Najveći je vic da murja čuva spomenik s ustaškim pozdravom

Mora da se netko krivo probudio. Misli da je Hrvatska ugrožena od antifašista, da će je napasti, obnoviti komunizam, socijalizam, radništvo i sličnu totalitarističku tvorevinu, uvesti ravnopravnost, petoljetku, agrarnu reformu, masovno opismenjavanje, besplatno zdravstvo, pošteno sudstvo, oteti svima ono što su stekli, radom, kreditima, prevarom, pljačkom i praćkom, uzeti im pravo na aute na lizing s daljinskim i vratiti im jugiće iz doba djedova, izbaciti ih iz ružičastih flamingosa i gurnuti na platnene luftiće i u hladovine sindikalnih odmarališta, uskratiti im cajke i koku za na pločice u narodnjačkom WC-u i, na kraju, ukrasti im starohrvatski pozdrav “Za dom spremni”.

Da u kladionici postoji pitanje Hrvatima koji ostaju bi li radije dali zadnju diplomu koju su stekli ili se odrekli ustaškog pozdrava, sigurno bi “Za dom spremni” bio favorit na listiću.

Taj koji se krivo probudio je policajac. Ne, nije ovo moj vic na račun murje, iako do kraja sve izgleda kao najblesavija zajebancija ever.

Umrlima je, realno, svejedno. Ni na što ne mogu utjecati. Mogu se nadati da su napravili nešto dobro za života i da će se netko toga sjetiti. HOS-ovi vojnici zaslužuju da ih se netko sjeti i zato je u redu da imaju spomenik

Dakle, svakoga dana netko, neki dežurni kada radi raspored gdje će koji policajac na teren, za dvojicu upiše: “Baira, čuvanje javnog reda i mira, sprečavanje kršenja zakona, sprečavanje krivolova, sprečavanje krađe drvne mase, gljiva i izgubljenih vjeverica, sprečavanje nezakonitih migranata, dopuštanje zakonitih, čuvanje pozdrava ‘Za dom spremni’”.

Lokacija je na cesti, to je križanje s nekoliko spomenika kako bi na njih naletjeli namjernici koji dolaze iz različitih smjerova.

Ne izgleda kao neko osobito mjesto za išta, cesta kao i svaka druga, omeđena šumom kao i svakom drugom.

Zato tamo nema vidikovca jer se nema što vidjeti, nema ni birtije, ni pokretnog šanka jer je jednostavno mjesto na svijetu gdje se susreću tri ceste. I patrola.

Policijski službenici nadležne policijske postaje u okviru svojih redovnih ophodnji obilaze sve lokacije od interesa očuvanja javnog reda i mira, s obzirom na činjenicu da su na ovom području, osim što se na njemu nalaze spomen-obilježja iz Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata, “zabilježena i česta kršenja zakona, odnosno krivolova, krađe drvne mase i kretanja nezakonitih migranata”, stoji u objašnjenju PU sisačko-moslavačke na pitanje zašto, za koga vraga policijska patrola stoji na križanju na cesti koja od Pakraca preko Slavonskog Trokuta vodi do Novske.

Koincidencije radi, na to je križanje nedavno preseljena spomen-ploča HOS-ovcima poginulim u ratu na kojoj je natpis “Za dom spremni”.

To je ona ploča koja je prvotno bila postavljena u Jasenovcu, a onda, kada se skužilo da je ploča na krivom mjestu i da je glupo, drsko i neukusno baš u mjestu gdje je bio najgori ustaški konclogor postaviti ploču, ona je preseljena.

Postavili su je na križanje na otvorenoj cesti. Stavili su je u društvo drugih spomenika poginulima u ratovima. U završnim borbama na kraju Drugog rata na tom je području ubijeno 650 civila i partizana.

Dobili su spomenik u obliku prizme s tri brončana reljefa i sedam spomen-ploča.

Da u kladionici postoji pitanje Hrvatima koji ostaju bi li radije dali zadnju diplomu koju su stekli ili se odrekli ustaškog pozdrava, sigurno bi “Za dom spremni” bio favorit na listiću

Na početku hrvatske samostalnosti netko je srušio spomenik, opljačkao reljefe i spomen-ploče, a kako se nitko nije potrudio to obnoviti, sve je zaraslo u grmlje i šipražje.

Tu je 2009. postavljen spomenik za 314 branitelja koji su u poginuli na tom području tijekom 1991. i 1992. Taj spomenik ima sreće, nitko ga ne napada i ne dira. S njim i nema ništa sporno, riječ je o spomeniku koji podsjeća na one koji su poginuli za slobodu ove zemlje.

Sada im je dodan spomenik s pločom za vojnike HOS-a. I policijska patrola.

To je vic.

Od svih tisuća spomenika poginulima za slobodu ove zemlje koji su razoreni, srušeni ili eksplozivom dignuti u zrak nije se nikada dogodilo da strada spomenik s ustaškim obilježjem.

Ako je u pitanju bio spomenik nekom partizanu koji je poginuo boreći se protiv domaćeg i stranog okupatora, ustaša i onoratnih Nijemaca, taj je nakon osamostaljenja Hrvatske bio stalno ugrožen dok ga ne bi makli, one way or another.

Policija je, nabrajajući stvari koje je morala čuvati od rulje, čuvala ploče s ćiriličnim pismom.

Morala je, jer je toj, glasnijoj ekipi smetala civilizacijska razina koju je Hrvatska dostizala.

Tek povremeno bi nekoga prijavila zbog ustaškog znakovlja, ali se nikada nije dogodilo da bi anonimni građani Hrvatske napali neku ploču ili spomenik s ustaškim obilježjem.

To je ona ploča koja je prvotno bila postavljena u Jasenovcu, a onda, kada se skužilo da je ploča na krivom mjestu i da je glupo, drsko i neukusno baš u mjestu gdje je bio najgori ustaški konclogor postaviti ploču, ona je preseljena

Neće vjerojatno ni ovaj.

Spomenici govore o onima koji ih postavljaju, svjedoče o njihovoj estetici, vrijednostima, pojmovima koji su im bitni.

Umrlima je, realno, svejedno. Ni na što ne mogu utjecati. Mogu se nadati da su napravili nešto dobro za života i da će se netko toga sjetiti. HOS-ovi vojnici zaslužuju da ih se netko sjeti i zato je u redu da imaju spomenik.

Ali bi se sigurno iznenadili da znaju da im na spomeniku ipak stoji ustaški pozdrav i da ga zbog toga čuva policija.

Jer ustaštvo u ovoj zemlji nije ugroženo.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
    •  Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
    •  Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
    •  Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
    •  Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
    •  Ona je plakala u jastuk
    •  Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
    •  Kakav predsjednik treba Hrvatima
    •  Istina koja nikome nije po volji
    •  Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke

> Svi tekstovi ovog autora