O stvarnom problemu Sveučilišta u Zagrebu

Vjerujem da vam je dosta priča o seksualnom zlostavljanju, profesorima emeritusima, cijepljenju preko reda i ostalom potencijalnom ”prljavom vešu” i/ili (bez)značajnim ”prijestupima” ipak relativno uskog segmenta društva: sveučilišne zajednice.

Uostalom, tu se očito igraju neke političke igre, neka se pravnici dogovore do koje godine života netko može biti zaposlenik u akademskoj instituciji.

Eto, sada su se ”potaracali” i na Hrvatskim studijima, a čini se da tu nitko ne zna ”tko pije, tko plaća” sudeći prema nedavnom istupu Odbora za proračun Sveučilišta u Zagrebu.

U konačnici – vjerojatno ste pomislili i ovo – što netko izvan ovog konkretnog Sveučilišta uopće ima za reći o stvarnom stanju na toj instituciji?! Dopustite da vam ukažem na suštinu o kojoj gotovo da nije bilo riječi u javnom prostoru.

Ovdje je potreban mali pravni uvod oko kojeg se, vjerujem, slažemo.

Svaka država modernog tipa organizirana je kao, i pretendira biti, tzv. pravna država. Najviši pravni akt je neki ustav, pa ispod njega neki zakoni i potom neki podzakonski akti. Najvažnije podzakonske pravne akte u RH donosi Vlada RH, a može donositi i druge akte, poput, npr. odluka, zaključaka ili rješenja.

U državama članicama EU-a postoji još i europska pravna stečevina, no ona nije bitna za ovu temu. Svi niži pravni akti moraju biti sukladni višim pravnim aktima, sadržajno i postupovno, a takvih se pravnih akata svi pridržavamo budući da živimo sukladno načelima vladavine prava.

Ne može se blokirati najveće i najstarije Sveučilište u Hrvata! Bez obzira na to što uporno odbija uvažavati odluku Vlade RH o programskog financiranju. Samo zato što mu se ne sviđa i neće. Za koje ponašanje bi obični građani već odavno odgovarali pred sudovima ili drugim odgovarajućim tijelima, odnosno snosili barem ozbiljne financijske posljedice

Kažemo da živimo non sub homine, sed sub lege – ne prema samovolji pojedinca, već prema unaprijed poznatim i na sve jednako primjenjivim propisima.

Vratimo se sada na osnovnu temu. Ponašajnu suštinu uprave našeg najvećeg sveučilišta. Izdvajam samo jedan konkretan primjer iz domene vladavine prava o kojem primjeru, uvjerena sam, ne znate ništa, a koji ujedno govori sve.

Pri tome ću maksimalno pojednostaviti i apstrahirati kako bi bilo razumljivo svakome tko nema doticaja sa sveučilišnom zajednicom. Ujedno će postati jasno zašto je moguće o tome relevantno pisati i nekome tko nije dio predmetnog sveučilišta, ali je itekako involviran u život i rad svojeg matičnog sveučilišta te poznaje sustav. Riječ je o programskim ugovorima i programskom financiranju visokog obrazovanja u RH.

Programsko financiranje koncept je koji se provodi u RH već u nekoliko uzastopnih ciklusa. Ono se nerijetko mistificira u odnosu s javnošću, ali još češće (i žalosnije!) i u odnosu sa zaposlenicima/nastavnicima na sveučilištima/veleučilištima.

Mnogi od njih zapravo ne znaju što je to i kako to funkcionira, većina će samo pasti u zamku paušalne i opće kritike generalno premalog financiranja znanosti i visokog obrazovanja u RH. Istina, formule nisu najjednostavnije, ali su sadržane u odgovarajućim excel tablicama.

No ideja je vrlo jasna i vrlo shvatljiva; model programskih ugovora može se objasniti osnovnoškolcu. Ukratko, identificirane su različite aktivnosti visokih učilišta (nastava, znanost, umjetnost itd.). Svaka od aktivnosti financira se u nekom fiksnom iznosu prema nekim pokazateljima (npr. prema broju studenata koji upisuju određeni program, prema broju znanstvenih radova koji se isproduciraju i sl.).

Tu, međutim, postoji i jedan varijabilni dio koji će pojedino sveučilište moći ”povući” (dobiti dodatna sredstva) ako ispuni kriterije koje je samo dogovorilo s resornim ministarstvom.

Sasvim plastično, nudi se sedam različitih kriterija, a potom svako pojedino sveučilište bira koja tri kriterija želi postići i na koji način.

Pregovori se vode oko konkretnih kriterija te oko polaznih i završnih vrijednosti kriterija (npr. koliko će stranih studenata privući u godinu, dvije, tri). Po završetku pregovora sklapa se ugovor o programskom financiranju između ministarstva i sveučilišta te financijski ciklus može započeti.

Glavna je vrijednost takvog modela financiranja potpuna transparentnost. Doista svatko u svakom trenutku može znati što je ispregovarano, što je ostvareno i koliko točno sredstva se po kojoj stavki dodjeljuje, kome i zašto.

Naravno, samo ako je pojedino sveučilište sklopilo ugovor, objavilo ga, ako usvaja i objavljuje izvještaje o svojem radu te ako je sve to dostupno na internetskim stranicama, barem u okviru intraneta (dakle, dostupno svim dekanima i svim članovima senata) iako bi trebalo biti dostupno svima jer se radi o proračunskim sredstvima, dakle, javnim sredstvima, našim sredstvima.

Ključno je ovdje naglasiti da programsko financiranje nije politički plan koji ”visi u zraku”, već je propisano odlukom Vlade RH, zadnje u rujnu 2018. godine. Ponovimo, odlukom Vlade RH! Dakle, radi se o obvezujućem pravnom aktu o kojem svatko od nas može imati svoje mišljenje, ali aktu koji je na snazi.

Pogađate, Sveučilište u Zagrebu, kao uostalom i neka druga, uz iznimku, primjerice, Sveučilišta u Rijeci i Puli, nije sklopilo programski ugovor i, gotovo da se može reći, financira se ”po Duhu svetome”. Jer, naravno, ne može država dopustiti da propadne, zar ne?

Vjerujem da vam je dosta priča o seksualnom zlostavljanju, profesorima emeritusima, cijepljenju preko reda i ostalom potencijalnom ”prljavom vešu” i/ili (bez)značajnim ”prijestupima” ipak relativno uskog segmenta društva: sveučilišne zajednice

Ne može se blokirati najveće i najstarije Sveučilište u Hrvata! Bez obzira na to što uporno odbija uvažavati odluku Vlade RH o programskog financiranju. Samo zato što mu se ne sviđa i neće. Za koje ponašanje bi obični građani već odavno odgovarali pred sudovima ili drugim odgovarajućim tijelima, odnosno snosili barem ozbiljne financijske posljedice.

Jednom kada pojmimo činjenicu da je to moguće, da se to događa, da to tako funkcionira u RH, u Zagrebu, postaje nam jasno da ovo nije priča o ”našima” i ”vašima”, o ”riječ jednoga nasuprot riječi drugoga” i sličnim nejasnim stvarima, već je riječ o sustavnom zauzimanju stava da Ustavom zajamčena autonomija sveučilišta (čl. 68. Ustava RH) bude korištena kao smokvin list za čitav niz arbitrarnih i netransparentnih postupanja.

Ovdje bismo mogli pridodati i ogromnu priču o netransparentnom dijeljenju koeficijenata, probijanju planova, upitnim zapošljavanjima itd. Tu onda argumenti poput ”zagrebačko Sveučilište je preveliko i stoga teško upravljivo” postaju irelevantni.

Prvo, činjenica je da se godinama inzistira na netransparentnosti kao temeljnoj poluzi vladanja (a što je zasada davnih stoljeća) nasuprot konceptu upravljanja javnom institucijom financiranom javnim sredstvima, našim i vašim.

Drugo, zamagljivanje jednostavnih pravnih istina služi prikrivanju ”istočnog grijeha” nasuprot proklamiranih ”biblijskih vrijednosti”. Pri čemu mora biti sasvim jasno: ovdje taj grijeh nije počinila i ne čini neka mitska (drugotna?) Žena, već posve nedvojbeno legitimna tijela takve institucije, tj. uprava Sveučilišta i Senat. Tijela koja su za to odgovorna. I tu nema opravdanja ”nisam znao/la”. Posao upravnih tijela jest da znaju.

I treće, najvažnije, cijeloj je Hrvatskoj u interesu da naše najveće Sveučilište zasja u pravom sjaju. Naše je pravo to očekivati, naša sreća tome se nadati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog stotina iznimno kvalitetnih znanstvenika i nastavnika koji na njemu rade i koji to zaslužuju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što zapravo znači slaviti i voljeti svoju državu?
    •  Hrvatska mora konstitucionalizirati ljudsko pravo na vodu
    •  O načelu jednakosti povodom katastrofalnih potresa u RH

> Svi tekstovi ovog autora