Odgovor na nasilje u ime vjere

Susret rimskog pape Frane i patrijarha moskovskoga i sveruskoga Kirilla, prvi na toj razini otkako je Ruska pravoslavna crkva ustrojena kao autokefalni Moskovski patrijarhat 1589 za regenta Borisa Godunova, ući će u anale po načinima kako je pripreman i obznanjen. Pripreman je dugo, dvije godine, i pomno – ali u apsolutnoj tajnosti, tako da je iznenadio i mnoge iskusne promatrače.

Bilo je, doduše spomena da bi se Papa i Patrijarh mogli sastati u trećoj zemlji, na ”neutralnom terenu“, ali tu rečenicu smo slušali opetovanu 25 godina.

Takav su susret pokušavali ostvariti prethodni pape sv. Ivan Pavao II, pa Benedikt XVI, prethodni patrijarsi Pimen odnosno Aleksij su pristajali, u načelu, ali navodeći da se prvo moraju steći uvjeti da susret bude plodonosan a ne samo formalan.

Svih tih godina govorilo se, osobito u Moskvi, da taj sastanak treba pripremiti dobro, da on ne smije biti isprazna parada, nego da mora donijeti nov sadržaj.

U zemljama gdje su kršćani u većini, i Katolička i pravoslavne crkve smatraju da su ugrožene sekularizacijom, kultom potrošaštva, a osobito se glasno bune protiv obitelji alternativnih doživotnome heteroseksualnome monogamnom braku. U zemljama gdje su u manjini ugroza je nerijetko fizička: u mnogima je kršćanstvo zatvoreno u četiri crkvena zida, pod pritiskom u javnosti, množe se slučajevi progona i ubojstava. U Svetoj Zemlji, gdje je kršćanstvo nastalo, i u okolnim zemljama gdje je proživjelo dva milenija, prijeti mu nestanak

Taj sadržaj je, napokon, u dvije godine tihog dogovaranja i cizeliranja, sročen u Zajedničkoj izjavi pripremljenoj da je sinoć potpišu u Havani. U Izjavi je zajednička platforma, ”zajednički nazivnik“ stavova Katoličke i Ruske pravoslavne crkve, s obzirom ponajprije na dvije teme oko kojih je ionako na drugim razinama i u susretima visokih predstavnika obiju crkava s poglavarima one druge postizana načelna suglasnost: zauzetost za mir u svijetu, protiv zloporabe vjere, osobito u ratne ili terorističke svrhe, za zaštitu slobode religije i, unutar toga, ugroženih kršćanskih manjina u mnogim zemljama; usmjerenost ka postizanju jedinstva kršćanskih crkava u duhovnoj, pa u euharistijskoj dimenziji, ali bez organizacijskoj ujedinjenja, kako bi se održala njihova puna ravnopravnost.

Zajednička katoličko-pravoslavna komisija za teološki dijalog još je 1993 zaključila da oblik unija (poput brest-litovske) nije prikladan (nimalo slučajno je papa Frane, vraćajući se preklani iz Istanbula, rekao novinarima: ”Bolje ujedinjeni nego unijati), a pape sv. Ivan Pavao II i još izrazitije Benedikt XVI su rekli da petrovski primat ne smije biti prepreka za zajedništvo s pravoslavnima koji ne bi papu za poglavara.

Baza je postojala dugo, mjereno političkom štopericom, ili zapravo kratko, mjereno crkvenom klepsidrom koja računa vjekovima.

Reklo bi se da je upravo politička štoperica presudila da se susret najavi samo sedam dana ranije: nije ostavljeno dovoljno vremena da se protivnici dijaloga – a ima ih s obiju strana – organiziraju i pokušaju ga minirati. Stavljeni su pred gotov čin. Ako se budu htjeli obračunavati, morat će se protiviti dokumentu a ne nakani.

Doduše, bilo je dokumenata prihvaćenih pa opozvanih, poput zaključaka Koncila u Firenzi.

Sinoćnja Zajednička izjava, pripremana par godina daleko od javnosti, očito je dovoljan zalog plodonosnosti ne samo za patrijarha Kirilla. On se, naime, osobno i srdačno susretao obojicom prethodnih papa dok je bio predsjednik Odbora za vanjske odnose RPC, dakle ”šef diplomacije“ prethodnog patrijarha. U momentu kad je izabran za patrijarha bio je, dakle, barem po funkciji, poznat kao pobornik ekumenskih odnosa a ne izolacije. Ipak je trebalo nekoliko godina da prihvati poziv za sastanak. zašto?

Vjerojatno zato što u Svetome sinodu, tijelu koje izvršno upravlja Ruskom pravoslavnom crkvom i gdje je patrijarh prvi, ali ne i suveren, nije ranije postignut konsenzus bilo o potrebi, bilo o korisnosti takva sastanka, odnosno takva zajedničkog dokumenta kakav je potpisan u petak.

Reklo bi se da je upravo politička štoperica presudila da se susret najavi samo sedam dana ranije: nije ostavljeno dovoljno vremena da se protivnici dijaloga – a ima ih s obiju strana – organiziraju i pokušaju ga minirati. Stavljeni su pred gotov čin. Ako se budu htjeli obračunavati, morat će se protiviti dokumentu a ne nakani

Što se u međuvremenu promijenilo?

Bez pretenzija da analiziramo odnose unutar Ruske pravoslavne crkve i njezina Sinoda, jer o tome nemamo podataka, ni dovoljno, ni vjerodostojnih, pogledajmo što se zbiva u svijetu i u svjetskom pravoslavlju.

U zemljama gdje su kršćani u većini, i Katolička i pravoslavne crkve smatraju da su ugrožene sekularizacijom, kultom potrošaštva, a osobito se glasno bune protiv obitelji alternativnih doživotnome heteroseksualnome monogamnom braku. U zemljama gdje su u manjini ugroza je nerijetko fizička: u mnogima je kršćanstvo zatvoreno u četiri crkvena zida, pod pritiskom u javnosti, množe se slučajevi progona i ubojstava.

U Svetoj Zemlji, gdje je kršćanstvo nastalo, i u okolnim zemljama gdje je proživjelo dva milenija, prijeti mu nestanak.

Kršćanske hijerarhije, ako ne žele biti optužene za sebičnu bešćutnost, moraju tražiti putove da svojoj subraći osiguraju poštivanje barem njihovih osnovnih ljudskih prava, na život i na slobodu, na stan i na rad, a onda svakako i vjersku slobodu. To je minimalna platforma suradnje.

Nelogično je pretendirati na solidarnost sekularnoga civilnog društva ako religija nije unutar sebe sklona solidarnosti.

I to će biti tema lipanjskoga svjetskoga Svetoga velikog sinoda svih autokefalnih pravoslavnih crkava na Kreti. Ruska pravoslavna crkva, najmnogoljudnija i najsnažnija među njima, utjecajna u Rusiji kao vojnopolitičkoj velesili, ne može na Kretu doći bez vidnoga znaka da vodi računa o položaju kršćana u svijetu. Ne može onamo kao praktički jedina (uz ne toliko bitnu Srpsku pravoslavnu crkvu) koja se opire dijalogu i na najvišoj razini.

Ako ne mogu jedan drugome pružiti ruku oni koji poučavaju druge kako da budu braća u Kristu – kako vjerovati u iskrenost prihvaćanja Kristova izdanog vapaja ”da svi budu jedno“?

Stanje u svijetu bremenito je opasnostima. Ima, doduše, manje bijesa nego uoči Drugoga svjetskog rata, pa i za ”hladnog rata“, ali ima više mukle, tmaste rezignacije, instant mješavine za očaj iz kojega put zna voditi i u bezumlje. Ima više pozivanja na nasilje u ime vjere, u ime Boga, nego ikada u posljednjih pet-šest stoljeća

Stanje u svijetu bremenito je opasnostima. Ima, doduše, manje bijesa nego uoči Drugoga svjetskog rata, pa i za ”hladnog rata“, ali ima više mukle, tmaste rezignacije, instant mješavine za očaj iz kojega put zna voditi i u bezumlje. Ima više pozivanja na nasilje u ime vjere, u ime Boga, nego ikada u posljednjih pet-šest stoljeća.

Vjerske hijerarhije to nisu zakuhale, ali se s time moraju nositi. Znaju da je njihova odgovornost velika u onoj mjeri u kojoj su zaista predvodnici vjernika.

Čak i samo formalan znak mira, suradnje, ili čak prijateljstva među njima – korak je bliže miru i dalje od pokolja, kojega je ionako previše, makar ”na rate“, kao ”treći svjetski rat u dijelovima“, po riječima pape Frane.

U tom sklopu je jučerašnji sastanak značio pozitivan doseg za obje strane, pa je zato i dogovoren.

(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).

    •  Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
    •  Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
    •  Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
    •  Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
    •  Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ''krvavu kupelj''
    •  Je li sekularizam kriv za terorizam?
    •  Trump je zrcalo i naših dilema
    •  Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
    •  Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
    •  Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

> Svi tekstovi ovog autora