Odgovor Marijani Bijelić: sekularisti nas smatraju zatucanim glupanima

”Začuđujuće” je da teologinja brani konfesionalni vjeronauk u školi? (Ako ne katolička teologinja, tko bi drugi to učinio?)

Točno je da se ja u mnogočemu ne slažem sa stavovima Katoličke crkve i da sam svoje neslaganje s njome obznanjivala često i javno. Zato ima ljudi koji misle da je ”jednom kritičarka, zauvijek kritičarka” i da me mogu strpati u neku ladicu. No ja si pridržavam pravo razmišljati od slučaja do slučaja, i kad se nekome čini da sam nedosljedna – pa, meni ”Čovjek nije otvorena knjiga, nego biće s pravom na nedosljednost i proturječnost” (Jean Paul).

Zastupajući stav koji je – iznimno – u suglasju sa službenim naučavanjem moje Crkve, onda prvenstveno ne branim Crkvu i njezin stav, nego SVOJE pravo da razmišljam na način koji smatram ispravnim. Kritičar ili bespogovorni vjernik – takvu nametnutu alternativu ne prihvaćam.

Toliko o prvoj predrasudi gospođe Marijane Bijelić.

Takvih apodiktičkih stavova ”što se smije misliti, vjerovati,…” ima i više u tom kritičkom osvrtu. Ona je odmah istakla svoju sekularističku vizuru. Iz nje se školski vjeronauk ne da obraniti, odnosno ja branim nešto što se obraniti ne može.

Sada bih i ja mogla zahtijevati od nje da mi pruži bar jedan argument zašto se konfesionalni vjeronauk u školi ne može obraniti ili opravdavati. Poznajem neke od argumenata protivnika školskog vjeronauka – iz sekularističke perspektive su svi razumljivi i prihvatljivi – iz drugačijeg horizonta to nisu: Ja sam navela argumente koji meni, iz MOJE perspektive, govore u prilog opravdanosti školskog vjeronauka.

Točno je da se ja u mnogočemu ne slažem sa stavovima Katoličke crkve i da sam svoje neslaganje s njome obznanjivala često i javno. Zato ima ljudi koji misle da je ”jednom kritičarka, zauvijek kritičarka” i da me mogu strpati u neku ladicu. No ja si pridržavam pravo razmišljati od slučaja do slučaja, i kad se nekome čini da sam nedosljedna – pa, meni ”Čovjek nije otvorena knjiga, nego biće s pravom na nedosljednost i proturječnost” (Jean Paul)

Možemo sad do iznemoglosti nizati argument za argumentom za i protiv – s našim različitim perspektivama nećemo premostiti jaz koji dijeli isključive sekulariste od nas koji sekularizam ne shvaćamo isključivim, jedinim dopuštenim modelom, nego pravo na egzistenciju u javnom prostoru dozvoljavamo i religioznosti.

Sklona sam provjeravati argumente s kojima se ne mogu složiti i zapitati sebe ne griješim li možda i nije li možda suparnik u pravu sa svojim načinom razmišljanja; nerijetko sam izmijenila, ispravljala, dorađivala svoje stavove.

Ako sam dobro shvatila moju kritičarku, gospođa Bijelić je protiv konfesionalnog vjeronauka ”čiji je oblik zacementiran” Ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture. Takav katolički vjeronauk nije zadan samo hrvatskom školstvu.

Takve ugovore sa Svetom Stolicom ima veći broj europskih država (s izuzetkom Francuske, Velike Britanije, Nizozemske, Albanije): U svim državama s uređenim odnosima sa Svetom Stolicom konfesionalni vjeronauk u školama je predmet ugovora. Konfesionalni vjeronauk u državnom sustavu obrazovanja utemeljen je na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (čak i u Francuskoj, u skladu s Konvencijom, a radi zadovoljavanja potreba vjernika, o tome postoji ”zakon na nižoj razini”, tkzv. ”Lex Debré” iz 1959. godine).

Konfesionalni vjeronauk u školama je u zemaljama s ugovorima sa Svetom Stolicom reguliran na vrlo različit način – u nekim zemljama je to obvezatni izborni predmet, u drugima, pak, nije (npr. u Sloveniji). U svim ugovorima, i u njegovoj hrvatskoj inačici, zadani su tek ”okvirni uvjeti” (izborno obvezatni predmet, mogućnost odjavljivanja, obavezno usklađivanje sadržaja vjeronauka i udžbenika što ih izdaje Crkva sa državom).

Točno je da katolički vjeronauk mora počivati na crkvenom naučavanju, da je sadržaje izradila Hrvatska biskupska konferencija, da se vjeroučitelji stručno obrazuju u ustanovama koje je osnovala i koje nadzire Crkva te da ona kontrolira njihov rad (da kontrolira i njihov privatni život, to je poznato i o tome u drugim zemljama ima vrlo ozbiljnih sporenja, pa i pravnih sukoba u kojima vjeroučitelji koji se ne ponašaju u skladu sa crkvenim propisima redovito dobivaju pravo od državnih sudova – jer privatnost je privatnost i ima to ostati i za Crkvu. Slažem se s tim sto posto).

Ja se ne moram odlučiti govorim li o realnom vjeronauku ili o onome koji sanjam. Ne poznajem realni vjeronauk diljem Hrvatske, niti vjeroučitelje – pa mogu govoriti samo o onome vjeronauku za koji ja znam da MOŽE postojati: ni ”štrebanje” nerazumljivih dogmatskih definicija i formula, ni indoktrinacija učenika nego razvijanje razumijevanja za religioznost i duhovnost, upoznavanje religija (u množini!) i svjetonazora, razvijanje sposobnosti razgovora o vjerskim pitanjima, te orijentir za rješavanje osobnih moralnih dilemi

Ja se ne moram odlučiti govorim li o realnom vjeronauku ili o onome koji sanjam. Ne poznajem realni vjeronauk diljem Hrvatske, niti vjeroučitelje – pa mogu govoriti samo o onome vjeronauku za koji ja znam da MOŽE postojati: ni ”štrebanje” nerazumljivih dogmatskih definicija i formula, ni indoktrinacija učenika nego razvijanje razumijevanja za religioznost i duhovnost, upoznavanje religija (u množini!) i svjetonazora, razvijanje sposobnosti razgovora o vjerskim pitanjima, te orijentir za rješavanje osobnih moralnih dilemi.

Te su ciljeve formulirali europski stručnjaci za konfesionalni vjeronuk kao konsenzus europskog savjetovanja. Godine 2012. biskup oksfordski John Pritchard je u javnoj raspravi, među drugim sudionicima i s Richardom Dawkinsom, o pitanju značaja i vrijednosti vjere i religije u britanskim školama (”What`s the Place of Faith in Schools?”) nabrojio pet kriterija za kvalitetan vjeronanuk koji bi mogli poslužiti kao program ili prijedlog i drugim zemljama:

(1) Dobar vjeronauk osposobljava učenike na razmišljanje, pitanje, argumentiranje. Vjeronauk počiva na tekstovima – svetim tekstovima, na ljudskim jezikom formuliranoj Objavi – no sami tekstovi nisu nedodirljivi ni neupitni: Oni se trebaju razumjeti, tumačiti, izlagati i staviti u kontekst nastanka – a taj kontekst približavati onome čitača, tumača i slušatelja, koji će procijeniti značaj poruke za svoj život.

(2) Dobar vjeronauk podupire kritičko ispitivanje značaja i vrijednosti vjerskih i moralnih stavova,

(3) pomaže se orijentirati u složenoj stvarnosti u kojoj se mladi moraju snalaziti i graditi svoju budućnost.

(4) Dobar vjeronauk pridonosi razumijevanju kulture u kojoj žive i

(5) pomaže učenicima procijeniti sam vjeronauk i postavljati zahtjeve i prijedloge za poboljšanje.

Nadam se da sam vam dokazala kako vjeronauk može biti zahtjevan i racionalan.

Da do kraja pojasnim što pod time podrazumijevam: učenici se pretežito susreću s empirijskim znanostima, empirijske metode prevladaju, pa se empirijske (prirodne) znanosti smatraju znanošću par excellence. Njihova atraktivnost i popularnost počivaju na jednostavnim misaonim strukturama: predmet empirijskih znanosti je sve što se može vidjeti, pratiti, promatrati, reproducirati. Sve što ne udovoljava tim postulatima smatra se spekulacijom (u pejorativnom smislu). Informacije dobivene praćenjem, promatranjem, reproduciranjem, ponavljanjem pokusa povezuju se uzročno-posljedničnim zaključcima, čije su poveznice također podaci iz empirije.

Netko tko zastupa pravo egzistencije školskog vjeronauka zahtijevao bi od države da se sa Crkvom dogovori o kvaliteti vjeroučitelja; netko tko je protiv vjeronauka u školi manjkavu stručnost vjeroučitelja uzet će kao argument više za svoj stav. I za jedan i za drugi naći ćemo argumente; odluka o tome je li korisniji, opravdaniji, suvisliji od konfesionalnog vjeronauka predmet ”religijska kultura” može proizaći samo iz stavova o kojima dalje ne možemo reflektirati

Taj atraktivni, lako pronicljiv model zasnovan na kauzalnoj logici prejednostavan je za služenost čovjeka: On isključuje mogućnost da se čovjek isključi iz nje, da ignorira mogućnost djelovanja nasuprot ili neovisno o uzročno-posljedničnim odnosima. I takvo ljudsko djelovanje dostupno je refleksiji. Naravno, to uči i filozofska etika – teološki utemeljena etika, pak, usmjerava nas prema objavi i uči nas da je i njoj, formuliranoj ljudskim rječnikom, potreban kritički, reflektivni pristup.

Zacijelo mi moja kritičarka neće vjerovati da konfesionalni vjeronauk treba djelovati na opisani način jer je uvjerena da vjeronauk u sadašnjem obliku to ne čini, nego samo indoktrinira učenike.

Ne mogu je niti želim razuvjeriti, nego želim pokazati drugačije doživljavanje školskog vjeronauka, drugačiju percepciju tog predmeta, za koju znam da je moguća i za koju znam da je ostvariva predaje li ga vjeroučitelj koji svoj zadatak prvenstveno vidi kao promicatelj umijeća pitanja i samostalnog razmišljanja: Predavajući o dogmatskim formulama i definicijama, neizbježno će mu se postaviti pitanje o korijenima dogmatskog znanja, pa u dogmatizmu i o granicama znanja.

Tu prelazimo na područje fundamentalne teologije.

Pitamo li za katolički moral, i sami učenici prisiljavaju učitelje na odgovore o tome tko zadaje moral, s kojim pravom i gdje su granice prihvaćanja. To su okviri unutar kojih se konfesionalni (katolički i evangelički) vjeronauk kreću, a nije zabranjeno prelaziti ga. To podrazumijevam pod ”kreativnim razmišljanjem”.

Vjeroučitelji se za to stručno osposobljavaju. Vježbe spadaju – odnosno trebale bi biti – sastavni dio njihovog obrazovanja. Netko tko zastupa pravo egzistencije školskog vjeronauka zahtijevao bi od države da se sa Crkvom dogovori o kvaliteti vjeroučitelja; netko tko je protiv vjeronauka u školi manjkavu stručnost vjeroučitelja uzet će kao argument više za svoj stav.

I za jedan i za drugi naći ćemo argumente; odluka o tome je li korisniji, opravdaniji, suvisliji od konfesionalnog vjeronauka predmet ”religijska kultura” može proizaći samo iz stavova o kojima dalje ne možemo reflektirati.

Na kraju: u člancima 1-3 Ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice utvrđeno je da je za sadržaj, udžbenike i obrazovanje vjeroučitelja za katolički vjeronauk u odgojno-obrazovnom sustavu Republike Hrvatske odgovorna Katolička crkva kroz Hrvatsku biskupsku konferenciju. Iz toga gospođa Bijelić zaključuje da je Republika Hrvatska pustila iz svoje ruke svaku mogućnost kontrole.

Imala sam se mogućnosti pobliže upoznati s tijekom pregovora između hrvatskih i vatikanskih pregovarača: nerijetko se nisam mogla oteti dojmu da između dvije strane ne postoji ravnoteža snaga, već da su iskusniji – da ne kažem ”prefriganiji” – vatikanski diplomati hvatsku stranu lako ”gurnuli o zid”. No, država ni danas nije ostala bez svojih mogućnosti nadzora nad vjeronaukom i vjeroučiteljima, niti bez instrumenata doskočiti nedostacima.

Mislim da valja priznati pravo na egzistenciju jednog i drugog stava, jednog i drugog načina razmišljanja, te da u pitanjima za koja ni jedna ni druga strana ne može zaći iza svojih nedokazivih apriornih stavova, ne treba biti sporenja niti polemičkih tonova. Sekularisti su odvajkada vjernike smatrali zatucanim glupanima…S takvim ocjenama ja mogu živjeti

Sa zamjerkom gospođe Bijelić da religija nije samo plemenita misao, nego ”često prožeta i ideologijom, natopljena (je) borbom za ovozemaljsku moć, nije lišena od diskriminacijskih ideja i praksi….” podsjetila me na stvari koje i katolici (ne svi, ali ipak neki) doživljavaju kao bolne slabosti: diskrimaciju žena, naučavanje o homoseksualnosti, stavove prema kontracepciji, pobačaju… (da nabrojim samo sporne teme koje su tek nedavno u Zagrebu dovele do skoro fizičkog sukoba….).

U tome se slažem: O tome treba poučiti djecu, ali i u tome da se unutar te Crkve dižu prosvjedi, okupljaju se kritičari i ne daju se omesti sankcijama. Govori li se o Crkvi, ne smije se smetnuti s uma unutarcrkvenu oporbu, koja remeti serviranje ”uljepšane pristrane i sasvim nekritičke slike jedne religije”.

Nije mi namjera ikoga preobratiti i razuvjeriti. Predstavila sam svoja razmišljanja – to je sve i to mi je jedina namjera.

Mislim da valja priznati pravo na egzistenciju jednog i drugog stava, jednog i drugog načina razmišljanja, te da u pitanjima za koja ni jedna ni druga strana ne može zaći iza svojih nedokazivih apriornih stavova, ne treba biti sporenja niti polemičkih tonova. Sekularisti su odvajkada vjernike smatrali zatucanim glupanima…S takvim ocjenama ja mogu živjeti.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora