Ne ulazi mi u javni prijevoz!

Bosna i Hercegovina, Srbija, Nepal, Sjeverna Makedonija, Indija, Kosovo, Filipini, Bangladeš, Turska… to su neke od zemalja iz kojih posljednjih godina u Hrvatsku, trbuhom za kruhom, dolaze ljudi.

Njemačka, Irska, Austrija… to su neke od zemalja u koje posljednjih godina, trbuhom za kruhom, odlaze ljudi iz Hrvatske.

Pojava se zove – ekonomske migracije.

Više od dvije trećine međunarodnih migranata iseljava se iz svoje zemlje odnosno doseljava u drugu zemlju – zbog posla. Biraju države u kojima su plaće i životni standard viši, mogućnosti zapošljavanja i obrazovanja bolje.

Preostala trećina međunarodnih migranata bježi od prirodnih katastrofa – poplava, uragana, potresa ili pak bježi od oružanih sukoba – ratova, etničkog, vjerskog, rasnog ili političkog progona.

Migracije su stare koliko i svijet, koliko i potreba živog bića da mu svakodnevica uvijek bude bolja.

A ”bolja svakodnevica” za neke predstavlja zadovoljavanje osnovnih životnih potreba – osiguranje hrane, čiste vode i zraka, zaštitu od prirodnih nepogoda, osjećaj temeljne sigurnosti.

Za neke, pak, ”bolja svakodnevica” znači mogućnost zasnivanja i održanja obitelji, izgradnju osjećaja pripadnosti, privrženosti, ljubavi.

I konačno, za neke je ”bolja svakodnevica” ondje gdje im je omogućen maksimalni razvoj potencijala, nezavisnost i sloboda, samoostvarivanje, poštovanje i samopoštovanje.

Prema podacima zemalja u koje su otišli živjeti i raditi građani Hrvatske, u proteklih je desetak godina u Irsku doselilo oko 28 tisuća hrvatskih državljana, u Njemačku oko 360 tisuća, u Austriju oko 56 tisuća, u Švicarsku oko devet tisuća.

Istovremeno, neke od analiza koje su provođene prošle godine pokazuju da u Hrvatskoj trenutno nedostaje od 180 do 200 tisuća radnika kako bi se odgovorilo na potrebe tržišta rada.

Od 2018. godine broj ljudi koji su došli iz drugih zemalja raditi u Hrvatsku povećao se čak četiri puta, s oko 33 tisuće na 133 tisuće do rujna 2023.

U protekle dvije godine, najviše dozvola za boravak i rad izdano je ljudima koji sada kod nas rade u sektoru graditeljstva, turizma i ugostiteljstva.

No doseliti u neku zemlju i u njoj raditi, kako bismo si osigurali hranu, smještaj i sigurnost te osnovali obitelj ili poveli sa sobom svoju užu obitelj, to ne znači biti rob rada, izoliran od svakog oblika društvenog života, getoiziran i bez prava na poštovanje i prihvaćanje.

Pa ipak, ako je suditi po nemalom broju komentara na društvenim mrežama i po javnim istupima više političara s desne strane političkog spektra, Hrvatska je jedna poprilično ksenofobna sredina.

Strance bismo valjda najradije smjestili u radne logore i eventualno im dopustili da se ondje međusobno druže, ako bismo im uopće i dopustili da uđu u našu zemlju i hodaju našim svetim tlom.

Istovremeno, rado bismo se pohvalili uspjesima naših ljudi u stranom svijetu, napredovanjima u karijerama unatoč početnim jezičnim barijerama, rado bismo s ponosom isticali kako su se ”naši” dobro uklopili ”gore”, kako već kupuju prvu nekretninu, kako ih cijene jer su vrijedni radnici…

Plemenske pećine smo odavno napustili, ali plemenski svjetonazor očito napuštamo malo teže i sporije.

Kako drugačije protumačiti komentare o ”nepalskoj Novoj godini” kojima su se ”naši ljudi” ismijavali mladićima iz Nepala ili Indije i vrijeđali njihova nasmiješena lica sa zagrebačkog dočeka Nove godine na glavnom trgu.

Gdje su te noći trebali biti ljudi koji su iz drugih zemalja došli raditi u Hrvatsku? Spavati u svojim iznajmljenim sobama? Skrivati se od pogleda domaćih ljudi? Izbjeći zabavu pod svaku cijenu – jer oni su tu da rade i trpe?

Svakako istovremeno ne očekujemo da iseljeni građani Hrvatske u Njemačkoj, Irskoj ili igdje drugdje, Novu godinu dočekuju potišteni, sami, depresivni i sakriveni od očiju tamošnjeg domaćeg stanovništva.

Dvostruka mjerila imaju raznolike temelje i argumente. Često se kao argument za ksenofobiju koristi potpuno promašena teza da strani radnici ”uzimaju posao” našim ljudima i da je cijena rada u Hrvatskoj niska zbog dolaska stranih radnika.

Na cijenu rada, istina, utječe tržište rada, ali i ne samo tržište. Svaka država i svaka nacionalna vlada kroz različite porezne politike, odnos prema gospodarstvu, poticajne i kaznene mjere prema poslodavcima, ima mogućnost utjecati na cijenu rada i uvjete rada u zemlji. Strani radnici, baš kao i domaći, u pravilu mogu samo prihvatiti ili ne prihvatiti tu cijenu rada i te uvjete rada. 

Što uopće znači činjenica da nam trenutno nedostaje oko 200 tisuća radnika? To znači da na oko 200 tisuća radnih mjesta u našoj zemlji nema tko raditi pa su neke usluge, službe, djelatnosti gotovo blokirane, a ujedno treba imati na umu i da to znači da se iz solidarnog izdvajanja za mirovine, zbog lošeg omjera zaposlenih i umirovljenih, ne mogu financirati mirovine postojećih umirovljenika.

Trend je takav da će se u zapadni svijet, kojem pripadamo, a čija je demografska struktura generalno takva da stanovništvo stari, kroz godine pred nama u sve većem broju doseljavati ljudi iz drugih zemalja, s istoka, s juga, s raznih strana svijeta, kako bi ovdje radili i živjeli.

Ti ljudi su prije svega – ljudi kao i mi.

Njihovo nepoznavanje našeg jezika ili naše kulture i običaja, također ne može biti razlog i argument za ksenofobiju. Upravo suprotno, trebamo se maksimalno potruditi da ih naučimo naš jezik i našu kulturu, pa će lakše prihvatiti tu kulturu i ovdje živjeti prema pravilima kojima se i mi ravnamo.

Naravno tu edukaciju trebala bi organizirati država, regionalna i lokalna samouprava, ali i poslodavci.

No ako se stranaca bojimo, ako ih izbjegavamo, getoiziramo, ismijavamo i ponižavamo, onda im nismo ni pružili šansu suživota, nismo im dali ni priliku da nas poštuju i da se u našoj zemlji osjećaju prihvaćenima i ostvarenima.

Migracije, i ekonomske i sociološke i ekološke, dio su ljudske povijesti, ali su ujedno i naša sadašnjost i budućnost. Često idu u valovima, ovisno o svjetskoj mapi gospodarskih kriza, prirodnih katastrofa ili pak ratova.

Kao što zbog različitih razloga odlaze iz svojih zemalja, tako na različite načine migranti stižu u našu i druge zemlje. Legalno i ilegalno, s dokumentima i bez, preko agencija koje ih nude kao strane radnike i nalaze im poslove, ali i sami, bez posrednika, prepušteni sebi i umijeću svoje snalažljivosti, vođeni instinktom preživljavanja.

Sve te ljude nemoguće je zaustaviti, ali je moguće da budemo razumni i humani prema njima. Ilegalni migranti i radnici iz stranih zemalja, s legalno izdanim dozvolama za rad, nisu isto, ali u suštini – i jedni i drugi su ljudi slični svima nama, ljudi koje su životne okolnosti natjerale da prelaze naše granice i traže u našoj zemlji sigurnost i stabilnost.

Zato jedino ispravno što možemo učiniti je razmišljati o migracijama i migrantima iz dubine svoje ljudskosti i suosjećanja. I suživota.

U tom kontekstu, čitam prije mjesec, dva, istup članova Domovinskog pokreta ispred prostora izgradnje budućeg migrantskog centra u Dugom Dolu i šokira me izjava gospođe Josipe Mravunac Puškarić, valjda članice Domovinskog pokreta, ali predstavljene kao turističke djelatnice.

Kaže ona o migrantima: ”(…) Više ne osjećamo slobodu i sigurnost da se možemo kretati, šetati pored rijeke, šumom ili bilo gdje. Prolaze i kroz grad, voze se javnim prijevozom i miješaju se među našu djecu koja putuju autobusima”. 

Naravno, Domovinski pokret protivi se izgradnji migrantskog centra, valjda im je draže da se migranti, legalni i ilegalni, kad uđu u Hrvatsku razmile po šumama i gorama, da im jastuk bude stina, da ih love vuci i hajduci, pa tko preživi – preživi. Vojsku na granice, duge cijevi u lica tih nesretnika i – vratite se odakle ste došli!

Ili, u boljoj varijanti, ako im je ipak omogućen azil ili ako pak dobiju dozvolu za rad, onda neki geto, po mogućnosti ograđen žicom, da ne izlaze kad oni žele, da se ne ukrcavaju u javni prijevoz, da ne dolaze na naša javna događanja i proslave, da ih ne susrećemo u slobodnoj šetnji ulicama ijednog grada kako bi to valjda željela saborska zastupnica HDZ-a Danica Baričević koja se žali kako je Zagreb pun tih škurih, crnih, malih.

Takvi istupi, takav iracionalni strah kakav siju predstavnici političkih stranaka koje u migrantima vide samo prijetnju i opasnost, a ne ljudska bića, takav diskurs rađa u javnosti poruke mržnje.

Nesuzdržane grube i ružne riječi, pretočene u komentare na društvenim mrežama, gomilaju se čak i pod objavama o najveselijim događajima poput novogodišnjih dočeka.

Ismijavanja i ponižavanja potom se šire u fizički prostor u kojem susrećemo migrante, prepoznajemo ih po boji kože, po nepoznavanju jezika, po ”lošem engleskom” na kojem pokušavaju komunicirati… i umjesto da im pristupamo sa suosjećanjem, mi im, informirani strahom, pristupamo nasiljem.

Potkapacitiranost aktualne Vlade u osmišljavanju adekvatnih politika za izgradnju kvalitetnog i svrsishodnog boravka migranata u našoj zemlji, vidljiva je iz aviona.

Zakon o strancima još nije izmijenjen iako se o tome mjesecima priča, ali i kada se priča, spominju se samo izmjene u rokovima važenja dozvola za rad i izmjene u smislu olakšavanju ulaska u zemlju.

A što će se sa strancima u našoj zemlji događati u vremenu u kojem nisu na poslu – to nas, tobože, ne zanima. Odnosno, čini se da nas zanima samo toliko koliko smo sposobni biti okrutni, rugati se i smijati njihovom načinu zabave i druženja.

Ili nas pak zanima toliko koliko smo sposobni biti prestravljeni činjenicom da se ”voze u javnom prijevozu i miješaju među našom djecom u autobusima”.

Mi smo – mala zemlja za veliki odmor, a ne za dugotrajni boravak i rad. Mi smo – Croatia full of life, a ne full of empathy. 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Spustila se gusta magla iznad Imotskog
    •  Gore ne može? Uvijek može
    •  Gromoglasna tišina
    •  Hoće li maneken biti kažnjen na izborima za mistera države
    •  Ne može se vezati jezik kako gazda kaže!
    •  Dani ponosa i pobjede
    •  Let u Liverpool
    •  Staljin u ježevu ruhu
    •  Godina isporuke Plenkovićevih spina
    •  Naopake bajke europske desnice

> Svi tekstovi ovog autora