Burtonovo očijukanje s kičem

Kad je jedan autor prisutan na ekranima multipleksa već trideset godina, kad se uz njegovo ime često spominje epitet “kultni”, onda se čini da je reputacija te osobe poprilično zabetonirana. Da baratamo s poznatim talentom, u svakom praktičnom pogledu potvrđenom, čija nova ostvarenja možda i ne moraju dosegnuti zvjezdane vrhunce ranije karijere, ali koji je sâm po sebi neupitan.

Dopustite, onda, da opovrgnem cjelokupnu karijeru Tima Burtona kao takvog.

Burton se pojavio u multipleksima 1985. šašavom i osebujnom pričom o zgodama i nezgodama Pee-Weeja Hermana, televizijskog lika kojeg je prethodno oblikovao komičar Paul Reubens. Tri godine potom, šašavost i osebujnost odvrnuo je do maksimuma osebujnom komedijom o zloći i nepodopštinama Bubimira, originalnog lika kojeg je upečatljivo utjelovio Michael Keaton: svijet Bubimira Burton će kasnije odvrnuti na entu u animiranoj televizijskoj seriji omiljenoj do danas.

Tim Burton je u “Velikim očima” istinski kičer, čovjek koji se u mladosti uzdigao do zvjezdanog uspjeha zahvaljujući tuđim likovima i tuđim glumačkim ostvarenjima, ne bi li svoju ambiciju zadržao na stvaranju igraonice kakvu je želio još od predpubertetske dobi

Taj svijet, svijet raspojasane psihodelije s prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete viđenih očima klinca fasciniranog gotičarenjem – kakav je Burton, rođen 1958., u ono vrijeme bio – doći će u njegovom igranom opusu do izražaja tek u filmu Batman se vraća, nastavku prvog i dosad najvećeg megahita njegove karijere. Dok je prvi Batman bio istinsko dijete svog zeitgeista, proizašao iz novonastale fascinacije likom nakon crtanog romana Povratak Tamnog Viteza Franka Millera i arhitektonski oblikovan pod palicom genijalnog i prerano poginulog Antona Fursta, drugi je Batman bacio sav kontinuitet u vjetar ne bi li se mali Tim u tijelu odrasle osobe mogao igrati u točno onakvom igralištu kakvo je htio na pragu puberteta.

I ondje se kroz desetljeća zadržao: većinu svojih redateljskih ambicija podredio je vizualizaciji, s tim da njegovo shvaćanje filmske estetike nikad nije nadišlo razmjerno banalnu ambiciju tog prezrelog djeteta. Ako u njegovim filmovima i ima zanimljivih ideja, one proizlaze iz dobrih predložaka; ako i ima zanimljivih uloga, one proizlaze iz dobrih glumaca. Burton je u stanju zapakirati čak i loš scenarij u oku ugodan celofan, ali nema redateljskih sposobnosti kojima bi mu podignao dramsku i karakternu snagu. On, jednostavno, zbog svog ranog uspjeha nikad nije izrastao u zrelog filmaša, sposobnog za autorefleksiju i kompleksnost. A ipak je i nakon trideset godina tražen zbog svojih vizualizacijskih sposobnosti, kao idealan i pouzdan proizvođač šećerne vune za masovnu konzumaciju.

 

Filmofilima već potkraj devedestih moralo biti jasno da Burton nije idealan redatelj za materijal koji mu se daje, jer nema što ponuditi osim reciklirane gotike iz doba psihodelije i davanja cameo-uloga žanrovskim favoritima iz onog vremena (prvo Vincentu Priceu, zatim Christopheru Leeju, a sada i Terrenceu Stampu). Hollywood sve dosad očito nije još došao do te epifanije: možda sada, kada je uspjeh Disneyjeve Maleficent (da ne kažem Gospodarice zla, ili nedajbože Grdane) dokazao da isti uspjeh na redateljskom položaju može dati Burtonov scenograf kao i sâm Burton, nekome sine o čemu se tu zapravo radi.

Zerica renomea za koju se Burton proteklih dvadesetak godina držao zvala se Ed Wood, pa se s velikim iščekivanjem dočekao njegov novi posjet tematici šunda koji je oblikovao njegove formativne godine

Svejedno, filmofili su se proteklih dvadesetak godina držali jednog neprijeporno dobrog filma kao slamke nade u autorski kapacitet Tima Burtona – Eda Wooda, posvete svima onima koji su bez imalo talenta stvarali pulp koji je Burtona oblikovao. Ipak, čini se da se u tom slučaju iz 1994. radilo o jedinstvenoj sprezi stvarnog povijesnog predloška, odličnom glumačkom ansamblu i zeitgeistu spremnom vidjeti Burtonovu odu vlastitim korijenima.

Dva smo desetljeća čekali da se Burton vrati takvoj vrsti priča ne bi li nas uvjerio da u njemu čuči nešto više od uprizoravatelja studijskih paket-projekata. Sad smo dobili jedan takav film. Zove se Velike oči, bavi se stvarnom pričom iz pedesetih i šezdesetih posvećenom ljudima koji su u likovnom svijetu bili, naizgled, ono što je Ed Wood bio u filmskom – i, što je pogotovo bitno, zasnovan je na dinamici dvoje likova iz koje proizlazi cjelokupna drama.

Priči o Margaret i Walteru Keaneu, tvorcima strašnog kiča bačenog u svijet da širi banalnu sentimentalnost, može se pristupiti na stotinu načina: najgori je onaj u kojemu je jedno od njih žrtva, a drugo zlotvor. Oboje su zlotvori

Prilično čvrst koncept, zar ne? Kao stvoren za autorsku stranu Burtona. Baš.

Priča o Margaret Keane i Walteru Keaneu nije naročito poznata, iako njezin plod jest: nema te trgovine kiča koja u svoje vrijeme nije nudila reprodukcije njihovih slika sirote djece velikih očiju. Iako bi prosječnom osmogodišnjem djetetu smjesta moralo biti jasno da je riječ o najcrnjem manipulativnom kiču, stara maksima o tome da se publiku nikad ne može dovoljno podcijeniti u njihovu se slučaju dokazala. Nastale tada kad su nastale, slike okate djece fascinirale su onaj tadašnji naivniji, od cinizma cjepljeniji svijet.

Scenarij Velikih očiju napisao je dvojac Scott Alexander-Larry Karaszewski: da, scenaristi Eda Wooda. I njima je očito počelo gorjeti pod petama: kao što se Burtonu furka u Hollywoodu svodi na scenografski dio vizualizacije, tako je njihova posebnost isfuravanje na priče o marginalcima. Jedini je problem u tome što su posljednji put na taj način imali kakvog-takvog uspjeha kad su Miloša Formana nagovorili da snimi film o Larryju Flyntu, a Forman je u tom pornografu pronašao šezdesetosmaškog sebe. Lažne ekvivalencije događaju se i najboljima.

Priču o bolesnoj dinamici bračnog para Keane – u kojemu je ona slikala, a on se izdavao za autora – Alexander i Karaszewski nastoje prodati kao priču o represiji nad ženama u vremenu konzervativne, predfeminističke Amerike. To je siguran, unaprijed prihvatljiv rakurs koji izbjegava stvarno suočavanje sa stvarnim protagonistima. Burton, koji očito nema svojeg stava o tom pitanju, ne zabrinjava naročito: to se najbolje vidi iz potpune tonske neujednačenosti izvedbi glumaca koji tumače dvoje protagonista.

Kao jedna od najvrsnijih karakternih glumica svog naraštaja, Amy Adams ima i previše razumijevanja za svoju Margaret. Dok tumači ženu koja je očito imala manjak samopouzdanja i višak banalnosti u sebi kad je svoju tužnu, tužnu dušu iskazivala kroz slike ožalošćene djece velikih očiju, ona ne može ne tražiti istinitost i dubinu u liku – dok bi poanta možda mogla biti u neosviještenosti i povodljivosti. Najzanimljiviji dio razvoja Margaret dolazi u trenutku kad ona počne, isprva potajice, slikati razmjerno zanimljive slike nadahnute Magritteom; ne, Burtona ne zanima otkriti iz kojeg su zatomljenog dijela nje one sad iznikle. A budući da ona svoju istinsku snagu naposljetku stekne pristupanjem u Jehovine svjedoke, teško je reći da se kod nje ikada radilo o opazivijoj samoosviještenosti. Kao mnoge i premnoge žene tijekom stoljeća, Margaret je svojevoljno robovala muškarcu – svojevoljno. Krivnja je na njoj, ali ovo nije film o tome.

Kao muškarac kome Margaret robuje, Christoph Waltz daje jednu od svojih uobičajenih šmira zbog kojih je u današnjoj američkoj kinematografiji neuobičajeno cijenjen. Ne samo da oponaša američki govor tek mrvicu uvjerljivije od zemljaka Schwarzeneggera, nego mu je gluma na razini projiciranja za zadnje redove balkona: ondje gdje Adams nastoji biti suptilna u portretiranju jedne blentavice, Waltzov valcer gazi publici po prstima u tumačenju jednog pokvarenjaka.

Što nas dovodi do Burtona. Svaki redatelj koji išta znade o svome poslu morao bi razmisliti o registru u kom priča svoju priču, o usklađivanju tonaliteta izvedbi i postizanju konačnog dojma. Budući da je glavni zaplet priče rješiv na upadljivo prejednostavan način – hej, Margaret zna slikati te gluposti, hej, Walter ne zna – film se nije smio baviti njima.

Smio se baviti svojevoljnim pristankom žena na robovanje dominantnim muškarcima, što je jedan od najrazornijih problema današnjice, ali neprotumačiv kroz prihvatljivo tumačenje žene u takvim vezama kao isključive žrtve. Smio se, da odemo korak dalje, baviti gubitkom pojma o dobrom ukusu u popularnoj kulturi, ali nije se mogao, jer Burton ne zna o čemu se tu radi. Smio se, tragom Eda Wooda, baviti dobrovoljnim marginalcima, ali to nije ta priča.

Problem je u tome što i “Velike oči” i Burton kao takav već godinama muzu nostalgiju za banalnijim vidovima djetinjstva u cilju komercijalnog uspjeha. Tim gore po Tima, jer ovdje, više nego ikada dosad, ne može znati što čini

Ovo nije priča o simpatičnim ljudima. Ovo je priča o vrlo proračunatim manipulatorima koji su našli način da se na brzinu obogate na ljudskoj gluposti. To što je Margaret Keane naposljetku sudski dokazala svoje autorstvo nakon što više nije mogla izdržati vezu s Walterom ne znači da je nije vrlo unosno iskorištavala dok je trajala. Pričati išta drugo znači falsificirati povijest s jednog prejednostavnog, danas preprihvatljivog motrišta. Da se slike djece velikih očiju nikad nisu pojavile, svijet bi danas bio manje kreteniziran. Nitko vezan uz taj fenomen ne zaslužuje naše suosjećanje, naročito nakon što je roneći velike suze došao do milijunskog utrška.

Prije svega to vrijedi za Tima Burtona. Ovo nekada simpatično dijete u sad već zaista prezrelom tijelu moglo bi iz ovog konkretnog neuspjeha izvući pokoju pouku za svoj daljnji razvoj. Recimo, da bi mogao stasati do puberteta. Shvatiti neke čudne i grozne i istinski dirljive datosti bitka kreativaca kojima se nije posrećilo prvim recikliranjem vlastitih formativnih utjecaja postići komercijalni uspjeh. Utvrditi razliku između autentičnosti i kiča i jednom, bar jednom, poći onim slabije utabanim, trnovitijim putem.

Je li Tim Burton u stanju to učiniti? Najvjerojatnije ne, sve dok ne shvati kvalitativnu razliku između ovog ovdje filma i meni njegovog najdražeg filma, zastupljenog u posljednjoj ilustraciji uz tekst. Svaka sličnost u veličini očiju dotad će biti posve slučajna.

 

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora