Od čudesnog koncerta u Lihtenštajnu, do iračkih suza u Hrvatskoj

Na većini drugih mjesta na svijetu publika bi se razbježala i otišla kući. Ne i u Lihtenštajnu. Da njeni stanovnici nisu disciplinirani, izdržljivi i uporni ne bi ta mala kneževina bila tako uzorno uređena. Baš kao i čitava Švicarska.

Visoko na strmoj stijeni iznad Vaduza ugnijezdio se utvrđeni dvorac iz kojeg danas vlada petnaesti lihtenštajnski knez Hans Adam II. Jedna od obaveza koju je naslijedio od svojih predaka i kojoj je i sam posvećen je podupiranje kulture i umjetnosti. Jedan od iskaza te kulture je i visoka svijest o kriterijima u arhitekturi.

Starina i modernost u Vaduzu se vrlo uspješno i lijepo isprepliću. Jedan od najboljih primjera je smiono moderna zgrada parlamenta smještena pored barokne palače je vlada kneževine. Čitava glavna ulica je galerija skulptura, pomno probranih i vješto postavljenih u prostor. Nisu to spomenici ljudima, to su umjetničke skulpture poznatih i manje poznatih umjetnika 20. stoljeća i današnjice.

Čitavo vrijeme tog nezaboravnog koncerta, gledajući nas onako sve odjednom jednake pod tim jeftinim najlonskim pokrivalima koja su prekrila sva skupa odijela i večernje haljine, pod kišom i sve jačim i hladnijim vjetrom, s tim se doživljajem u meni stapala misao o izbjeglicama, prognanicima, migrantima

One su posebna atrakcija Lihtenštajna, baš kao i Kunsthaus u samom centru, predivna galerija sastavljena od dvije podzemnim prolazom povezane zgrade. U jednoj se izmjenjuju gostujuće izložbe, a u drugoj remek-djela iz kolekcije jedne od najbogatijih lihtenštajnskih obitelji Hilti.

Na kraju te promenade kroz središte grada vidio sam napokon jedan jedini spomenik podignut u čast nekog čovjeka, klasičnu bistu sa spomen pločom i brižno njegovanom gredicom živog cvijeća. Zavolio sam tu zemljicu još više kada sam na ploči pročitao da je Lihtenštajn taj spomenik podigao “svom velikom sinu, skladatelju Josefu Gabrielu von Rheinbergeru”.

Dakle, na većini drugih mjesta na svijetu publika bi se razbježala, potražila zaklon i otišla kući. Ali, kada se na oko dvije tisuće ljudi u Vaduzu u četvrtak navečer umjesto glazbe izlio pljusak, svi smo na sebe navukli priručne najlonske ogrtače s kapuljačama i odjednom pretvoreni u štrumfove sjeli natrag na svoja mjesta i strpljivo čekali desetak minuta da najgore prođe.

Velika pozornica bila je natkrivena i čim je kiša ne stala, nego oslabila, na nju su izašli glazbenici Marijinskog orkestra iz Sankt Peterburga sa svojim šefom, velikim maestrom Valerijem Gergijevim, a za klavir, na samom rubu pokislog područja, sjedo je Denis Macujev.

Umjesto gromova, koji srećom nisu pratili taj ljetni pljusak, eksplodirali su akordi najprije orkestra, a potom klavira u bombastičnom početku Koncerta za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog.

Kada je završila ta glazba za divove, a baš takav je i pijanistički, i umjetnički, i stasom Denis Macujev, prolomio se aplauz koji je tražio dodatak. Macujev je u njemu svojstvenom stilu otprašio obradu najbržeg ulomka iz Griegove suite Peer Gynt.

Kiša bi stala, pa opet počela, a mi smo sjedili i čekali nastavak, zahvalni što neće biti pauze. A slijedila je još jedna gromada od kompozicije, velebna Alpska simfonija Richarda Straussa.

Ipak, ako se u ičem iskazuje i očituje ta Europa sazdana od duha, umjetničkih riječi i nota, onda je to u svakom iskazu čovječnosti, razumijevanja, suosjećanja i djelatne pomoći koje će im iskazati bilo koji čovjek kojeg susretnu na svom putu

Bilo je to iskustvo koje nitko od prisutnih sigurno neće tako lako zaboraviti. Na svojoj smo koži, pomalo i promrzli kako je večer odmicala, doživljavali promjenu vremena u Alpama koju dočarava Straussova glazba. Uključujući i vjetar koji je počeo napuhivati naše najlonske ceradice nekako baš u trenutku kada je jedan od glazbenika u ogromnom orkestru, kakav je potreban za izvedbu Alpske simfonije, počeo okretati mašinu za vjetar, stopljenu s lavinama zvuka sjajne, u ovoj skladbi udvostručene sekcije limenih puhača.

Organizatori, predvođeni lihtenštajnskim Hrvatom Draženom Domjanićem, sigurno nisu priželjkivali takav početak festivala Vaduz Classic. Ali, zadovoljstvo je na kraju bilo utoliko veće. Bio sam istinski zadivljen tom publikom, baš kao i maestro Gergijev koji je s pozornice poveo pljesak glazbenika upućen slušateljima.

Gledao sam nakon koncerta kako umjetnicima prilaze bankari, sponzori i ostali svijet da bi im, još uvijek ozareni iskustvom koje ih je neočekivano zadesilo, zgrabilo i oduševilo vrlo iskreno zahvaljivali na predivnoj glazbi.

Premda je u međuvremenu pala noć, a kišni oblaci stali na put mjesečevom sjaju, svi smo bili svjesni prizora koji smo vidjeli prije samog koncerta, alpskih masiva i vrhova koji se izdižu nad dolinom u kojoj se smjestio Vaduz i čitav Lihtenštajn.

Oduvijek je, a u danas pogotovo velika privilegija putovati zbog glazbe i za glazbom na ovakve čudesne umjetničke susrete i demonstracije umjetnosti po kojoj je Europa tako posebna i velika. Svjestan sam te povlastice i upravo zato je s vama i dijelim.

Ali, čitavo vrijeme tog nezaboravnog koncerta, gledajući nas onako sve odjednom jednake pod tim jeftinim najlonskim pokrivalima koja su prekrila sva skupa odijela i večernje haljine, pod kišom i sve jačim i hladnijim vjetrom, s tim se doživljajem u meni stapala misao o izbjeglicama, prognanicima, migrantima.

Svako malo bih pomislio na priču iračke djevojčice koju smo ovih dana mogli pročitati u hrvatskim novinama, koja je ispričala kako je tri puta vidjela svog oca da plače.

Tisuće ljudi u Vaduzu strpljivo su sjedile na pljusku i kiši i slušale Čajkovskog i Straussa (…) Oduvijek je, a u danas pogotovo velika privilegija putovati zbog glazbe i za glazbom na ovakve čudesne umjetničke susrete i demonstracije umjetnosti po kojoj je Europa tako posebna i velika. Svjestan sam te povlastice i upravo zato je s vama i dijelim

Prvi put kada su sretno u gumenom čamcu preplovili more i domogli se europskog kopna.

Drugi put kad je njezin brat u izbjegličkom kampu plakao od gladi.

I treći put opet od sreće, kada je čitava obitelj nakon dugih peripetija i pravne borbe s državnom administracijom napokon dobila azil u Hrvatskoj.

Daleko je još ta djevojčica od upoznavanja umjetničke duše Europe, glazbe Petra Iljiča Čajkovskog, Richarda Straussa i drugih glazbenih velikana. Daleko baš kao i, nažalost, većina hrvatske djece, i ne samo hrvatske, kojoj sve lošije obrazovanje pruža sve manje prigoda da upoznaju to bogatstvo duha.

Ipak, ako se u ičem iskazuje i očituje ta Europa sazdana od duha, umjetničkih riječi i nota, onda je to u svakom iskazu čovječnosti, razumijevanja, suosjećanja i djelatne pomoći koje će im iskazati bilo koji čovjek kojeg susretnu na svom putu.

Poput najljepše glazbe, suze radosnice jednog iračkog oca nešto su najdivnije što se Hrvatskoj u posljednje vrijeme dogodilo.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora