novinarstvo s potpisom
Sigurnost je temeljna ljudska potreba. Zbog toga što je tako važna, lako biva predmet političkih manipulacija. Upravo to se sada događa nama.
Najčešća riječ političara, bilo u vlasti ili oporbi, i u tekstovima vojnih analitičara je upravo sigurnost i često plašenje da nam je ona ugrožena. A zapravo je naša sigurnost ugrožena onima koji govore da je štite.
Svjesno ne navodim imena vodećih političara ove zemlje, jer manipulaciji ne popuštamo zbog njih, nego zbog vlastite podložnosti manipulativnim manevrima politike.
Slušate li kontakt emisije, čut ćete mnoge glasove, najčešće muške, koji vjeruju u zabludu o oružanoj sigurnosti.
Uplašeni muškarci, umjesto da se suoče sa svojim strahom od novonastale situacije, svoju iracionalnost prevode u racionalni diskurs brige zbog ugroze od nadolazećih stranaca/izbjeglica.
Ne promatraju ih, nego ih vide kao one koji ugrožavaju našu sigurnost. Taj proces se zove konstruiranje slike neprijatelja u svojoj glavi.
Te slike su opasne, one ugrožavaju našu sigurnost jer navode na neprijateljstvo, mržnju i nasilje.
Prava ugroza nije nekoliko tisuća ljudi koji trenutno prolaze kroz RH i imaju isti interes kao i dosta njenih građana – da Hrvatsku napuste i dođu do Njemačke. Prava ugroza je strah koji može izroditi netrpeljivost prema izbjeglicama.
Vidimo li što se dešava Mađarskoj? Želimo li se poput Mađarske sramotiti? Želimo li nasilje kakvo vidimo na prijelazu kod Horgosa?
Ma koliko da kontrolirate granice i šaljete na nju vojsku, očito je da nikada uz te mjere niste sigurni. Ne čudim se bivšoj tajnici NATO saveza da sigurnost nalazi u vojsci, no njena zabluda nam ne treba biti vodilja.
Oružana sigurnost ne nudi mir; vojna sigurnost stvara eskalaciju sukoba, rat, razaranje i rijeke izbjeglica koje upravo stižu i u naše gradove.
Ako mislite da te izbjeglice nemaju veze s RH, onda zaključujem da 17. rujna, kada je njihov val premašio prvih 10.000, niste čuli vijest da je ministar obrane RH odobrio sudjelovanje hrvatskih vojnika u operacijama u Afganistanu u 2016. godini.
Naši vojnici su u sklopu NATO operacija u onim zemljama u kojima su vojne operacije zapadnih i/ili arapskih zemalja pokrenule kaos čiji je rezultat izbjeglička kriza. Kao članica NATO saveza RH je jedna od mnogih zemalja koje surađuju u militarističkoj politici koju predvode SAD i koja kao rezultat ima kaos i izbjeglički val.
U tom kaosu kao pojedinke i pojedinci, kao organizirane grupe svaki dan nešto možemo učiniti za istinsku sigurnost, onu koja zadovoljava našu potrebu za mirom i skladom, za očuvanjem svog identiteta i integriteta. Svaki/a od nas može misliti mironosnu sigurnost.
Mironosna sigurnost traži da ne odustajemo od kulture dobrodošlice i ustrajanja u gostoprimstvu.
Naša sigurnost je u našim rukama kada se usudimo, zajedno s izbjeglicama, promatrati ovu humanitarnu krizu i ne podleći panici, nego tražiti informacije, razgovarati, poslušati mirovne nevladine organizacije, humanitarne savjete onih s iskustvom kao što su Crveni križ ili Caritas.
Možemo nešto konkretno učiniti i tako se postupno aktiviramo u rijeci ljudskosti koja nam se kao prilika nudi u ovoj krizi.
Kriza grčki znači raskrižje. Mi smo upravo na raskrižju između mogućnosti za isključivanje i nasilnu sigurnost i mogućnosti za ljudskost, koja će nas obogatiti, u kojoj ćemo mi narasti kao ljudi, a naše društvo kao demokratski prostor, pogodan za dobar život.
Jedan dio nas se zove vjernicima. U javnosti nas pozivaju da pokažemo gdje smo sada kao kršćani. To pozivanje neka nas ne uznemirava; shvatimo ga kao znak uvažavanja vjernika u javnosti i barem osnovnog poznavanja toga što bi vjernici trebali biti: primjeri ljudskosti.
Kao vjernici ne možemo ni u kojem trenutku opravdati zatvaranje puta izbjeglicama žicom i vojskom. To ne možemo upravo kao vjernici.
Sada je čas da prakticiramo povjerenje u Boga. Sada imamo šansu vidjeti jesmo li ili nismo oni koji s uzdanjem u Boga otvaramo svoja srca, svoje novčanike i svoje granice ljudima.
Kao vjernici smo Bogu poslušni, jer je pisano: ”Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili”.
Ne slušajmo glasove straha koji vjeruju u oružanu sigurnost, nego uhvatimo priliku koja nam se pruža i u rijeci izbjeglica prepoznajmo Božju poruku o tome kako se valja odnositi prema bližnjemu.
Imamo li strahove od nepoznatog, izložimo ih pred Bogom, a ne naljepljujmo ih kao predrasude na nepoznate ljude. Strahovi su normalni gdje god se ljudi ne poznaju, gdje se razlikuju i jezikom, i kulturom i vjerom.
Ima razloga za budnost. Ali, pisano nam je da se ne bojimo. Pa ne bojmo se, nego se usudimo susresti s ljudima koji bježe prema boljem životu. Sjetimo se da gostoprimstvo donosi blagoslov.
Za RAND, Ana Raffai