Nacist u mojoj obitelji

”Ali naš djed nije bio nacist, je li da nije?” S takvim pitanjem mučili su se učenici viših i nižih razreda gimnazija šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada bi se susretali sa suvremenom poviješću.

Pojam holokaust će se udomaćiti u Europi 1978. godine s američkom serijom ”Holocaust”, koja govori o sudbini (fiktivne) židovsko-njemačke obitelji Weiss, dok ”Shoah”, francuski dokumentarni film iz 1985. godine, u režiji Claudea Lanzmanna traje više od devet sati, a snimanje je trajalo jedanaest godina i predstavlja Lanzmannove intervjue s preživjelima, svjedocima i počiniteljima tijekom posjeta njemačkim mjestima holokausta diljem Poljske, uključujući logore za istrebljenje, postaje primjereniji izraz za istrebljenje Židova u Europi.

Do tih godina ni holokaust ni šoa nisu ”postojali”, ni kao pojmovi ni kao događaji. Nisu se spominjali čak ni nacisti u vezi s njima. Nacisti su do tada bili oni koji su ratovali i počinili okrutne zločine nad ratnim protivnicima, ubojstva koja nisu poricali ni glavni zločinci u suđenjima, ni pred Međunarodnim tribunalom u Nürnbergu ni pred nacionalnim sudovima.

Njihova obrambena strategija: priznali su djela, ne ”zločine”, jer ”rat je rat” i u ratu je mnogo toga ”dopušteno” ili, u najmanju ruku, ”opravdano”, što se u miru ne tolerira. ”Morali smo”, ”zapovijed je zapovijed”, ”ni neprijatelji nisu bili nevini”. Svijest o pravu i nepravdu bila je ravna nuli.

Znalo se što su radili Nijemci, njemački vojnici i njihovi zapovjednici, što su značili SS, Gestapo, a neki su čak i znali za pojam ustaša (no takvi su već bili stručnjaci). Određeni pojmovi su bili omraženi, o tome se šutjelo punih trideset godina poslije kraja Drugog svjetskog rata. Slijedom toga se šutjelo o pripadnicima tih ozloglašenih organizacija, i ljudi bi se ogradili ”nismo bili za njih”.

Trideset godina u javnosti Njemačke, Austrije, Italije (ali i u drugim europskim državama, i u onima, gdje su Nijemci bili okupatori) ispalo je da su nacisti bili šačica zlikovaca, a većina tek zavedena nevinašca. U obiteljima zavladala je šutnja; djeca bi nešto slutila, ali instinktivno shvatila da ima tema u koje se ne dira.

Tridesetak godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, nove generacije učenika odjednom se suočavaju sa spoznajom da je 80 posto njihovih predaka bilo ”za”: kao članovi nacionalsocijalističke stranke, ali i ”samo” kao glasači, apolitički građani, takozvani bystanders.

U Njemačkoj, Austriji, Italiji gotovo nije bilo obitelji koja među svojim precima nije imala člana uže ili šire rodbine, koji nije bio nacist, veći ili manji član nacističke stranke ili pripadnik vojnih ili civilnih struktura.

Nastavnici i nastavnice koji moraju provesti obaveznu edukaciju o holokaustu (Holocaust education) računali su da će učenicima vrlo teško padati zadatak istraživati povijest svojih obitelji i predaka. I doista, mnogima je rezultat ”obiteljskog istraživanja prošlosti” prouzročio pravi šok.

Hrvatski narod nije imao prilike glasati za ili protiv ustaša, no i za njih se može ustanoviti da su se najprije nećkali, pa zatim bojažljivo odvagali biti ”za njih” ili ne, pa konačno odlučiti ”ako se ne može drukčije, e onda treba biti ”za, zlu ne trebalo”.

Ni ovdje kao ni u našim zemljama mladima se nije tumačilo kako se i zašto tko opredijelio, što su ljudi znali i zašto su ostali privrženi režimu, kad su već znali za zločinački karakter. Zločinci nisu objavili autobiografije sa svojim opravdanjima.

A onda se pojavio potomak generacije ratnih zločinaca, koji je otkrio ”svojega nacista” – ustašu. Drago Pilsel, odrastao je pod urotom šutnje. Saznavao je nešto, jer je otac svoju prošlost nosio sa sobom u emigraciju, iz Europe u Argentinu, i prenio je na djecu i na svoju sredinu. Otkrivanje tih očevih tajni, korak po korak, pronicanje u tu obiteljsku dramu, Drago Pilsel zapisivao je, isto tako kao i svoje reagiranje na spoznaju da je ”naš tata bio ustaša”.

Reagirao je, kao drugi na takvu spoznaju, vrlo uznemireno i vjerojatno s cijelim spektrom osjećaja između bijesa, osramoćenosti, očaja – i nije reagirala samo svijest, nego cijela psihofizička osoba.

Koliko mi je poznato, Drago Pilsel je zasad jedini potomak ustaša i nacista koji se suočavao sa svojim precima i njihovom mogućom suodgovornosti za ustaške i nacističke zločine.

Slobodan Šnajder, Ludwig Bauer, Fabijan Šovagović također su se hrvali s nemilim nasljeđem prošlosti, ali iz perspektive kroničara. Oni su toj povijesti već pristupili iz svoje moralne i pravne distance, tražeći odgovore, ali nezadovoljni onime što su im roditelji mogli ili znali odgovoriti.

Za razliku od njih, Drago Pilsel je spoznao i osvijestio to da je i on sam na neki način bio izravno upleten, da je postupao i ponašao se podjednako kao i otac, prepoznao je sebe u očevu liku i djelu.

Za razliku od njih, koji su se također morali suočavati sa svojim nemilim detaljima prošlosti, Drago Pilsel sebe nije doživljavao kao žrtvu – žrtvu neznanja, nesavjesnih roditelja, kao nevinog grešnika… Osjećaj nekakve suodgovornosti i sukrivnje pretvorio je u odluku da postane radikalno drukčijom osobom, nositeljem odgovornosti za dobrobit svoje okoline, da postane zaštitnik pravde i humanosti.

Inače, rijetki su oni koji su slijedili njegov primjer ili su mu mogli biti uzorom. Tipično, ne pamtim autobiografije osoba koje su se priznale grešnikom, oportunistom, karijeristom. Autobiografije koje se u Hrvatskoj pojavljuju tek na prijelazu milenija, i to uglavnom od sretnika koji su na različite način uspjeli izmaknuti progonu.

Djelo u kojem bi netko priznao nekakvu svoju suodgovornost: ”ja sam zatajio/zatajila, trebao/trebala sam, a nisam…” još nije napisano. Možda je trenutak sučeljavanja s vlastitom savješću i priznati sebi svoj poraz, toliko sramotan i porazan da bi svatko takve misli što prije odbacio, potisnuo duboko u podsvijest.

Ipak, anamneza nije bila toliko neprobojna. Sin jednog od najviših dužnosnika u nacističkoj hijerarhiji, Martina Bormanna (prvorođeni Martin Adolf, rođen 1930. godine), zaređen je 1958. godine za svećenika i otišao kao katolički misionar u Kongo. Nakon godina misionarskog djelovanja i povratka u Europu, nakon povratka u laički stalež, posvetio se prosvjećivanju o holokaustu po školama i u udrugama preživjelih žrtava.

Mora da ga je tada ”sustigla” trauma što ju je nosio sa sobom. Naime, 2001. godine, neki su ga učenici i ministranti optužili zbog fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Kako je, međutim, relativno rano postao dementan, optužbe se nisu mogle raščistiti, tako da ga je ta ljaga pratila do njegove smrti 2013. godine.

Zato se knjiga Drage Pilsela ”Argentinski roman” s opisom njegovog sučeljavanja sa zločinačkom prošlošću Nezavisne Države Hrvatske čita s razumijevanjem i suosjećanjem. Njegov radikalni antifašizam ne dopušta mu štedjeti svoje sugovornike. Nerijetko ih pregazi.

Tipično za borce koji olako smetnu s uma da ponekad dobra namjera zna ispasti potpunom suprotnošću. Primjer, Pilselova ambicija da pridobije još i svojeg oca prije njegove smrti, da se ”preobrati” i uvidi svoje sudjelovanje u zločinačkom projektu ustaštva – o tome piše u svojoj knjizi ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ, Zagreb, 2018.).

Otac i sin razgovaraju, ali svaki na svojoj stazi, paralelno, jedan pored drugoga. Nema šanse da se oni uzajamno približe, čak ni da jedan razumije drugoga. Čovjek u osamdeset i prvoj godini života dolazi u Zagreb, a nakon jedanaest mjeseci provedenih u Hrvatskoj odluči se vratiti u Paragvaj. Muškarac u već poodmaklim godinama, i kad se suočava s mjestima gdje su ustaše počinili zločine, nije bio u stanju shvatiti ratno zločinstvo, ni intelektualno ni osjećajno. Nije mogao udovoljiti očekivanjima i naporima svojega sina da iznudi od oca nekakvo priznanje zabluda, grijeha ili odgovornosti. Svaki odgoj, pa i takav, nailazi na svoje granice.

Zaključak: otkrivati grijehe svojih predaka, raskrinkati zločince u ruhu dobroćudnih stričeva – nezaobilazan je dug prema nama samima i našem poznavanju samih sebe. Premda ne snosimo krivicu za grijehe naših predaka, obavezuje nas odgovornost za sadašnjost i budućnost.

No u slučaju Hrvatske, ali i svih bivših komunističkih zemalja, taj imperativ vrijedi i za život i ponašanje u komunizmu, te naspram komunističkih nedjela i njihovih žrtava.

Samo jedan slučaj – jedan od mnogobrojnih: žrtve Golog otoka i ženskog zatvora na otoku Grgur, mogle su biti rehabilitirane, a njihovi nepravedni suci i mučitelji – stražari i stražarice – primjereno kažnjeni da su ti krivci sami bili toliko odgovorni i priznali svoju krivicu 1990. godine. No oni su – uoči budućih karijera i povlastica – tvrdokorno šutjeli i živjeli u svojim obiteljima kao brižni očevi i djedovi, i kao pošteni i časni drugovi.

Tko nosi zločinačko nasljeđe u svojoj biografiji, mora raditi na sebi, radi sebe, svoje budućnosti i radi suživota. Raskrinkavajući krivce – druge – na mjestu je sjećanje na biblijsko ”Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen” (Iv. 8,3-7). Ispitivanje savjesti ne bi bilo kompletno bez pitanja upućenog samom sebi: ”Bih li ja imao hrabrosti reći ne i protiviti se, kad se može raditi o životu i smrti?”

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  80. godišnjica završetka Drugoga svjetskog rata
    •  Uskrs 2025. godine ne zrači nadom  
    •  Protiv naoružanja dijalogom, a što je s očekivanim mirom
    •  Međunarodni dan žena, na žalost, potreban je ubuduće
    •  Zatiranje sustava vrijednosti i sigurnosne arhitekture
    •  Ne, hvala, na katolištvu po uzoru Trumpove administracije
    •  Oproštaj s istaknutim ''knezom Crkve'', nadbiskupom bečkim
    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.

> Svi tekstovi ovog autora