autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Operacija epski bijes je postala epski fijasko

AUTOR: Josip Ćapin / 10.04.2026.

Josip Ćapin

Nakon nešto manje od mjesec i pol dana rata, posredništvom Pakistana, dogovoreno je dvotjedno primirje između SAD-a i Izraela protiv Irana. Njime su započeli pregovori zaraćenih strana. Obje strane tvrde da su pobijedile i da one diktiraju pravila i dinamiku pregovora. Kako je ovo jedan od rijetkih ratova gdje imamo dva pobjednika, ostaje nam za vidjeti što će se i kako ispregovarati.

No opravdano se pitati: Tko je doista pobijedio?

Gledano striktno vojno, pobjednik rata su SAD i Izrael. Uništen je veliki broj iranskih postrojenja za proizvodnju oružja, raketnih lansera, veliki dio mornarice, kao i zračnih snaga. Reklo bi se očekivano. Konvencionalna vojna premoć jednostavno je morala doći do izražaja.

Međutim, konvencionalna vojna premoć nije garancija pobjede u ratu. Strateški gledano, može se reći, da se Iran branio i uspješno obranio. Uspjeli su uvući Ameriku u rat iscrpljivanja i, ono ključno, natjerati ih da biraju hoće li izgubiti utjecaj na krucijalnom im Bliskom istoku ako se povuku i priznaju poraz ili da ostanu pa svakim danom sve više i više gube ekonomski. Kao bonus, Iran je postigao da se svakodnevno urušava američka politička i vojna reputacija koja ih i jest dovela do toga da o njima govorimo kao o svjetskom hegemonu.

Jednostavnije rečeno, Iran je SAD natjerao da bira manje od dva zla. Svojim asimetričnim ratovanjem prisilili su Amerikance da izračunaju da im se takav rat ni u kojem smislu uopće ne isplati voditi.

Prije napada Iran nije kontrolirao, za cijelu svjetsku ekonomiju, važni Hormuški tjesnac kojim ide oko 20% svjetske trgovine naftom, a sada ga u potpunosti kontrolira.

Režim u Iranu je jači i odlučniji nego ikada, a SAD je još jednom pokazao da je pod ovom administracijom prevrtljiv i nepouzdan partner, kao i saveznik.

Po procjenama, SAD je potrošio preko 30 milijardi dolara da bi, pokazalo se, učvrstio iranski režim, zamijenilo starog ajatolaha mlađim, pregovarao gori ”deal” od Obaminog iz kojeg su se 2018. povukli, te gurnuo Hormuški tjesnac pod kontrolu Irana.

Važno je dodati da ni iranski nuklearni program nije uništen. Također, veliki broj više ili manje neutralnih država i svojih saveznika natjerali su da osude njihovo djelovanje.

Jako je nejasno što su to strateški uspjeli ostvariti u Iranu pa da mogu tvrditi da su pobijedili, koliko god u to svim silama uvjeravali cijeli svijet. Kakvi ciljevi na početku, takva i pobjeda na kraju. Konfuzna, kontradiktorna i lažna. Dakle, gledano geopolitički i strateški, pobjednik rata je Iran.

Kao bonus su, nakon trgovinskog rata kojeg su izazvali, Trump i njegova ridikulozna administracija, prepuna ulizica, koristoljubaca i ostrašćenih ljudi upitne intelektualne moći, od sebe odmakli i veliki broj članica NATO saveza koje bi, po njima, trebale pomoći čistiti nered koji su oni napravili.

Strateški poraz Amerike, paradoksalno, ali vjerojatno, je uzrokovan uspješno izvedenom akcijom kojom su doduše još jednom prekršili međunarodno pravo (no koga još briga za međunarodno pravo), a kojom su oteli kontroverznog predsjednika Venezuele Nicolása Madura. To su napravili pod krinkom zaštite ljudi u Venezueli od pomahnitalog diktatora i pod krinkom borbe protiv narkotika u SAD-u.

Kasnije su se otvoreno hvalili da je to napravljeno jer se Venezuela nalazi u ”dvorištu” SAD-a, a SAD, prema svojoj vlastitoj doktrini, mora kontrolirati svoje dvorište. Amerikance je, dok su ”čistili” dvorište ponovo dotakla fortuna jer se baš u Venezueli, u njihovom dvorištu, sasvim slučajno, nalaze najveće svjetske rezerve nafte koje su, opet sasvim slučajno, sada pale pod njihovu kontrolu.

Vjerojatno su bili opijeni pobjedom i mišlju o vlastitoj nepobjedivosti pa su, iz samo njima i izraelskoj vladi znanih razloga, napali Iran. To ide u skladu s Trumpovom prevrtljivom narcisoidnom naravi.

Međutim, iranski se režim pokazao otpornim jer nije personalistička diktatura kakvi su uvelike bili irački režim Sadama Huseina, libijski Moamera Gadafija ili Madurov režim u Venezueli. Iranski režim počiva na institucionalnim temeljima te ima više centara političke i vojne moći. Iz tog razloga micanje određenih pojedinaca ne pogađa sustav koji nastavlja funkcionirati.

Sudeći prema dosadašnjem djelovanju i retorici koja dolazi iz Bijele kuće, pitanje je vremena kada će njihov predsjednik ponovo naći neku fiksaciju. Tko zna, možda se vrati pitanjima aneksije Grenlanda ili Kanade.

Možda se nastavi baviti Iranom, a možda ostvari ono što je govorio, da će ”uzeti” Kubu.

U svakom slučaju, možemo biti sigurni da će, kao i u brojnim slučajevima do sada, Amerika uvijek na prvo mjesto staviti međunarodno pravo, ljudska prava, mir, slobodu i demokraciju.

Možda će se, sasvim slučajno, prilikom zaštite tih ideala naći i nafta ili bude neke druge koristi po američke kompanije, Izrael ili po sirotog im predsjednika osobno.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: