”Obožavatelji” nogometa

Priznajem, volim nogomet. Volim gledati kada profesionalci igraju, volim gledati kada amateri igraju, volim ga igrati na terenu ili na PlayStationu, volim ga analizirati, pričati o njemu, diskutirati… I da, navijam za Barcelonu… što odmah često podrazumijeva da ne volim Real Madrid, na što ću reći da poštujem Real Madrid, a posebice nevjerojatan jedinstveni pobjednički mentalitet toga nogometnog kolektiva.

Rivalstva mogu biti korisna jer nas često guraju prema tome da budemo bolji u onome što radimo, kao što Real čini Barcelonu boljom, baš kao C. Ronaldo Messija, Federer Đokovića, katolici protestante, demokrati republikance, Milanović Plenkovića, SDP HDZ… OK, za ovih zadnjih nekoliko primjera nisam u potpunosti siguran, ali znate što mislim ;).

Pratio sam sva svjetska prvenstva u nogometu od 1994. godine naovamo, od SAD-a do SAD-a, od dana kada sam, rekao bih, otkrio nogomet. Pratio sam koliko su mi to životne okolnosti dopuštale, a one su se mijenjale od prvenstva do prvenstva. Tako sam 1994. godine, kao desetogodišnjak, pogledao SVE utakmice ili uživo ili u snimkama, slično je bilo 1998., 2002. je to bilo već malo teže, ali sam pogledao veliki broj utakmica, 2006. već nešto manje, a sve kasnije godine tek koliko se stizalo ponajviše zbog posla kojeg čovjek mora, zamislite, raditi i za vrijeme ljeta, pa i za vrijeme svjetskih prvenstava u nogometu.

Dok si srednjoškolac ili student, toga nisi svjestan, a jednom kad se zaposliš, pa kasnije i oženiš, pa još kasnije dobiješ možda i djecu, nogomet ostane i dalje važan, ali ipak više sporedan nego prije.

Tako sam u ovom ljetnom fjaka raspoloženju, u postnogometnom hangoveru,  naumio ovu kolumnu prikladno pisati o nogometu i onda vidim da mi je temu s voleja već skinuo moj dragi prijatelj Peter Kuzmič u svojoj kolumni ”Neke (polu)nogometne plus (polu)religiozne misli uz Mundijal” u Autografu 18. srpnja, i onda se pitam što ja još imam za reći, a da već on sigurno nije rekao, i u čemu ćemo se slagati, a u čemu možda i ne, tako da bi pisanje sličnog teksta moglo biti zanimljivo (op. autora: Kuzmičev tekst je pročitan tek nakon što je ovaj tekst napisan i nisu napravljene naknadne izmjene osim ove ;)).

No, vjerujem da kao teolozi uočavamo slične stvari, pogotovo ono nešto religijsko u nogometu i oko nogometa što je tako, na ovaj ili onaj način, nevjerojatno prisutno. Tako je mnogima već sam nogomet religija, dok je to nekima njihov omiljeni nogometni klub, ili neki nogometaš, ili jedan nogometaš drugom nogometašu, ali zanimljivo je i promatrati te neke religijske elemente i kod samih igrača na terenu, ili navijača na tribini.

Tako da već moje prve dvije rečenice na početku ovoga teksta mogu zvučati nekome kao religijske, pa će neki možda čak reći da imam problem i da sam grešnik (grešnik sigurno jesam, ali ne toliko zbog nogometa koliko ipak zbog neki drugih stvari) i da tolika naklonost prema jednoj igri poput nogometa nije prikladna za jednog vjernika i teologa (eh, ako je to moj najveći problem, blago meni).

”Obožavanje” nogometnih klubova je isto priča za sebe, bila to Barcelona, Real, Dinamo, Hajduk, Liverpool ili bilo koji drugi klub. Tako će navijači Barcelone reći za svoj klub da je ”Više od kluba”, Realovci često tepaju svojem klubu kao kraljevskom i najvećem klubu na svijetu, Dinamovci će reći ”Volim te mama, ali ne više od Dinama”, za Hajdukovce ”Hajduk živi vječno”, s Liverpoolom ”You’ll never walk alone”, itd., itd.

”Obožavanje” pak nogometaša je isto fenomen, pa tako imamo vječite diskusije o tome tko je taj GOAT, najbolji i najveći svih vremena, nogometni ”bog” ili ”bog” nogometa. Neki će tu vidjeti Pelea, neki Maradonu, neki Messija, neki Cristiana Ronalda, neki nekog petog ili šestog. Zanimljivo, upravo su Maradonu navijači nazivali D10S, pa imamo i njegovu, ”Božju”, božju ili čiju već ruku iz 1986. godine kada je (pomalo) protiv pravila nogometne igre postigao pogodak Engleskoj.

Mnogi će svojim nogometnim ”bogom” pak smatrati Messija ili Cristiana Ronalda i to propovijedati svima voljenima i nevoljnima slušati.

Što se pak samih nogometaša tiče, njihovog igranja nogometa i ponašanja na i izvan terena, reklo bi se da tu nema čega nema, a ponajviše nekakvog ”nogoloptačkog sinkretizma”.

Promatrajte samo način na koji igrači iz svlačionice izlaze na teren: jedan, valjda da se ne urekne ili što već, ne smije stati na vanjsku liniju terena, drugi baš mora stati na tu istu liniju, treći ne smije preći ispod onog luka natpisa natjecanja pa ide okolo njega, četvrti izlazi na teren skačući na lijevoj nozi, peti skačući na desnoj nozi, šesti se sagne da bi zgrabio vlati trave i poljubio ih, sedmi se sagne da bi ih uzeo, poljubio i prekrižio se, osmi se mora prekrižiti tri puta, deveti ulazi isključivo s desne strane, deseti s lijeve strane, jedanaesti s odvezanim vezicama…

Rijetko koji izađe ”normalno” na teren. Pa onda, rekviziti: bez obzira na godišnje doba dres mora biti isključivo dugačkih rukava, pa dres mora biti isključivo kratkih rukava, u štucnama se nose kostobrani sa slikom obitelji na njima (!), pa se nose zavoji na rukama koji im ustvari ne trebaju, ali ”donose sreću” jer su valjda dobro igrali kad su ih nosili kad su ih stvarno trebali, pa nekakve podmajice s natpisima ili slikama za sreću, pa se pokidaju štucne na nekoliko mjesta jer ne smiju biti čitave, ili ih se nosi visoko, ili ih se nosi nisko, broj tetovaža na tijelu ne smije biti neparan…

Sjećam se golmana Romana Bürkija, koji je uvijek prije početka utakmice išao prvi dotaknuti loptu, prije službenog početka, tako da ga se na snimkama može vidjeti kako se probija rukama ili nogama do sudačke trojke kako bi prvi dotaknuo loptu ili kako moli glavnog suca ili nekakvo dijete koje nosi loptu da mu je da da je dotakne i slične dogodovštine.

Ili igrači koji prije samog početka utakmice gledaju u nebo i nekome se mole ili kad postignu pogodak zahvaljuju nekome u/na nebu ili na kraju utakmice kleknu, dignu ruke i pogled prema nebu i nešto mrmljaju. Kojem se točno bogu mole i ako je isti, koga će uslišiti i dati mu pobjedu, jer ne mogu biti dva pobjednika?

Nerijetko se neke mlađe nogometaše pita tko im je od starijih nogometaša ”idol”, na što se osobno svaki puta trznem jer mi je prva reakcija (negativna) religijska konotacija, a često na utakmicama, pa tako i na ovom svjetskom prvenstvu, možemo vidjeti i pokojeg navijača na tribinama kako se moli, ili barem tako izgleda, pogotovo kad ima još malo vremena do kraja i kada njihova momčad gubi.

Zanimljivo kako svi odjednom postanemo pobožniji kod 1:2 u 90. minuti utakmice na ispadanje. No, ono što smo na ovom prvenstvu vidjeli bilo je i nekoliko, čini se, autentičnih molitava igrača različitih timova po završetku utakmice.

Tako da smo tome svjedočili nakon utakmice Njemačke i Curaçaa, zajedničkoj molitvi nekoliko igrača iz obje momčadi, koji su se jednostavno zagrlili i pomolili jer su, kako su sami rekli, svi oni kršćanska braća i htjeli su iskazati zahvalnost Isusu i proslaviti ga kroz nogometnu igru.

Slično su napravili i pojedini igrači Francuske i Engleske po završetku njihove utakmice za 3. mjesto. Nekada su, puno više nego danas, Brazilci u svojoj nacionalnoj momčadi snažno svjedočili svoju vjeru s natpisima na majicama koje bi ponosno pokazivali nakon utakmice tipa ”100% Jesus”, ”I belong to Jesus”, ”I love Jesus” i sl.

Onda su se neki igrači poput Neymara prelaskom u PSG u katarskom vlasništvu odjednom počeli ”stidjeti” takvih natpisa, a takvi natpisi su se počeli i sve više zabranjivati, jer su od nekih bili tretirani kao bilo koje druge političke poruke (!) pa čak i kao govor mržnje (!!!).

Tako je prije možda dvije-tri sezone i engleski igrač Marc Guehi, jedan od onih koje smo mogli vidjeti zagrljene u molitvi s Francuzima, dok je još bio igrač i kapetan Crystal Palacea, na svoju kapetansku traku u duginim bojama koju su svi kapetani bili obvezni nositi kao znak podrške LGBTQ zajednici, jednostavno napisao ”I love Jesus”, pa drugom zgodom ”Jesus loves you”.

To je izazvalo reakcije pojedinog dijela javnosti jer se taj čin protumačio kao isticanje vjerskih poruka, što je zabranjeno, kao sukob između vjerskog izražavanja i LGBTQ kampanje, pa čak i od nekih kao govor mržnje.

Guehi je na te optužbe odgovorio da je to bila poruka ljubavi i istine, pa i uključivosti, te da nije štetna ni na koji način. Mnogima se i dalje nije svidjelo to objašnjenje i napravljen je pritisak da ga engleska Premier Liga kazni za ovo ”kršenje” pravila, ali koliko mi je poznato mislim da je ostalo samo na upozorenju.

Nogomet. Tko ga ne bi volio, zar ne? Sport s toliko puno emocija, i na terenu i van terena i oko terena. Nevjerojatno je koliko religijskih elemenata nosi sa sobom, koji su gdjegdje iskreni i autentični, ali često su samo nekakav sinkretizam ili jednostavno puko praznovjerje.

No, da nogometaši mogu biti ”propovjednici” svojih vjerskih uvjerenja, to svakako. Tako je poznati brazilski nogometaš Kaka govorio da bi nakon završetka nogometne karijere htio upisati teologiju i biti propovjednikom, što je već samo po sebi značajno svjedočanstvo vjere (prema nekim manje pouzdanim izvorima navodno je to i napravio), a što su neki i postali nakon svojih karijera (poput Tariba Westa u Nigeriji, Roberta Firmina u Brazilu, Marcosa Tavaresa u Sloveniji i dr.), dok se pak još uvijek aktivni nogometaš, Francuz Olivier Giroud kao deklarirani evanđeoski kršćanin zalaže za osvješćivanje javnosti i solidarnost s progonjenim kršćanima, a Urugvajac pak u Barceloni Ronald Araujo kada postigne pogodak pognute glave jednom rukom prekriva svoje lice, dok drugom pokazuje prema nebu tvrdeći da sva slava pripada Bogu i tako želi skrenuti pozornost sa sebe na Boga, što se čini kao istinska autentična poruka njegove vjere.

U koju od svih ovih spomenutih nogometnih ”religioznih” skupina spadamo mi, pojedinačno, kao igrači i/ili ljubitelji nogometa?

Koliko smo mi autentični u svojim uvjerenjima, a koliko smo folklorni, prigodni ili praznovjerni vjernici?

I reći ću vam još samo ovo iz vlastitog iskustva: ako želiš vidjeti tko je kakav vjernik, ako voli nogomet, samo ga pozovi na nogometni termin, odigraj barem jednu utakmicu s njime ili protiv njega, i sve će ti vrlo brzo biti jasno jer nogomet nekako magično puno toga jako brzo izvuče na površinu, i u riječima i u djelima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  80. rođendan Petera Kuzmiča: Nema teksta bez konteksta
    •  Bilo bi vrijeme da SDP konačno otkrije kršćanstvo
    •  Koja je jedina hrvatska, katolička i provjerena Biblija?
    •  Kad Korejci kliču: Gospodine! Gospodine! Gospodine!
    •  O ''inflaciji'' teologa
    •  Umrli su kapucini…
    •  Bog nije digao ruke od Europe
    •  Smije li Amerikanac biti Papa?
    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora