autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Na sudu teatra

AUTOR: Nela Vlašić / 18.04.2014.

Znam priču do u detalje. Nema iznenađenja, pa ipak mi tradicionalno neudobne stolice HKD teatra na Sušaku nikad nisu bile tako do boli nelagodne kao u srijedu navečer. Krivica pasivnosti, kronično pomanjkanje suosjećanja, empatije za evidentnu patnju drugih, krivnja nečinjenja, žmirenje nad nesrećom drugačijeg, sljepilo za probleme susjeda, školskih kolega, dojučerašnjih prijatelja obavilo je dvoranu. Hladnoća, jeza, užas i onaj mrak devedesetih nahrupili su žestinom tzunamija s pozornice u gledalište. Netko iza mojih leđa sve je vrijeme tiho jecao…

 

Na kraju predstave aplauz je zamro prije no što je pošteno i započeo – a glumci, zločinci i žrtve istodobno, nisu izašli pokloniti se… Zločinu se ne plješće i ne klanja!

 

Oliver Frljić i glumačka ekipa svojim viđenjem Aleksandre Zec sjajno, angažirano i do kraja uvjerljivo odradili su ovaj po svemu zahtjevan teatarski zadatak. Zadaću nimalo laku – propitati, kako je sam redatelj kazao, koliko se hrvatsko društvo spremno suočiti s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Spotičemo se, rekao je, o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani.

Ružna prošlost, nekažnjeni zločin počinjen pod oznakama pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, zlodjelo u ime države, u ime svih nas dakle, oživljen je u sadašnjosti samo snagom odigranog i to tako da zaboli svakog u gledalištu, da savjest  zapeče, a osjećaj krivnje prizove suze

 

Među riječkom publikom na predstavi, kojoj sam svjedočila dan nakon premijere, ni traga od one zastrašujuće emotivne ravnodušnosti i relativiziranja kojima je stvarni događaj – svirepo ubojstvo Mihajla, Marije i Aleksandre Zec – popraćeno početkom devedesetih. Jedna je to od onih predstava koja gledatelju ne pruža opušten užitak u tekstu i glumačkoj igri. Ružna prošlost, nekažnjeni zločin počinjen pod oznakama pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, zlodjelo u ime države, u ime svih nas dakle, oživljen je u sadašnjosti samo snagom odigranog i to tako da zaboli svakog u gledalištu, da savjest zapeče, a osjećaj krivnje prizove suze.

 

Prazna scena na koju se u jednom trenutku spuštaju ogromne, uvećane policijske fotografije ubijene obitelji Zec, mrtve Aleksandre u pidžami ruku svezanih na leđima može kakvom kazališnome znalcu biti odveć doslovna, banalna, gotovo prepisana iz američkih forenzičkih serija, no mene se dojmila.

 

Ja sam se, usprkos tome što priču znam u detalje, po tko zna koji puta od ’91 naovamo zapitala: ”Bože, kakav je to čovjek koji može hladnokrvno ubiti dijete?” Dvanaestogodišnju djevojčicu u roza pidžami baciti u jamu sa smećem na Sljemenu. Kakvi su to ljudi koji ovu, po svemu običnu trešnjevačku obitelj, odvode u smrt samo zbog, za taj zagrebački kvart, krivih krvnih zrnaca? Kakva je to država u kojoj ovaj strašan zločin počinjen nad civilima ostaje iz “proceduralnih” razloga pune dvadeset i tri godine nekažnjen? Zar je moguće da greške u proceduri trajno oslobađaju ubojice, kriminalce? Kakvo smo mi to društvo koje ne protestira zbog oslobađanja Rimca, Suljića, Hodaka, Mikole i Živanovića, već zbog predstave vrlo jasno posvećene svoj djeci stradaloj u ratu?

 

Mnogo je krivaca ostalo nekažnjeno, poručio je predsjednik Ivo Josipović istoga dana kad se u Rijeci igrala predstava”Aleksandra Zec” s okruglog stola o rezultatima pravosuđa u 2013. napominjući kako ni jedan ratni zločin ne bi trebao ostati nekažnjen te da tužitelji i suci moraju činiti sve da tako i bude.

Možda su na interes javnosti utjecale “greške u proceduri”, ordenje na prsima počinitelja kačeno svega nekoliko godina nakon ubojstva trešnjevačke obitelji, pomilovanja nekih drugih za jednako strašne zločine, istrage što desetljećima tapkaju u mraku poput one za Levarovo ubojstvo. Možda je famozna farsa oko procedure

 

Istina, s istog skupa poručeno je i to da javnost sve manje zanimaju zločini počinjeni u ratu, mada Hrvatska ima pravni okvir za kažnjavanje takvih zlodjela.

 

Možda su na interes javnosti utjecale “greške u proceduri”, ordenje na prsima počinitelja kačeno svega nekoliko godina nakon ubojstva trešnjevačke obitelji, pomilovanja nekih drugih za jednako strašne zločine, istrage što desetljećima tapkaju u mraku poput one za Levarovo ubojstvo. Možda je famozna farsa oko procedure poljuljala povjerenje u mogućnost pravednoga suđenja i dostižnost pravde.

 

Javnost, i ona “za” i ona “protiv”, fokus je, gle čuda, preusmjerila na sud teatra. Nekad se, primjerice na početku suđenja Mirku Norcu, protestiralo na Via Romi, ispred riječkog Županijskoga suda, a sad se eto prosvjeduje ispred dvorane HKD teatra, ali bunt je i na sceni. Umjetnost, pogotovo ona koju preferira Oliver Frljić, ne poznaje na sreću institut zastare, oprosta, abolicije – ni dvadeset godina kasnije ne dopušta negiranje žrtve Aleksandre Zec, suočava nas s našom krivnjom što se zrcali iz ogledala ne dopuštajući nam zaborav, prilagođavanje, relativiziranje i mirenje s postojećim.

 

Ovaj Frljićev pokušaj da kazalište preuzme na sebe odgovornost koju institucije i dan-danas izbjegavaju oslikava ga kao teatarski odgovornog i ljudski  hrabrog mladoga umjetnika. Dirljiva je ta njegova uvjerenost da kazališnim činom može utjecati na svijest društva, to neodustajanje od traganja za pravdom i istinom i kad svi drugi, pa i oni kojima je to dužnost i posao, posustanu.

 

Ja na žalost imam previše godina da ne bih znala anegdotu s “Čiča Tominom kolibom”. Na predstavi napravljenoj prema romanu Harriet Beechner – Stowe svi su robovlasnici plakali, ali ih ”Čiča Tomina” nije spriječila da se na robovima iživljavaju čim dođu kući. Ne znam tko je tiho jecao meni iza leđa, ali plakati bi trebali svi…Nitko od nas nije zaslužio ni poklon, ni aplauz.

Još tekstova ovog autora:

     Mozgovi okovani žilet žicom
     Dobrodošlica ispisana kundakom
     Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
     ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
     A Boro a Day Keeps Illness Away
     Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
     Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
     Hrvatska iz nehata na pravoj strani
     HRT politički plijen ili javni servis?
     Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1