Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!

Razumijem one koji prema državi, bilo kojoj pa tako i ovoj našoj, iskazuju posebne osjećaje, uključujući i ljubav. Država je metafora, stoga, sve kada bi i htjela, ne može značiti isto različitim ljudima, ona nikada nije jednoznačna.

Meni, recimo, država ne treba zbog ljubavi – dapače, ozbiljno bih se zabrinuo za vlastito psihičko zdravlje i emocionalni život kada bih volio tu metaforu.

Prema državi uspostavljam racionalni, a ne emocionalni odnos, ona mi treba u institucionalnom smislu, kao logistika mojim egzistencijalnim planovima. Moj život, moje vrijeme i moji egzistencijalni izbori bitniji su od svake države.

Naravno da ovu perspektivu ne zadržavam samo za sebe, smatram da isto vrijedi za sve ljude – svaki čovjek, ma koliko javnosti nepoznat bio, vrijedniji je od države u kojoj živi. Država je, u konačnici, uređena sukladno onome kako neki narod (odnosno građani) te države poima sebe kao ljude.

Hrvatska država savršeno odgovara, nazovimo to tako, hrvatskom tipu čovjeka – on je nedostojanstven, lako upravljiv, poslušan, strašljiv, servilan, na smrt bolestan i korumpiran. Takva nam je i država, ona je uvijek posljedica duha naroda.

Duh hrvatskog naroda savršeno se materijalizirao u sadašnjoj državi. Ovo mi je bilo jasno od prvog dana mog ulaska u javni život – on je zadan, neće se sam od sebe promijeniti.

Sva naša lamentiranja, upozoravanja i apeli da se ovaj nesretni narod, koji nezaustavljivo ide u točku nestanka s povijesne pozornice, trgne i oslobodi životnu energiju, osuđeni su na propast. Uostalom i ti apeli ni po čemu ne nadilaze duh hrvatskog naroda.

Neprestano se ponavljamo i ništa se ne događa, jer se ništa i ne može dogoditi, a mi i dalje ponavljamo i dalje se ponavljamo. Ne vidimo da se ponavljamo i da se ni po čemu bitnome ne razlikujemo od onih koje kritiziramo jer se ni oni ne mijenjaju.

Glavna karakteristika onoga što se ponavlja je ponavljanje, a ne sadržaj koji se ponavljanjem ponavlja, on je od sekundarnog značaja.

Hrvatsku može mijenjati i uvijek ju je mijenjao posluh nečemu izvana. Impuls promjene jednostavno nije nastanjen u onome što arhaično nazivamo hrvatskim narodom.

Vrijeme i odnosi u kojima sada živimo također su započeli izvanjskim procesima koji su, na simboličkoj razini, započeli padom Berlinskog zida. A kako smo mi te procese razumjeli i kako smo ih pretvorili u gradivni element političkog, društvenog i institucionalnog života, e to je već ovisilo o nama.

Mi smo tim procesima dali notu servilnosti, straha, korupcije i kronične bolesti, zato i imamo iste takve institucije – one su kronično bolesno i savršeno servilne. Potvrdu za ovo nalazimo na svakom koraku.

Naravno da postoje pojedinci koji ne pripadaju duhu ovog naroda, oni su, gotovo ničeanski, svjesni da svi nemamo istu ljudsku bit. Dijelimo istu biologiju i obličje, ali nismo isti. To i jest posebnost horizonta ljudskosti – ljudi su različiti.

Više puta sam isticao da ne pripadamo istom vremenu, da to što se nalazimo na istom prostoru, kao i to što se susrećemo u istim, izvanjski mjerljivim i zapažljivim trenucima, ne znači da smo suvremenici.

Biti suvremenik nije kronološka kategorija, nego idejna. Suvremenici su oni koji vlastito egzistencijalno vrijeme posvećuju istoj ideji. Ja, recimo, ne mogu otići na Thompsonov koncert, on je izvan moga vremena, suprotstavlja se idejama koje me oduševljavaju, pokreću i humaniziraju.

Thompsonovi suvremenici će otići na taj koncert, i neka odu, ta nalaze se u istom vremenu i to vrijeme iskorištavaju da bi se okupili oko iste ideje. Oni tu ideju vide kao ideju domoljublja, ja, naprotiv, u tome vidim izraz povijesne servilnosti.

Nemam namjeru ući u još jedan ciklus ponavljanja o tome kojoj povijesti i sadašnjosti ja pripadam, a kojoj prošlosti i sadašnjosti pripada servilno hrvatstvo. Ono, uostalom, danas, tako ponižavajuće kliče jednom Trumpu i u toj pomahnitaloj, požudom i prevarama vođenoj staračkoj biologiji vidi pobjedu nad nekakvim zloduhom rodne i woke ideologije.

To servilno hrvatstvo ne vidi da je Trump zainteresiran za Hrvatsku i da s njome želi sklopiti savezništvo isto kao što su nositelji tog servilnog hrvatstva zainteresirani za sklapanje savezništva s dostojanstvom.

Krležin lik Leone Glembay je, u jednoj rečenici, izrekao svu istinu o duhu našeg naroda: ”Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj”.

Da sam, kojim slučajem, bio na Mojsijevom mjestu kada mu je Jahve upućivao onih 10 zapovijedi, sve bih ih sveo na jednu, na onu koju je izrekao Leone: Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!

Ljudski život isključuje ponižavanje pred drugima. Narod koji odbija ponižavati se ”pred tuđim vratima”, može urediti državu, i to vodeći se principima poštovanja i dostojanstva. Takva država ne traži ljubav, ona pruža podršku i jamči sigurnost svim građanima.

Kakva je naša, pred vratima raznih moćnika uplakana i ponižena, država dovoljno govori i nedavni primjer spašavanja jednog sportaša u Crnoj Gori, ali i, još više, nebriga prema životu jednog, sada nažalost mrtvog mladića s Lastova.

Mediji su prenijeli vijest da je Ivica Kostelić, našavši se u nevolji nakon što je jako jugo prevrnulo njegov kajak u moru nedaleko ušća Bojane, uputio poziv svojoj sestri, poznatoj sportašici Janici Kostelić, koja je, potom, nazvala premijera Andreja Plenkovića. On je nazvao premijere Albanije i Crne Gore. Ivica Kostelić je spašen.

U istom mjesecu kada se premijer Plenković zauzeo za spašavanje sportaša koji se nalazio izvan Hrvatske, na Lastovu je umro jedan mladić, nakon što je preko osam sati putovao s Lastova do Dubrovnika.

Javnost spekulira tko je odgovoran za sustavnu nebrigu koja ga je odvela u smrt. Podsjećam da se on, makar prema onome što mi je medijski dostupno, mjesec dana prije smrti javio liječnicima hitne službe u Blatu. Tada nije dobio antibiotik a trebao je, imao je upalu uha. Upala uha se razvila u meningitis, a potom je nastupila sepsa.

Mladić je umro u Hrvatskoj. Nitko nije zvao premijera, da je, zasigurno ne bi putovao preko osam sati i u dubrovačkoj bolnici bi mu bila pružena adekvatna pomoć.

Ovoga mladića je ubio duh servilnog naroda koji nema empatije. Empatija pripada ljudima, a ne poslušnicima. Empatija obvezuje na djelovanje, a mi ne djelujemo iako smo saznali kroz koju agoniju je prošao i u kakvim okolnostima je umro ovaj mladić.

Duhu ovoga naroda odgovara premijer koji će se, po prethodnom pozivu, angažirati da netko preživi, baš kao što će istovremeno izgraditi zdravstveni sustav koji će ljude nebrigom odvoditi u smrt.

Hoće li se netko pobuniti zbog smrti ovoga mladića? Hoće li makar jedan student u ovoj nesretnoj državi zastati makar jednu minutu i iskazati otpor prema sustavu nebrige prema životu, patnji i smrti onih koji ne mogu nazvati premijera?

Naravno da neće. 

Zato se rješenje za život u ovoj državi nebrige nalazi se u Leonovim riječima: ”Pljuni i pljusni, iza tih vrata nema nikoga za tebe”.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili
    •  Zašto je važno da Plenković izgubi izbore u Zadru
    •  U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika
    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam

> Svi tekstovi ovog autora