novinarstvo s potpisom
Otac me je ispratio na autobus za Beograd. Imala sam dvadesetak godina i strah od odvajanja u vrtlogu rata. Autobus je krenuo, a ja sam, skupljena na sjedištu, sada izvan očevog vidokruga, plakala.
Dvije žene, meni nepoznate, pokrenule su, pored tema iz geopolitike, ratne strategije i priče o popovima. Inspiracija im je bio moj otac kojeg su to jutro vidjele na stanici. Pričale su, a ja sam tihovala u plaču. Sada ne zbog odvajanja od mojih nego zbog njihovih, olako izgovorenih neistina.
Iako sam tada u Beogradu stanovala kod mamine tetke, po riječima meni nepoznatih žena iz autobusa, moj otac je bio vlasnik triju stanova u Beogradu. Tri, što znaju one. Znale su i dijelove grada u kojima se ti naši, što njih dvije znaju, stanovi nalaze. Probrale su beogradski krug dvojke…
Htjela sam da reagujem, da im kažem da pričaju laži, ali nisam. Bilo mi je previše emocija za to putovanje.
Po dolasku u Beograd otišla sam u svoj sobičak kod mamine tetke, daleko od kruga dvojke.
Fantomske stanove moga oca izmišljali su godinama jer je pop. A popovi su lopovi. Znaju to i tako vele i žene iz autobusa.
Kasnije kada bih pročitala ili čula neistine ili tendenciozno interpretiranje svega što se tiče Srpske Pravoslavne Crkve sjetila bih se žena iz autobusa. Mentalitet živahnog palanačkog duha, nastavio je da obitava i u nekim profesionalnim medijima.
Popovi su lopovi ili strašne čike koje sijeku jezik narativi, a u cilju optuživanja i vrijeđanja Srpske Pravoslavne Crkve i kad je ”nečije crevo na levo” postali su mainstream nekih takozvanih slobodarskih i progresivnih medija, ali i pojedinih nazovi mirotvoraca zbog čijeg sam licemjerja i očitog govora mržnje prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi prestala da se institucionalno bavim međureligijskim dijalogom.
I dok se na razne stigmatizacije ili prevedeno žigosanja reagovalo i reaguje kada je u pitanju veoma često bezrazložno žigosanje Srpske Pravoslavne Crkve zbog stvari koje samozvani poznavaoci crkvenih prilika ni formalno ni suštinski ne poznaju, niko od perjanica demokratskog smjera nije digao glas. A i zašto bi kada to u progresivnom društvu nije IN jer popovi su lopovi. Kažu žene u autobusu.
U jednoj televizijskoj emisiji sam rekla da se nadam da žigosanje Srpske Pravoslavne Crkve proizilazi iz neznanja. Jer se neznanje i može oprostiti, ali ne i nepostojanje želje da se nešto nauči ako se o tome priča u javnosti.
Ovih dana se i akt Svetog arhijerejskog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, a koji se tiče njenog kanona i ustrojstva, interpretira shodno trenutnoj političkoj situaciji i potrebama određenih medijskih krugova i pojedinaca pa ga tako naopako prerađenog plasiraju javnosti. Od patrijarha Porfirija i Svetog arhijerejskog sinoda se pokušava napraviti strašni čika despot koji uskraćuje elementarna ljudska prava i slobode pa i slobodu kretanja.
Ignorisanje kanona Srpske Pravoslavne Crkve u njenom jererhijskom poretku i plasiranje dezinformacije zarad nečijeg ličnog interesa, dovodi mnoge u zabludu i isključivost što je opasno. I jednostavno nije fair. Ali jeste u konstelaciji hljeba i igara i popovi lopovi narativa – IN.
Ukratko, aktuelni akt Svetog arhijerejskog sinoda očinski podsjeća arhijereje (episkope) i svo sveštenstvo da se ne daju partijama i političarima i bilo kojoj strani, da se u slučaju odsustva sa svojih matičnih dijaceza arhijereji jave Patrijarhu odnosno Svetom arhijerejskom sinodu, te obavijeste svoga poglavara ko će ih mijenjati u dijacezanskim obavezama i tome slično.
Ništa vrijedno senzacionalizma. Za svakog dobronamjernog čovjeka koji iole poznaje jerarhiju Crkve ovaj akt je sasvim prirodan i medijski čak nezanimljiv. Međutim isti je nečijim spinom medijski razapet i zlurado interpretiran bez osvrta na biće Crkve.
A biće Crkve jeste bdijenje svih za sve. Jer prati ciklus od rođenja pa do smrti nas koji smo u njoj.
Sjećam se jedne situacije u kojoj sveštenik nije mogao/htio da pristupi obredu sahrane zbog, po njegovom mišljenju, specifičnosti situacije (nije bilo samoubistvo). Iako je nama koji smo znali porodicu pokojnice sve bilo jasno, njemu nije.
Tražio je odobrenje arhijereja, ali isto nije mogao da dobije. Arhijerej je bio odsutan. Na zamjenu nije upućen pa je porodica pokojnice prošla agoniju koju nikome ne bih poželjela. Tako da se aktu kojim se samo podsjeća na način na koji Crkva biva to što jeste svaki vjernik treba radovati, jer ga se, kako vidimo u primjeru navedene porodice itekako tiče.
Da su se bar malo ovi koji su se bespotrebno nadigli da štite nekoga od nekoga, osvrnuli na akt kroz učenje Crkve, uvidjeli bi da njihovoj zluradoj kritici akta nema mjesta. Naravno ako Crkvu gledaju kroz prizmu onoga što ona jeste, a ne onoga što su oni domislili da Crkva treba da bude.
Da pojednostavim. Ako bi neki sveštenik nešto učinio javno, ispred oltara povjerenog mu hrama, pa rekao ja sam to učinio u svoje ime ne u ime Crkve, to bi bilo u najmanju ruku komično, bar nama koji smo njezini članovi. Mogli bismo mu reći da u svoje lično ime može da dijeli bombone i čokolade, a da ni to ne može u ime Crkve ako iza toga ne stoji, u slučaju sveštenika nadležni arhijerej ili crkveni odbor.
Isto je primjenjivo i na arhijereje.
Zamislimo sada arhijeraja da on, iako to što jeste, jeste u krilu Crkve, nastupi u ime Crkve i kaže sve sa vladičanskom titulom: Ja podržavam gospodina Marka Markovića kao kandidata na izborima za…
U ime koga to kaže? Ima li za takav nastup odobrenje Sinoda, Sabora? U krilu Crkve on je prvenstveno ikona Hristova i glava kroz koju se projavljuje punoća Crkve – zajednice. Ako kaže u svoje lično ime, u koju svrhu to govori ako je arhipastir i ako je ikona Hristova i ako je priliku da javno govori dobio baš zbog toga što je arhipastir, a ne Janko, Marko…
Istina, neki su arhijereji zanimljiviji medijima zbog vidljive harizme koja ih krasi. Međutim oni nisu na čelu jedne zajednice zbog svoje lične harizme ma koliko ista bila dopadljiva. Oni su na čelu hristocentrične zajednice, prvenstveno i suštinski na čelu zajednice koja svoje jedinstvo ispoljava liturgijski. I njihova harizma potrebna nama vjernicima je dar Duha Svetoga kroz koji smo zajednica u jedinstvu i punoći Crkve.
Aktuelna odluka Svetog arhijerejskog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve nije izvanredni ali ima senzacionalistički tretman. Premda, čini mi se baš zbog izazvanih reakcija, ljekovita i prijeko potrebna jer nijedna Crkva pa ni Srpska Pravoslavna Crkva nije hipi komuna.
U Crkvi se mora znati red. Dobar domaćin uvijek zna gdje su i šta rade članovi njegovog domaćinstva. Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve na čelu s patrijarhom Porfirijem ovom odlukom nije pokazao da je strašni čiko koji disciplinuje arhijereje i sveštenike kako se medijski spinuje, nego da je dobar domaćin u čijoj kući se mora znati red.
A žena iz autobusa i priča o popovima lopovima ima i biće. Ipak ono što nije istina nije ni važno.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.