Njegova ogromna malenkost (poslije smrti Igora Mandića)

Veliki pisac, novinar, kritičar, nemilosrdni polemičar Igor Mandić otišao je na onu stranu, u ”veliko bezglavo ništa” (Krleža). Uz ovaj naslov sad bi mi rekao: Ma ćo mona, koša ti škrivi monade de mi… Premda je sam sebe tako titulirao – MOJA MALENKOST…

Jako se ponosio svojim istarskim rodom. Otac mu i majka su bili Istrani, emigranti, bjegunci od fašizma u Kraljevinu Jugoslaviju. Uostalom, sam je sebe uvijek ironično titulirao ”moja malenkost”.

Nedavno je to objasnio:

”I Krleža je ‘moju malenkost’ upotrijebio dva-tri puta. Vic je u tome da sam ja to radio konstantno u svojim rubrikama, zato se to strahovito primilo, od Triglava do Đevđelije. Na latinskom to je mea mediocritas, mea parvitas…

Spomenuli su to par puta i Radić, Strossmayer… Sve sam to proučio po našoj literaturi i nitko se toga nije dosljedno držao. A meni je bilo važno, jer kad sam vodio tu veliku kolumnu u Vjesniku u srijedu, iz tjedna u tjedan, pišući na razne teme, zamjerio sam se velikom broju ljudi, s velikim guštom, dapače, pa sam iz broja u broj nametao taj pojam, koji je onda zaživio kao poštapalica…”

Pjesnik Tomislav Čadež: ”U jednoj beznadno usmenoj kulturi Igor Mandić je narodu isporučio četrdesetak knjiga, a čak i s minimalnim odmakom promatrane, one upravo obiluju blagim procjenama suvremenika i njihovih djela, pjesama, priča, studija, romana, slika, filmova, kompozicija, stripova, predstava, članaka, odjeće, navika, a dokazano je napismeno da je inat udarao jedino političkim moćnicima, stvarnim, i onima među piscima, kompozitorima, novinarima.”

Naravno da ni najmanje Igor Mandić nije ”malenkost”, niti sam za se niti za druge. Mnogi su ga cijenili, malo tko volio, mnogi su ga mrzili – a svi smo se pribojavali da nas negdje ne opali u svojim neobuzdanim zapisima.

Za ”narodne mase” jugoslavenske i postjugoslavenske bio je i ostao naprosto znamenitost. Za ”inteligentne i rezonere” bio je ostao intelektualna, prkosna, sarkastična, cinična vertikala. Proslavio ga najprije njegov ”Notes”, u negdanjem izvrsnom zagrebačkom tjedniku VUS (Vjesnik u srijedu).

Bio je i stalan pisac britkih književnih kritika u tada (1980-ih) superiornom beogradskom tjedniku NIN. Nemilosrdni polemičar kao prije njega Krleža i prije svih A. G. Matoš. Lucidni esejist, erudit arhaične vrste – koji će do smrti pisati na pisaćoj mašini (”a Google je imao u glavi”).

Proslavio se već kao diplomant raskošnim, rasipničkim esejima, prikazima, kritikama, osvrtima, feljtonima, polemikama. Pisao je brzo i lako i mnogo za Vjesnik, NIN, Slobodnu Dalmaciju, Feral Tribune, Autograf, Novosti, Jutarnji list, portal Lupiga…

U pedesetak knjiga, kroz pedesetak godina, srećom po nas, sačuvan je gotovo cijeli njegov životni opus.

Evo samo nekih izuzetnih naslova iz velemajstorskog spisateljskog opusa Igora Mandića: ”Notes” (zapisi iz VUS-a, 1968.-1972.), ”Zbogom, dragi Krleža” (polemike), blistava monografija ”Arsen”. Razuzdana analiza seksualnosti ”Prijapov problem”. Niz romansiranih autobiografskih knjiga: ”Sebi pod kožu”, ”Oklop od papira”, ”U zadnji čas”, ”Predsmrtni dnevnik”… I praktično-literarni bombon Slavice i Igora Mandića ”Bračna kuhinja”!

Nikad nije nikoga štedio, pa tako niti sebe. Posljednjih godina života bio je jasan, kao i uvijek.

O sebi: ”Uzori su mi bili moj pravi otac Emil, u intelektualnom smislu Krleža, a sudbinski Tito. Zadnju dvojicu sam usvojio. Govori se oduvijek dok ne ubiješ oca ne možeš postati glavni u čoporu. Sa svom trojicom sam raskrstio, ne samo zbog toga što su mrtvi. Ja sam trostruki ocoubojica.”

O bolesti COVID-19: ”Čuvati starce? Pa ima li nešto besmislenije? Čemu i za koga, za što? Pa, oni ne mogu obnavljati naciju/populaciju kad sve ode ‘uprdec’, kao što je njihova sva snaga iščiljela… uzalud je Shakespeare negdje napisao Ripeness is all, tj. ‘zrelost je sve’! Zvuči morbidno, ali čemu stari u mladom 21. stoljeću?”

O zemljotresu: ”Današnja liposukcija ruševina, koje su preostale nakon nedavnog potresa, tek je slabašni, nedostatni pseudo-kirurški i smisleno promašeni poduhvat. Stoga je Zagreb potrebno preorati, proširiti ga do dimenzija velegrada. Sada ostajemo gdje smo bili kad je A. G. Matoš, još 1912. godine, pisao da ‘Zagreb nije jedan grad, upravo jedno selo’.”

Definirati Igora Mandića ”u vremenu i prostoru” sizifovski je posao: anarhoidni Mediteranac, čvrsti heretik, lonely rider. Osamdesetih s knjigom ”Zbogom, dragi Krleža”, junački denuncira ”mentalitet post-krležijanske epohe”, jer Krleža je bio jugoslavenski, socijalistički simbol.

Pet-šest godina kasnije, kad je Krleža pao u nemilost novog establishmenta, Mandić se bez krzmanja vratio krležijanstvu, do kraja, bez pardona! Postao je ”crvena krpa”, razmahana u lice bujajućeg nacionalizma, kulturnog siromaštva, intelektualne mediokracije, materijalnog i moralnog propadanja nacije.

Postao je 2000., na kratko, i glavni urednik Vjesnika, jer Vjesnik (uvijek na ljevičarskoj liniji) je ubrzo – ukinut. I sad je Hrvatska osamljeni medijski invalid – dok sve ”postjugo” zemlje i danas čuvaju svoje ”državne novine” (Delo, Politika, Oslobođenje, Pobjeda, Nova Makedonija)…

Za kraj, umjesto intimiziranja, jer bili smo krajnje bliski, premda jednom kao dva ovna na brvnu, jedna strofa njegovog Šibenčanca, Arsena Dedića:

”I ne znam zašto sada / dok liju davne kiše / još uvijek na me pada / to čega nema više, / to čega nema više / iz tame ruke pruža i čujem / kako diše u vrtu neka ruža. / Moj prijatelj je umro / da, umro je moj brat…”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora