novinarstvo s potpisom
Znate li koja je razlika između dirigenta i terorista? U tome što teroristi imaju i simpatizere.
Ovim starim vicem neki je glazbenik duhovito dao oduška mrzovolji i zlobi kojom ga je, očito, ispunjavao pogled na čovjeka za dirigentskim pultom.
Dobri i veliki dirigenti imaju mnogo i simpatizera i obožavatelja. No, dogodi se ponekad, baš kao u vicu, da pred orkestar stane neki netalentirani napuhanko o kojem svi glazbenici s pravom misle sve najgore i na svakom mu koncertu od srca požele da slomi obje noge penjući se na pozornicu.
Ali, što se terorista tiče, drugi dio vica je u potpunosti precizan i točan. Doista, svaki terorist ima bar šačicu simpatizera koji ga, za razliku od ostatka svijeta, smatraju herojem, slave ga i podižu mu spomenike. Tako je i s Mirom Barešićem, kojem je spomenik predprošle nedjelje podignut u njegovom rodnom mjestu Drage pokraj Pakoštana.
Istine radi, treba odmah reći sljedeće: u Dragama nije podignut spomenik teroristu, nego hrvatskom branitelju Miri Barešiću, posmrtno promaknutom u čin pukovnika Hrvatske vojske. Upravo zato spomenik je i otkriven 31. srpnja, točno na dan 25. godišnjice Barešićeve pogibije u vojnoj akciji na bojišnici u zadarskom zaleđu.
Ta je smrt do danas ostala nerazjašnjena. Prema jednoj verziji, koja također ostavlja mjesta sumnji u izdaju, Barešić je ubijen u zasjedi koju su hrvatskim diverzantima postavili pobunjeni Srbi. Još je mračnija verzija u kojoj Barešića ubija hrvatski metak u leđa, u obračunu između udbaša i pripadnika hrvatske emigracije koji se nastavio u vatri i dimu Domovinskog rata.
Treba podsjetiti: u skladu s Tuđmanovom doktrinom “ako treba i s crnim vragom”, te u zajedničkoj režiji Gojka Šuška i Jože Manolića, u to su se vrijeme na istoj domoljubnoj strani našli i ljudi poput Mire Barešića, koji se nedugo prije svoje pogibije u Hrvatsku vratio iz emigracije, i ljudi poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji su s tom istom emigracijom ratovali i koji su u Münchenu upravo osuđeni za organizaciju ubojstva Stjepana Đurekovića.
Ta presuda samo je potvrdila notornu činjenicu: obavještajne službe Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kao i njene sastavnice Socijalističke Republike Hrvatske, bavile su se i međunarodnim terorizmom. Mnogima od nas zbog toga je već 1991. bilo mučno gledati kako komunisti, udbaši i kosovci preko noći postaju turbodomoljubni hadezeovci, SZUP-ovci, SIS-ovci i veliki borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku.
Jugoslavenski agenti, u čije su redove bili vrbovani kriminalci i ubojice, ostavili su širom svijeta krvav trag. Njihova su mete bili i sam Ante Pavelić, zatim niz prema SRFJ kritički i neprijateljski nastrojenih emigranata, ali isto tako i u svakom pogledu nedužne “kolateralne” žrtve, žene i djeca, kao u slučaju likvidacije obitelji Ševo.
Prije nego se 1991. vratio u Hrvatsku, Miro Barešić je u Švedskoj, prije protjerivanja u Paragvaj, odslužio veći dio kazne dosuđene mu zbog sudjelovanja u terorističkom upadu u jugoslavensku ambasadu 1972. u Stockholmu i ubojstvu ambasadora Vladimira Rolovića.
Isto tako, Zvonko Bušić je 2008. godine u Zagrebu svečano dočekan kao veliki borac za slobodnu Hrvatsku, ali tek nakon što je u američkom zatvoru odležao preko trideset godina zbog otmice zrakoplova i s njom povezane podmetnue bombe od koje je u New Yorku poginuo jedan policajac. A Hrvatska je tek danas dočekala presudu, i to njemačkog suda, hrvatskim udbaškim teroristima.
Sve to čini kontekst u koji treba smjestiti i ustašofiliju najvećeg dijela radikalne, na terorističke akcije protiv SFRJ spremne hrvatske emigracije. Kamere švedske televizije jasno su zabilježile kako Miro Barešić i Anđelko Brajković, dok ih nakon predaje švedska policija sprovodi iz jugoslavenske ambasade u Stockholmu, uzvikuju, između ostalog, “Živio Ante Pavelić”.
Ali, postoje ljudi za koje se, izgleda, ni u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj 2016. godine, u danima kada se slavi i obilježava već 21. godišnjica završetka Domovinskog rata akcijom ”Oluja”, taj kontekst nije promijenio. Štoviše, oni ga sami oživljavaju podgrijavanjem priče o komunističkoj, udbaškoj, velikosprskoj ili jugonacionalističkoj zavjeri protiv Hrvatske u koju je upletena čitava ljevica, ali nipošto Franjo Tuđman i HDZ koji su udbašku pijavicu presadili u tkivo nove države.
U tome sudjeluje i Zlatko Hasanbegović. On je pripomogao stvaranju konteksta u kojem se ne nađe nitko tko bi sa svečanosti u Dragama uklonio zastavu koja hrvatsku trobojnicu izvrgava ruglu i sramoti stupidnim natpisom FrankfUrt.
Kad nam već njemački sudovi moraju bistriti povijest, zamislimo kako bi se proveli momci koji bi u toj istoj Njemačkoj paradirali s imenom grada Düsseldorfa u kojem bi dva slova “s” bila zamijenjena stiliziranim runama, simbolom nacističkih SS-jedinica.
Na pitanje je li vidio što piše na zastavi kraj koje se slikao, Hasanbegović je, piše Index, odgovorio: “Naravno da nisam vidio, zar misle da sam malouman?”
Nipošto ne mislimo da je gospodin Hasanbegović malouman. Ali, na fotografiji Cropixova fotoreportera Jure Miškovića lijepo se vidi da oko mladića i ministra koji pozira pokraj velike zastave nema nikakve strke i gužve i jednostavno je teško povjerovati da u gomili, kako kaže, nije vidio što i kako na njoj piše.
Stoga je sasvim umjesno zapitati se koliko je gospodin Hasanbegović još uvijek velikoUman i hoće li se u predstojećoj predizbornoj kampanji nastaviti zalagati za lUstraciju?
Hasanbegović je kukavički uopćio svoju “poruku mladim ljudima da ne koriste obilježja propalih država i ideologija” te ju je, kao i obično, propustio na licu mjesta uputiti onima kojima je bila najpotrebnija: momcima uz čiji je barjak spremno pozirao.
Samo se nadam da nećemo za koji dan čitati kako su i momci iz FrankfUrta zapravo bili orjunaši koji su naivnim hrvatskim domoljubima i čelniku HDZ-a opet podmetnuli ustaške simbole. Ta nije ni hrvatska javnost baš toliko maloumna.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).