novinarstvo s potpisom
Uhićenje Milana Bandića mi je ozbiljno ugrozilo privatnost. Telefon ne prestaje zvoniti, a primam i bezbroj drugih poruka koje me proglašavaju ”prorokom”, jer sam godinama ukazivao na kriminalno, manipulativno i religijski licemjerno ponašanje političara velikih ambicija, ali lišenog morala.
Početkom siječnja 2010. sam u cenzuriranoj, ali stoga naširoko citiranoj i komentiranoj kolumni progovorio o predsjedničkoj kampanji koja je nakon “siromašnog i netransparentnog” prvog kruga ušla u “neizbježnu prljavu završnicu”. “Neizbježno prljavu jer je ulaskom Bandića u drugi krug umjesto pametne javne debate otpočela bespoštedna borba u močvarnom ringu muljanja i manipuliranja.”
Tada sam zaključio: “Balkanski Bandić nije ni sposoban ni dostojan da nas vodi u Europu. Nedostaju mu osnovna znanja, elementarna kultura, diplomatske vještine, državničko držanje. Religija mu je licemjerna, domoljublje lažno a milodari koje raznosi po crkvama i zajednicama diljem Lijepe naše samo su dio političko-populističkog podmićivanja s kojim se mora kršćanski i europski raščistiti.”
Osam godina ranije su me dnevne novine u kojima sam pisao kao kolumnist zamolile za opširan intervju kada je gradonačelnik Bandić u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nesreću s materijalnom štetom, pobjegao s mjesta nesreće i upustio se u dramatičan bijeg od policije, da bi onda odglumio kajanje i uz pomoć svog SDP-a planirao ostati na vlasti kao da se ništa nije dogodilo.
Opširan intervju je objavljen u Magazinu vikend izdanja, a s mojim predstavljanjem i fotografijom najavljen u vrhu naslovne stranice dnevnika kao ”Spašavanje Bandića – javno ponižavanje hrvatskog naroda”. Na zamolbu čitatelja i prijatelja prenosim dio odgovora iz opširnijeg razgovora koji se u cjelini može pročitati u Glasu Slavonije, subota, 12. siječnja 2002. Podsjećam: upozoravam već 12 godina!
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž. Još jedan doprinos izgradnji (ne)kulture licemjerja! I još jedan dokaz da se onog famoznog 3. siječnja prije dvije godine ipak neke fundamentalne stvari nisu promijenile. Kao što često ponavljam, mi smo imali perestrojku, a trebala se dogoditi metanoia.
U svakoj drugoj civiliziranoj zemlji razvijene političke kulture i zrele demokracije uslijedila bi neopoziva ostavka bez ikakvih moralnih relativiziranja i stranačkih kalkulacija. Za to postoje bezbrojni primjeri. U rijetkim izuzecima odviše bahatih ili nesigurnih počinitelja prijestupa koji nisu spremni sami povući takav potez to čini njihova stranka, odnosno oni koji su ga na taj položaj birali, ili pak, u slučaju ministra, imenovali.
Ovdje je na djelu jedan ne samo štetan nego i vrlo opasan obrazac ponašanja. Bandić, koji po svojoj funkciji treba biti uzor, zapravo je svojim činom poslao poruku građanima, naročito onim mlađima : Sve je dopušteno, samo pripazite da vas ne uhvate. Tko šljivi zakone i policiju? Slobodno griješite, pa onda bježite. Ako vas slučajno uhvate, onda lažite. Ako vas uhvate u laži, onda muljajte na neki drugi način. Ako ništa od toga ne uspije, jer ste baš imali peh da se činjenice ne daju skriti niti iskriviti, onda vam ostaje gluma, krokodilske suze i na kraju krajeva religija, stari ”opijum za narod” – recite da se ”kajete i tražite oprost”.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje. Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan.
A stranka koja takvog čovjeka podržava, sad ću biti malo zločest, mogla bi doći pod optužbu da je ”stranka opasnih namjera”. Kako bi opravdao svoj prvi bijeg, gospodin Bandić na svojoj prvoj konferencije za novinare izjavljuje kako on ”uopće nije čuo ni osjetio udarac”. Debela laž ili teški pijanac? Pa on je mogao pogaziti neko dijete, nemoćnog starca ili čak nekog drugog pijanca pješaka kojih često ima u to vrijeme noći na toj istoj cesti i onda neopaženo pobjeći!
Njegova tvrdnja da se to moglo dogoditi svakom drugom čovjeku uvreda je većini hrvatskih građana, koji ipak ne voze pijani i ne bježe pred policijom. Manipulirao je i Isusovim riječima koje je u svojoj biblijskoj nepismenosti proglasio ”našom starom narodnom izrekom”: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen…” (Ev. po Ivanu 8:7). Iako ne želimo ispasti farizeji kojima je Isus te riječi uputio u posve drugačijem kontekstu, moji studenti teologije i ja smo se našalili kako bismo mogli dovesti cijeli kamion kamenja za Bandića jer nitko od nas ne vozi u alkoholiziranom stanju i ne krši zakone na tako bezočan način.
Cijeli ovaj pokušaj ”spašavanja” Bandića javno je ponižavanje hrvatskog naroda i ja se bojim da to sve ide na štetu sazrijevanja naše nedorasle demokracije, iako će cijenu takvog ponašanja ponajprije i ponajviše platiti Bandićeva stranka. Kao da ništa nisu naučili od bahatog ponašanja i političkih makinacija HDZ-a i načina na koji narod takvo ponašanje zna kazniti na izborima. Naš narod jest (s)trpljiv, ali nije bedast.
Mi smo politički narod samo onda kada treba izići na izbore, dakle svake četvrte godine. Između izbora političari ne odgovaraju narodu koji ih je izabrao, nego svojim stranačkim vođama koji odlučuju o njihovim sudbinama i mjestima na internim i upravljačkim hijerarhijskim ljestvicama. Tako se naši političari i uspijevaju više baviti sami sobom, svojim privilegijama i stranačkim interesima nego problemima, pitanjima i interesima građana koji su ih izabrali. To proizvodi aroganciju, narcisoidnost, pa i kriminalne radnje političara kojima je važnije vladati narodom i to dobro naplatiti, nego služiti narodu i boriti se za boljitak svih i za opći napredak društvene zajednice.