Opera o Hrvatskoj budućnosti

Ja ne očekujem da mladi Palestinci i Izraelci, Arapi i Židovi koji sviraju u istom orkestru počnu isto razmišljati o politici, povijesti i budućnosti. Ali, od svih njih očekujem i zahtijevam da se slože o načinu na koji treba svirati Beethovenove simfonije.

 

Tako je prije dvije godine u Dubrovniku govorio veliki glazbenik i humanist Daniel Barenboim, osnivač i dirigent orkestra u kojem sviraju mladi Židovi i Arapi. Barenboim je bio spreman prošlog ljeta dovesti taj orkestar u Hrvatsku. Nažalost, za to gostovanje nije bilo novca, ali slične suradnje ni na ovim našim prostorima ne manjka. Više nije nikakvo čudo kada jedni uz druge ili jedni za druge sviraju Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci… Zagrebačka je filharmonija i ove godine već gostovala u Beogradu, Beogradska u Lisinski dolazi 26. svibnja.

 

No, ako bismo sudili prema ponašanju i govoru istaknutih političara, raspravama u Saboru i javnim diskusijama o politici i osobito bližoj povijesti, tada bismo morali zaključiti kako je najveće čudo kada se oko istog posla ili partiture složno okupe i međusobno surađuju sami Hrvati.

Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?

 

Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?

 

Kada se u nevolji moram obratiti nekoj službi ili djelatnosti u kojoj ovisim o ljudima i njihovom znanju, razumijevanju, susretljivosti i dobroj volji, redovito nemam prigovora. Naprotiv! Svako malo doživim iznenađenje, netko me svojom uslugom, ljubaznošću, savjesnošću, pa i čistom dobrotom podsjeti na ono u što vjerujem i što uporno ponavljam: narod kao narod nije ni loš, ni lijen, ni nesposoban, a ponajmanje je glup.

 

To mi potvrđuju i posljednje ankete o raspoloženju biračkog tijela. Ugled HDZ-a i dalje je nisko jer i nije bilo nikakvog razloga da poraste. Ipak, Tomislav Karamarko i dalje tvrdoglavo pokušava sebi i svojoj stranci podići ugled rasipanjem ispraznih floskulama o domoljublju. Bezočan primjer takvog ponašanja bio je jedan od komentara nakon nepravomoćne presude HDZ-u za udruženi kriminal. “Nema se što HDZ ispričavati onima koji nisu ni željeli hrvatsku državu”, rekao je tada Karamarko.

 

Dakle, mi smo je željeli, mi smo je i pokrali, pa šta! Zamislite kako bi tek bilo da su nas potkradali oni koji hrvatsku državu nisu ni željeli. Zamišljate li? Je li vam odjednom od takve pomisli još teže? Meni nije.

 

No, još bolji dokaz narodne mudrosti je najnovije strmoglavljivanje ugleda i povjerenja koje kod birača u sve manjoj mjeri uživa i SDP. I njihova je crta završila gdje joj je i mjesto, tamo dolje, ne u Australiji, nego uz HDZ. Čak i jednu recku ispod.

Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa

 

Stranka i koalicija na vlasti ne mijenjaju način ponašanja i vladanja svih dosadašnjih vlasti u Hrvatskoj: prvi i najvažniji kriterij je pripadnost i vjernost stranci i njenom šefu, a onda sve ostalo.

 

Od parlamentarne demokracije još uvijek nemamo boljeg sistema i zato ga treba što aktivnije koristiti. Nije u tom smislu čak ni loše što sada imamo i ove europske izbore. Većina hrvatskih političara, a osobito velike stranke, na te izbore ionako gledaju kao na mjerenje prolaznog vremena, skupljanje bodova i uzimanje zaleta za one njima važnije parlamentarne izbore. Uz to, mjesta u Europskom parlamentu služe im za poticanje i nagrađivanje unutarstranačke lojalnosti i poslušnosti.

 

Europski su nam poslovi ionako još izvan svijesti i vidokruga, tamo daleko iza Alpa, pa hajdemo onda i mi građani u istu svrhu iskoristiti te europske izbore: pokažimo najvećim strankama što mislimo o njihovom načinu vladanja i njihovoj nesposobnosti za svakodnevno stvaranje hrvatske države.

 

Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa. Ali, baš kad ponovo posumnjam u budućnost Hrvatske, ja uvijek naletim na neko novo čudo koje me ispuni nadom.

 

Jedno takvo čudo događa se ovih dana u Lisinskom gdje je čitav tjedan vladao velik, ali kreativan metež. U dvoranu bi svaki dan, a osobito navečer, nahrupile stotine studenata. Uz pomoć velikih zastora glazbeni podij pretvarali bi u kazališnu pozornicu. Namještali su se reflektori i projektori, iz partera se vadile stolice da bi se smjestio orkestar, raspremalo se i spremalo scenske rekvizite, scenografiju i stotinjak kostima, a sve to studenti su skicirali, nacrtali, a potom i sastavili, sašili, napravili vlastitim rukama.

Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva

 

Preko 250 studenata zagrebačkih umjetničkih akademija – muzičke, likovne i dramske – te njihove kolegice i kolege s Tehnološko-tekstilnog fakulteta uz pripomoć i budućih arhitekata došlo je u Lisinski sklopiti projekt koji već mjesecima pripremaju i uvježbavaju. U subotu, 29. ožujka, te sljedeće dvije večeri, oni će u Lisinskom izvesti operu ‘‘Orfej i Euridika“ austrijskog skladatelja iz 18. stoljeća Christopha Willibalda Glucka.

 

Talentom, energijom, oduševljenjem i već prikupljenim znanjem svojih studenata hrane se i njihovi profesori-mentori. Naša svojedobno u Europi velika operna pjevačica Vlatka Oršanić sada svoj umjetnički život nastavlja kroz mlade glasove koje s Muzičke akademije izvodi na pozornicu. Rekla mi je kako se slični projekti odavno rade i u inozemstvu, samo što tamo svaka veća akademija ima puno bolje uvjete i svoju vlastitu pozornicu. Darko Lukić s Akademije dramskih umjetnosti dodaje: “Nemamo novca ni uvjeta, ali imamo njihovu energiju, ali meni je te djece tako žao, pa kome oni danas uopće trebaju?”

 

Pitanje je, naravno, samo retoričko. Trebaju nam svima, a osobito državi koja i kulturu utapa u lokvama stranačkih interesa. Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva.

 

Sjećate li se priče o umrloj Euridiki koju svojom ljubavlju, odanošću i glazbom Orfej vraća u svijet živih? Kad pomislite da Hrvatska nema budućnosti, pogledajte oko sebe, pogledajte mlade, pogledajte sami sebe.

 

Mladi koji znaju napraviti operu i izgraditi kuću surađujući oko onog što je doista važno i bitno, to je Orfej koji nas vraća u život. A bezlični demagozi samo nas guraju sve dublje u grobove. Eno im ih, neka se izvole sami zakopati, a život neka ostave mladima i živima.

 

(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora