O novoj evangelizaciji

Pojam ‘‘nove evangelizacije“ uveo je u javni diskurs Crkve papa Ivan Pavao II. za apostolskoga putovanja u Poljsku 1979. (9. lipnja govoreći radnicima iz Nowe Hute). Potom ga je sve češće koristio – obraćajući se Crkvi u Latinskoj Americi i pozvavši katolike da ‘‘ponovno potvrde svoju vjeru u Krista“, pa govoreći katolicima u Europi protiv ‘‘progresivne sekularizacije društva“ – sve dok nova evangelizacija nije postala svojevrsnim programom Katoličke crkve i njezinom prvom brigom upisanom u njezin misionarski elan.

 

Papa Ivan Pavao II. bio je nadahnut apostolskom pobudnicom Evangelii Nuntiandi (1975) u kojoj Pavao VI., smatrajući lom između vjere i kulture ‘‘dramom našega vremena“, piše o nužnoj evangelizaciji kultura. U mnogim svojim nastupima papa Ivan Pavao II. pokazao je jasno htijenje i veliku hrabrost da ustraje na smjernicama Drugoga vatikanskog koncila. Detalji, međutim, upozoravaju na doktrinarni oprez.

 

Uza sve proturječne disciplinarne mjere u pastoralnom praćenju složena procesa obnove, Papa je mnogo toga započetoga i otvorenoga Drugim vatikanskim koncilom na kraju ipak jednostavno prikočio. Objavivši ‘‘nemilosrdnu borbu“ protiv sekularizacije zapravo je ponovno otvorio jaz između Crkve i svijeta što ga je Drugi vatikanski koncil htio prevladati. Stari rat protiv ‘‘modernizma“, čini se, samo je zadobio nov jezik.

U počecima svoje artikulacije ‘‘nova evangelizacija“ nije ponajprije značila vraćanje Evanđelju, nego prije – restauraciji Crkve. Međutim, činjenica da je uopće potrebna nova evangelizacija kazuje da ona prva, ‘‘tradicionalna“, nije više kadra prenositi vjeru iz naraštaja u naraštaj te da će nova evangelizacija nužno biti nova i u metodi i u izrazu

 

Kardinal Joseph Ratzinger, kojeg je Ivan Pavao II. 1981. stavio na čelo Kongregacije za nauk vjere, izjavio je u intervjuu talijanskim novinama Gesu (Isus): “Nakon pretjerane otvorenosti svijetu, nakon pretjerano pozitivnih tumačenja agnostičkoga i ateističkoga svijeta, rehabilitacija je i više nego poželjna. Uostalom, već je na djelu”. Njegova misija kao pape bila je doktrinarno, moralno i institucionalno obnoviti Crkvu nakon prekreta izazvana Drugim Vatikanskim koncilom te konkretizirati njezinu prisutnost u društvu sa svrhom “nove evangelizacije”.

 

U počecima svoje artikulacije ‘‘nova evangelizacija“ nije ponajprije značila vraćanje Evanđelju, nego prije – restauraciji Crkve. Međutim, činjenica da je uopće potrebna nova evangelizacija kazuje da ona prva, ‘‘tradicionalna“, nije više kadra prenositi vjeru iz naraštaja u naraštaj te da će nova evangelizacija nužno biti nova i u metodi i u izrazu. Razumijevanje samoga pojma i naravi nove evangelizacije postupno doživljuje svoju evoluciju.

 

Govoreći o ‘‘diktaturi relativizma“, u kojoj čovjek pojedinac samom sebi postaje jedinim mjerilom, papa Benedikt XVI. kao da je bio mnijenja kako postoji stanovita urota navodnih autora relativizma koji hoće svima nametnuti svoj način mišljenja i stoga posve diskreditirati Crkvu.

 

Međutim, relativizam jamačno nije urota i dva su mu uzroka: ‘‘raščaravanje“ koje je naprosto jedna etapa u evoluciji čovječanstva i nesposobnost Crkve da ‘‘raščaranim“ ljudima predloži nove razloge da vjeruju. Ako li je ‘‘raščaravanje svijeta“ prirodna i neizbježna etapa u evoluciji svijeta – koja je, poradi znanstvenog i ekonomskoga razvoja, prvo nastupila u tzv. zapadnim zemljama, ali će neminovno u nju ući i drugi krajevi svijeta – ako ona nije ni zabluda, ni nevjernost, Crkva će morati prihvatiti tu činjenicu.

Riječi i geste pape Franje upisane su u to novo razumijevanje evangelizacije. Ništa neobično u tome da je za inauguracije tražio da narod moli za njega prije nego što mu je dao svoj blagoslov, ništa čudno što je za obreda Posljednje večere oprao noge djevojci, ništa šokantno što je u središtu Vatikana krstio dijete nevjenčanih roditelja, ništa iznenađujućega što kritizira svećenstvo za klerikalizaciju vjere za bavljenje vlastitim prestižem…

 

Morat će prestati žaliti se na nju te odustati od mobiliziranja energije da ju potuče – ova je borba uzaludna i beskorisna. Ukratko: suočena sa sekularizacijom i famoznom diktaturom relativizma Crkva je sve do nedavna nastojala restaurirati praksu i navike prije krize smatrajući da je gubitak takve prakse i doveo do krize. Taj se projekt urušio zbog krize u samoj Crkvi. S papom Franjom Crkva nastoji iznaći nove načine kako biti prisutna u svijetu kakvi neće biti ni napuštanje ni nevjernost njezinu prvotnom poslanju.

 

Po svom modi operandi nova evangelizacija se, dakle, bitno razlikuje od one ‘‘tradicionalne“. Ponajprije naglasak je stavljen na svjedočenje ‘‘autentičnosti proklamirana i življena Evanđelja“. Dakle, nije više riječi o poduci nego o naviještanju svjedočanstvom osobnoga iskustva. Nije više ponajprije riječi o upoznavanju ljudi s dogmama, moralom i učenjima Crkve, nego o življenju onoga što je Isus pripovijedao i živio.

 

U motu proprio Ubicumque et semper (2010) papa Benedikt XVI. piše, među ostalim, o nužnosti ‘‘novoga govora o Radosnoj vijesti zbog fenomena akulturacije u zemljama duge kršćanske tradicije“ te kaže kako nova evangelizacija nije samo pitanje ispovijedanja vjere nego i obnovljenog odnosa između vjernika i Boga.

 

Kao što na Biskupskoj sinodi o novoj evangelizaciji u prenošenju kršćanske vjere održanoj u Rimu od 7. do 28. listopada 2012. reče nadbiskup José Ruiz Arenas, tajnik Pontifikalnoga vijeća za novu evangelizaciju: ‘‘nova evangelizacija mora biti usmjerene prema tomu da sekulariziranim muškarcima i ženama naših sekulariziranih društava vrati radost življenja u prisutnosti i blizini ljubavi Božje u njihovim životima“.

 

Riječi i geste pape Franje upisane su u to novo razumijevanje evangelizacije. Ništa neobično u tome da je za inauguracije tražio da narod moli za njega prije nego što mu je dao svoj blagoslov, ništa čudno što je za obreda Posljednje večere oprao noge djevojci, ništa šokantno što je u središtu Vatikana krstio dijete nevjenčanih roditelja, ništa iznenađujućega što kritizira svećenstvo za klerikalizaciju vjere, za bavljenje vlastitim prestižem…, pa čak, premda nedovoljno, i za marginalizaciju žena.

Riječi i geste pape Franje upravo jer su iskrene dobivaju i simboličko značenje, a nadati se, pripravljaju Crkvu i za novu etapu u njezinu razvoju kada će se morati prerazmisliti cjelokupna teologija, teološke koncepte osloboditi biblijskom porukom a biblijsku poruku razumijevati na nove načine, ponovno povezati teologiju i učiteljstvo te iznaći nov govor o Bogu i Isusu

 

Ne bi bilo čudno ni da jednoga dana ponudi pričest osobama koje nerazvedene u jednom, crkvenom, žive u drugom, civilnom braku. Sve to samo potvrđuje da živi svoje kršćanstvo na temelju Evanđelja, da Boga razumije kao milosrdnoga Boga punog praštanja te da smjernice Drugoga vatikanskoga koncila ozbiljno uzima u obzir, iako su ih mnogi pripadnici crkvenoga klera zaboravili i zanemarili. Posebice u sredinama gdje se Crkva još hrva s globalizirajućim, pluralističkim svijetom te se skriva u svoju kulu bjelokosnu ne primjećujući da ju je srušio već Drugi vatikanski koncil.

 

Temeljna poruka Crkve, ona na kojoj je bila utemeljena i koja je svrha njezina postojanja, s papom Franjom ponovno biva čuvena: Bog ne nameće svijetu svoj autoritet, nego ga ljubi i pokazuje mu svoju ljubav u Isusu Kristu.

 

Obraćati se svijetu s nepovjerenjem, čak osuđivanjem te ne pokazati vlastite slabosti, rane i nevjernosti sprječava iscjeljenje otpočeto s nizom traženja oprosta što ga je bio pokrenuo papa Ivan Pavao II. Svijet je doživio toliko trauma od strane Crkve, da više ne uspijeva čuti njezinu temeljnu poruku sve dok se ne obrati svijetu s poštovanjem. Što papa Franjo čini. Kako daleko je pripravan ići, tek ćemo vidjeti. S otporom se već susreće.

 

Riječi i geste pape Franje upravo jer su iskrene dobivaju i simboličko značenje, a nadati se, pripravljaju Crkvu i za novu etapu u njezinu razvoju kada će se morati prerazmisliti cjelokupna teologija, teološke koncepte osloboditi biblijskom porukom a biblijsku poruku razumijevati na nove načine, ponovno povezati teologiju i učiteljstvo te iznaći nov govor o Bogu i Isusu, govor kakav suvremeni čovjek može čuti a da ne mora biti u šizofrenu odnosu ni s vlastitom kulturom niti s vlastitom vjerom.

 

A nikada, zapravo, i nije trebalo biti riječi o broju kršćana, nego o njihovoj kvaliteti. Poziv na novu evangelizaciju možda je providonosna prigoda za Crkvu da ponovno otkrije svoje temeljno poslanje, da postane ono što su prve kršćanske zajednice bile društvu svojega vremena: subverzija i alternativa.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora