Ništa nas ne može izmiriti sa zločinima

Ispunjavajući svoje obećanje HDZ je 14. studenog 2019. godine izglasao dopunu Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, kojom je kao blagdan i neradni dan proglašen 18. studenoga – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Riječ je o datumu na koji se obilježava zauzimanje grada Vukovara od strane JNA, mobilizirane TO iz Srbije te srpskih paravojnih postrojbi (arkanovci, šešeljevci i drugi novokomponirani četnici). Također se obilježava masovni zločin u mjestu Škabrnja u Ravnim kotarima, kada su pobunjeni Srbi uz podršku JNA masakrirali 63 mještanina.

Taj dan je ušao u kolektivnu memoriju svih koji su živjeli na prostorima Jugoslavije, bez obzira na to kako su tada i kako danas ocjenjuju taj događaj.

U Hrvatskoj se prvenstveno ističe ključna uloga bitke za Vukovar u Domovinskom ratu. Pritom se posebno ističu stradanja i žrtve Vukovaraca, ali i svih drugih branitelja pristiglih iz cijele Hrvatske.

Tako su značaj bitke i stradanje grada na kraju valorizirani proglašavanjem Vukovara gradom herojem koji je obranio Hrvatsku, a što se onda očituje i ritualnom kolonom 18. studenog, od bolnice do Ovčare, u kojoj sudjeluje najviši državni vrh te desetine tisuća branitelja i građana iz cijele zemlje.

Zakonom je određeno da je nositelj organizacije obilježavanja ovog blagdana Vlada Republike Hrvatske u suradnji s predsjednikom Republike Hrvatske, Hrvatskim saborom i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. Iako u Zakonu ne piše kako obilježavati taj i druge blagdane, analogijom s uputom kako obilježavati spomendane, ipak se može reći da to treba biti ”primjereno i dostojanstveno”.

Plasiranjem željenih narativa, uz ”podršku” simbola, obreda i ceremonija ostvaruje se bratstvo koje žive pripadnike povezuje s mrtvima i palima, kao elementima na kojima počivaju nacionalni identitet i nacionalizam

Ove godine je, pak, prvi put obilježavanje bitke za Vukovar počelo dva mjeseca ranije. Doduše na datum 18. iako nije jasno zašto je tako određeno. Naime, za početak gotovo 100-dnevne bitke se uzima 25. kolovoz, kada je grad u cijelosti okružen, tako da se može samo špekulirati o pravim razlozima.

Moguće je da su oni potaknuti dnevno političkim razlozima, a moguće im je ishodište u stalnom nezadovoljstvu Vukovaraca kako Hrvatska nije dovoljno pomogla u ratu, a ni danas ne čini dovoljno, što stalno ističe vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, do jučer član HDZ-a, a danas novi predsjednik Domovinskog pokreta.

Kako bilo očito je da je državni i prvenstveno politički vrh HDZ-a odlučio ”pojačati” obilježavanje ovog događaja dijeleći ga na dva dijela.

Prvi u kojem se ističe pobjedonosni značaj bitke, koju premijer Andrej Plenković ocjenjuje ”jedinstvenim vojnim podvigom” i ”jednom od najslavnijih stranica hrvatske ratne povijesti i povijesti ratovanja uopće”. Također, označavajući Bitku za Vukovar ”prekretnicom u Domovinskom ratu”.

On ističe da je ona ”pored značaja na bojnom polju odigrala i ključnu ulogu u sazrijevanju hrvatske demokracije jer u Vukovaru su se sukobila dva svijeta: hrvatska demokracija u nastajanju i totalitarni velikosrpski režim u nestajanju”, dodajući kako se ”pokazalo da je u tom srazu dvaju svjetova, nažalost uz brojne ljudske žrtve i razaranja, na koncu pobijedila demokratska Hrvatska jer je težnja za slobodom uvijek jača od nagona za porobljavanjem”.

Drugi dio, 18. studenog će biti komemorativniji, uokviren ponovo kolonom sjećanja.

To stalno širenje obilježavanja događaja iz Domovinskog rata, očito je da sve više opterećuje društvo, što je vidljivo u mnogim prilikama, kada se često i birokratski odrađuje spomen na bitke, stradanja ili političke odluke donesene tijekom ratnih zbivanja.

Podsjećajući da se slično događalo s obilježavanjima događaja iz NOB-a, politički analitičar Žarko Puhovski kaže da to počinje ljudima ići na živce. ”Imate ljudi kojima je to važno”, ali je ”društvo opterećeno time, jer vi svaki dan imate nekakvu godišnjicu”, kaže Puhovski.

Istaknuti sociolog Todor Kuljić kaže da, kao polazna točka može poslužiti stav da prevladavanje prošlosti nije proces koji treba voditi izmirenju sa zločinima i oprostu, već proces učenja kako živjeti sa sjećanjem da su zločini dio i naše historije i našeg grupnog identiteta i da nas zapravo ništa ne može izmiriti s tim djelima

To se vrlo lako da uočiti na nacionalnim televizijskim kanalima, na kojima se svaki dan može vidjeti vijest ili izvještaj s neke komemoracije, ili obilježavanja neke važne bitke, bez obzira na to je li ona pobjednička ili gubitnička, ali joj se urednički da oreol žrtve koja je na kraju pomogla pobjedi.

U tom smislu piše i portal Indeks.hr podsjećajući da, iako je rat počeo prije 30 godina, ”ratne bubnjeve vječno svježim drži hrvatska politika s bezbroj obilježavanja koja se praktički održavaju iz dana u dan”.

Ističući da se rat uvukao u sve pore života autor teksta Vedran Salvia ustvrđuje da je ”rat pretvoren u mit s atributom domovinskoga pa valjda ima i nečuveno dugo trajanje” te ukazuje na primjer Dubrovnika gdje je 1. listopada, na obljetnicu napada na Dubrovnik, ”Gradska uprava organizirala nevjerojatnih tridesetak događanja koja će se protezati u narednih mjesec dana”.

Činjenica da broj obilježavanja vremenom ne opada, već se pače i umnožava, jasno govori o tome da sadašnjost nameće kriterije za selektiranje prošlosti. S obzirom na to da rituali, kojima se uokviruje obilježavanje događanja, nisu samo formalni, sudjelovanje u njima znači i prihvaćanje njihovog smisla, koji se ne iscrpljuje u samoj formi rituala.

”Ometanje postupaka prožetih ritualnom vrijednošću uvijek se osjeća kao nepodnošljiva povreda koju jedna grupa nanosi drugoj upravo zato što ritual nije samo prazna forma kojoj bi se mogla suprotstaviti neka ‘iskrena’ ili ‘autentična’ radnja”, ističe Mateo Žanić u radu ”Važnost rituala u poslijeratnom razdoblju – primjer Vukovara”.

Ta činjenica upozorava na to da treba itekako voditi računa o načinu kako se ”odigrava” ritual, koje se poruke s njega i kome šalju kao pravi sadržaj rituala. Selektiranjem prošlosti nastoji se postići i njeno smisleno ”definiranje” te ”legitimirati” određenu sliku prošlosti, iznova je definirati te putem rituala osigurati prezentaciju i priznanje željenog tumačenja.

Plasiranjem željenih narativa, uz ”podršku” simbola, obreda i ceremonija ostvaruje se bratstvo koje žive pripadnike povezuje s mrtvima i palima, kao elementima na kojima počivaju nacionalni identitet i nacionalizam.

Naime, rituali bi trebali ispunjavati i integracijsku funkciju. Problem je što ona funkcionira među onima koji sudjeluju u ritualu, ali kada su oni značajno, pače jedino, obilježeni jednostranošću, a u ovdašnjem, našem domaćem slučaju i nacionalnim ključem onda je integraciju gotovo nemoguće postići, čemu svjedočimo ne samo u Vukovaru.

U Hrvatskoj se prvenstveno ističe ključna uloga bitke za Vukovar u Domovinskom ratu. Pritom se posebno ističu stradanja i žrtve Vukovaraca, ali i svih drugih branitelja pristiglih iz cijele Hrvatske

Moguće, kada bi se, u vukovarskom slučaju, na višu razinu podiglo obilježavanje 15. siječnja 1998. godine – dana konačne uspostave ustavnog poretka RH u hrvatskom Podunavlju, da bi se promijenio međusobni odnos hrvatske i srpske zajednice u gledanju na prošlost, s obzirom na to da bi obilježavanje tog datuma ipak sugeriralo okrenutost prema budućnosti.

Stoga je, kako upozoravaju brojni autori koji se bave ovom temom, važno propitati koliko utjecaja i koju ulogu u procesu tumačenja imaju sami akteri uključeni u izvođenje rituala, a koliku mediji, političke elite ili netko drugi.

U tom smislu, istaknuti sociolog Todor Kuljić kaže da, kao polazna točka može poslužiti stav da prevladavanje prošlosti nije proces koji treba voditi izmirenju sa zločinima i oprostu, već proces učenja kako živjeti sa sjećanjem da su zločini dio i naše historije i našeg grupnog identiteta i da nas zapravo ništa ne može izmiriti s tim djelima.

”Ni govora o tome da je riječ o ispovijedanju u prisustvu ‘stručnjaka za onostrano’. Crkva traži izmirenje i oprost jer time pretendira na monopol na posredovanje u ovom činu i jača vlastitu ulogu kao izmiritelja.

Tome nasuprot, svjetovno prevladavanje prošlosti nije konačno samoočišćenje, nego tek korak ka kritičkoj samospoznaji. Kritičnost se mjeri i time tko je kadar da ga prvi pokrene? Pogrešno je misliti da prevladavanje prošlosti treba stvoriti homogenu suglasnost i novu zajednicu pokajnika.

Uvijek će biti otpora suočavanju, jer je to proces koji iskazuje trajnu napetost različitih interesa, a ne samo puke razlike u idejnim debatama. Prevladavanje prošlosti nije konačni, nego trajni proces, stalna opomena, a ne definitivno usuglašena prošlost. Zato je uvijek i nepotpuno, jer su iskrivljavanja prošlosti obrambeni blokovi grupnih i pojedinačnih interesa prikazanih u obličju identiteta.

Da bi se ovi demistificirali treba prihvatiti i sjenke prošlosti kao integralne dijelove nacionalnog identiteta i uklanjati otpore koji se javljaju kod priznavanja neusporedivosti zločina i činjenice da su ih počinili predstavnici moje nacije”, smatra Todor Kuljić.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora