povratak u zajednicu nas neprosvijetljenih i donošenje neke blagodati – mogli bi se osjetiti prilično prikraćeno kad im od Lucy Miller ostane samo najveći USB stik na svijetu.

 

Beskrajno eklektičan, prepun poludomišljenih ideja i odviše spreman svoju raskošnu ambiciju jeftino prodati za račun lakog zadovoljavanja što šire publike, ”Lucy” je neprijeporno film Luca Bessona – ali onog Luca Bessona koji je snimio ”Subway” i ”Peti element”, a nipošto onoga koji je u međuvremenu prijetio prerastanjem u jaku autorsku ličnost.

 

I zato ponavljam: siroti, siroti Luc Besson.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora