Nedokučivi alkoholičari

Vjerojatno bih napokon trebao priznati, ja imam problem s alkoholom. Činjenica da ne pijem uništava moj život. Ostanem li jedini trijezan u društvu, a često mi se to dogodi, ispuni me nelagoda od neprisebnih ljudi, koji se pjene, viču, preklinju, divlje se svađaju i patetično mire, u jednom času neobjašnjivo planu i šakama nasrnu jedan na drugoga, a časak kasnije u suzama se grle.

 

Osjetim se usamljeno i tuđe, nešto mi je sramotno gledati zbrku mržnje, gnjeva, nježnosti i zanosa, nekad i čudnih emocija koje su ležale u mulju na dnu duša, a koje je vino zakovitlalo i zamutilo. U takvim prilikama obično se ispričam izmišljenom jutarnjom obavezom i odem prije svih, a i pijancima je, čini mi se, drago da sam otišao.

 

Sve bi zaista bilo mnogo lakše da pijem. Možda bih postao i bolja osoba da koji put nalijem tikvu. Imao bih više razumijevanja za tuđe slabosti. Izjave i postupci koji mi se trijeznome čine slaboumni, neočekivano bi mi se rasvijetlili, došli logični da mi rakija ugrije želudac.

Trebao bih to svakako jednom pokušati, na brzinu sunuti niz grlo nekoliko čaša nekakvog oštrog alkohola, sačekati malaksalost u rukama i nogama, bubnuti čelom o šank i tek onda ponovno čuti prijedlog da Hrvatska organizira Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine

 

Trebao bih to svakako jednom pokušati, na brzinu sunuti niz grlo nekoliko čaša nekakvog oštrog alkohola, sačekati malaksalost u rukama i nogama, bubnuti čelom o šank i tek onda ponovno čuti prijedlog da Hrvatska organizira Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine.

 

Čiste glave stvarno ne znam što bih o tome rekao. Zamisao o Europskom nogometnom prvenstvu nedokučiva mi je kao i ponašanje alkoholičara. Zapanjeno, pa i lagano ustrašeno, slušam ministre i gradonačelnike i nogometne uglednike kako najavljuju gradnje veličanstvenih stadiona za milijune kuna i eura i na trenutak mi se učini kao da slušam razgovor u nekakvom pajzlu na Remizi, gdje trojica proletera zapijaju mjesečne plaće, i nerazumno se razmeću zovući stalno nove runde, dok ih njihove sirote žene doma uzaludno čekaju s gomilama računa za hranu i režije.

 

“Stadion za pedeset tisuća mjesta!” kaže jedan uzvišeno.

 

“Šta pedeset? Sto!” prekine ga drugi odrješito.

 

“Ma, pravo kažeš”, složi se prvi. “Sto tisuća sjedećih mjesta je posao.”

 

“A ne, ne, braco, nećemo sjedeća”, umiješa se treći niječno mašući kažiprstom. “Sto tisuća ležećih mjesta. Svi na stadionu imat će svoj kauč.”

 

“Oooo!” zapanje se na to uglas ostala dvojica te ga slinavo cmaču u čelo ponavljajući: “Bravo! Bravo, majstore!”

 

“Blaženka, lutko, daj nam još jednom isto”, zovne treći da nazdrave njegovoj nenadmašnoj ideji.

 

Rasprave o gradnji novih sportskih objekata, ako vam možda i ne zvuče ovako, u naravi nisu ništa smislenije. U trenucima pijanih pomračenja više smo se puta zeznuli trošeći novac koji nemamo. Milijune smo zakopali na periferijskim ledinama podižući stadione i dvorane, a sve da bismo petnaestak dana hodali išaranih lica, majmunski se vješali po stablima, mahali zastavama iz jurećih automobila i odjeveni skakali u fontane.

 

Međutim, jutro nakon međunarodne sportske priredbe, kad bi komunalno poduzeće pomelo stakleni krš, a županijska vatrogasna jedinica ugasila krijesove u kontejnerima za smeće, mučno bismo se otrijeznili gledajući stakleno i čelično čudovište od pola milijuna četvornih metara, koje nikada više nikakvim sadržajem nećemo napuniti, a zbog kojega smo se tako zadužili da će ga još i naši unuci otplaćivati.

Za dva tjedna neobuzdanog veselja mi se periodično financijski upropaštavamo na nekoliko desetljeća. Ustrajno i nepokolebljivo srljamo stalno u jednaku štetu i baš nikakvu pouku iz toga ne možemo izvući. Roda i jazavac i lukava lija u basnama obično dođu do naravoučenja, a mi, eto, ne možemo

 

Za dva tjedna neobuzdanog veselja mi se periodično financijski upropaštavamo na nekoliko desetljeća. Ustrajno i nepokolebljivo srljamo stalno u jednaku štetu i baš nikakvu pouku iz toga ne možemo izvući. Roda i jazavac i lukava lija u basnama obično dođu do naravoučenja, a mi, eto, ne možemo.

 

Otprije nekog vremena nabrijali smo se za nove raskošne stadione i Europsko nogometno prvenstvo 2020. godine, premda se još zadugo nećemo oporaviti od Europskog rukometnog prvenstva 2008. i tadašnjih velebnih sportskih dvorana, koje danas većinom neiskorištene trunu u hrđi i zapravo bi bile sasvim zaboravljene, da nije ljutitih bankovnih opomena. Čini se da ni u vlasti ni u opoziciji nema nikoga tko bi zaustavio to pijano razbacivanje, koji bi se sabrao i rekao:

 

Dapače, splitski je gradonačelnik Ivo Baldasar čak srdit i uvrijeđen da Hrvatski nogometni savez neće u njegovom gradu graditi kamp reprezentacije. U čemu je fora, upitam se? Kraj zaključane dvorane u Lori, kraj prazne blagajne, kraj nebrojeno mnogo ozbiljnijih nedaća, koji je njemu kurac da se istrčava s kampom reprezentacije? Da sam na mjestu splitskog gradonačelnika, ja bih ishodovao sudsku zabranu da mi se Hrvatski nogometni savez ne smije približiti na manje od pedeset kilometara.

 

Koju korist i sreću, i nama i našoj djeci, mogu donijeti ti strašni ljudi? Kakvom se dobru mogu nadati od Davora Šukera i njegovog zelenaškog društva, grabežljivaca u talijanskim odijelima koji sumnjivo često ne umiru prirodnom smrću? Još na ulazu u grad zaustavio bi njih i njihove ulizice, zajedno s delegatima međunarodne nogometne organizacije, koji su došli ocijeniti kvalitetu našeg stadiona, i manekenkama i modelima koje će im o trošku Saveza bogovski popušiti ne bi li ih umilostivili.

 

Ima li zaista itko u čitavoj ovoj zemlji iole razuman, iole trijezan i priseban da kaže da mi novaca za stadione i kampove nemamo jer nam jedva i za hranu i režije dostaje? I da mi ipak ne možemo stalno piti. Da tu i tamo moramo i nešto toplo pojesti.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora