Oprez: kamenje pršti

Sjećate li se prometnog znaka zvanog “kamenje pršti”? Bio je čest u doba makadamskih kolnika i neukroćenih sipina uz rub asfaltiranih cesta, kad je trebalo upozoravati vozače na izazove vožnje po šljunku. Koliko god da nam država ne grabi krupnim koracima u bolju budućnost, znakove “kamenje pršti” sve rjeđe viđamo uz hrvatske ceste. Izvjesne arhaičnosti vrijeme pregazi bez naročitog truda, pukim pridržavanjem izvjesnih normiranih postupaka.

Kamenje naveliko pršti u filmu Ti mene nosiš, kojim dugometražno debitira nagrađivana dokumentaristica Ivona Juka. Kad prvi put prsne, jasno je kako je riječ o metaforičkom konstruktu iz snova Vedrana, sitnog zagrebačkog dilera koji ne uspijeva pomiriti svoju egzistenciju prezrelog kvartovskog dečka s prohtjevima obiteljskog života. Vedran sanja da trči kroz podsljemenski tunel, na izlazu iz kojega ga zaspe kiša kamenja.

Vizualno, prizor je upečatljiv i jasno određuje Vedrana kao lika s bremenom koje nosi. Uz naslov filma, čak bi se moglo učiniti da će Vedran biti protagonist – da nije pripovjedačkog postupka kojim Juka oblikuje uvod filma, postupka tek malo manje zastarjelog od znaka “kamenje pršti”.

Stvaran dulje od pola desetljeća, “Ti mene nosiš”, dugometražni film kojim debitira nagrađivana dokumentaristica Ivona Juka, otkriva da je svoju genezu utrošio na to da ga vrijeme pregazi

Baš kao da devedesete još traju, uvodni dio filma sastavljen je od triju vinjeta posvećenih trima protagonisticama – što znamo zato što telopi s njihovim imenima tvore interpunkciju svake. To je bila zgodna novotarija u vrijeme Trainspottinga, bar zato što je omogućila Dannyju Boyleu da na brz i vješt način u priču uvede sve protagoniste književnog predloška Irvinea Welsha.

Ti mene nosiš nije ni u jednom pogledu ni brz ni vješt film, a da nam u samom početku nije objasnio kako će pratiti priče Dore, Ives i Nataše, imali bismo razloga za dvojbu oko toga tko su njegovi glavni likovi. Nasreću, uvod barem pripremi gledatelja za količinu vremena koje će provesti u gledanju filma: ništa u pripovijednoj strukturi ne daje vam putokaze o trajanju, pa saznanje da pratimo tri priče o trima ženama služi kao barem kakav-takav putokaz.

Prva je na redu Ives, redateljica sapunice u srpsko-hrvatsko-slovenskoj koprodukciji, žena tankih živaca čija sklonost izazivanju incidenata donekle zasjenjuje njezin profesionalni dar. Iako je dobrano zagazila u tridesete, Ives još živi s ocem. Iz scenografskog rješenja njihova stana dade se iščitati da je otac bio intelektualac posvećen klasičnoj glazbi: iz retrospekcija (postupka korištenog samo u priči o Ives) dade se iščitati da su se njih dvoje nekoć jako voljeli.

Nisam siguran čemu retrospekcije. Iz same odluke da posveti život skrbi za oca – čovjeka koji je ozbiljan šećeraš i koji pati od teške demencije, te bi za njega samoga bilo mnogo uputnije živjeti u domu pod stalnom paskom liječnika i medicinskih sestara – vidimo da ga Ives voli do samorazorne mjere. Oca glumi Vojislav Brajović; u retrospekcijama je to Nikša Kušelj. Ako ništa drugo, vizualno se sjajno podudaraju, iako Kušelj ne izgleda nimalo kao Tihi.

Lana Barić je upravo izvrsna kao Ives i dominira ekranom cijelim trajanjem svojeg dijela filma. Nije lako ući u kožu lika koji je na prvi, a i na drugi, pa i na treći pogled antipatičan i učiniti ga fascinantnim, ali Barić je tako istinita u cijeloj svojoj pojavnosti da nosi film i kad nam postupci njezina lika nisu pretjerano shvatljivi. Recimo, Ives kupuje stan. Sebi? Ocu? Nije sasvim jasno. Ima sto tisuća kuna na računu, ali treba joj honorarni posao kako bi je banka smatrala kreditno sposobnom. Honorarni poslovi daju kreditnu sposobnost? Prvi glas.

Veći problem priče o Ives leži u tome što to nije zapravo priča: u priči likovi utječu jedni na druge i temeljem toga se mijenjaju. Žao mi je što moram ustvrditi ovako elementarnu istinu koja se i na uvodnom predavanju kolegija Dramaturgija smatra samorazumljivom, ali ništa u situaciji s Ives i ocem nema elemente priče. To je stanje. To je mučno, često nesnosno stanje, ali samo stanje. Uz njega možemo provesti pet, petnaest ili pedeset minuta: tek zato što se Juka odlučuje za potonju varijantu, nakon prvih sat vremena znamo da ćeš ti mene nositi još mnogo dulje.

Postupci kojima se Juka u filmu služi već su pomalo prezreli tropi, opća mjesta arthouse filma otprije deset, dvadeset, pa i više godina, često viđani u osmišljenijoj primjeni čak i unutar hrvatske kinematografije

Nedostatak samokritičnosti i jezgrovitosti u oblikovanju materijala Juka podriva izuzetnom eliptičnošću u prikazivanju zapravo bitnih momenata u životima svojih likova. Majstori koji su joj očit uzor – Kieślowski, Koreeda, Mungiu i ina temeljna imena autorske kinematografije proteklih desetljeća – znali su to izvesti upečatljivo. Juka to tek pokušava, što je još očitije u ostatku filma.

Druga je priča posvećena Dori, kćeri uvodnog Vedrana i Lidije, šminkerice koja radi na istoj onoj sapunici koju Ives režira. To jest priča, napokon: uz pogubljenog Vedrana i rezigniranu Lidiju, Dora je u odrastanju dobrim dijelom prepuštena samoj sebi. U možda najlucidnijem autorskom odabiru, Juka joj kao surogatnog roditelja nudi Zdravka Mamića, kroz kolekciju njegovih živopisnih izjava dostupnih na internetu. Dora napamet uči Mamićeve izjave i odrasta uz religiozno obožavanje kulta zvanog Dinamo.

To je, usput, jedini zaista zagrebački dio ovog filma. Fotografija Marija Oljače drži se plitke dubine polja, tako da je rijetko kad u fokusu išta osim likova, pa jedva da uspijevamo prepoznati lokacije na kojima se film zbiva. Jukina strategija kadriranja i montiranja slijedi taj postupak, vrlo popularan među arthouse filmovima prije petnaestak godina, ne bi li dočarala onu tijesnu formu pripovijedanja iz bliskog trećeg lica koja je u filmu najbliža prvom pripovijednom licu.

“Ti mene nosiš” djeluje kao film posvećen odnosima otaca i kćeri, sve dok ne pokaže da mu to nije tema. Prepuštene tek incidentalnoj dramaturškoj povezanosti, njegove tri priče ne uspijevaju nositi ni jedna drugu, ni same sebe

Ništa od toga ne bi bilo sporno kad bi dramaturška faktura ove druge priče slijedila isključivo to dijete u odnosu s ocem koji će potencijalno postati razorniji od onog Ivesinog. Juka svakako ima fantastičan temelj za to: mlada Helena Beljan ostvarila je vjerojatno najbolju dječju ulogu unutar hrvatske kinematografije svih vremena, a posebnošću svoje pojave plijeni oko i više nego Barić.

Samo, Jukin se predložak uporno odbija uhvatiti u koštac sa samom Dorom. Jednako, ako ne i više, postaju joj, pa prestaju biti zanimljivi likovi Vedrana i Lidije. Kao Vedran, zagrebački Bad Blue Boy Goran Hajduković uspijeva sirovom uvjerljivošću portretirati lik koji je u duši dobar, iako iz pojavnosti i postupaka ispada zao: njegova glavna krivnja je u tome što nimalo nije sazrio od onog petnaestogodišnjaka kojemu je najvažnija stvar na svijetu bila urlanje za Dinamo na maksimirskom stadionu. Kamenje koje ga zasipa u snovima zasut će mu auto i u stvarnosti, u prizoru za koji nam nikad ne biva jasno je li fantazmagorički ili stvaran: ekvivalentni prizori u cjelinama o Ives i Nataši djeluju prije kao Jukin pokušaj apliciranja metafore na sve dijelove filma nego kao zaista suvisao pripovijedni postupak.

Kao Lidija, Nataša Janjić je pouzdano uvjerljiva, ali poput većine likova u ovom filmu nema kamo odvesti svoje tumačenje. Njezine su okolnosti uvelike slične na početku i na kraju radnje: iako u priči o Dori – koja, kažem, baš i nije priča o Dori – ima ne samo stanja, nego i zbivanja, Juka odlučuje sve zajedno rasplesti razmjerno banalno, kroz posezanje za Čehovljevim pištoljem i još otrcanijim scenarističkim tropom bijega u Negdje Drugdje Gdje Je Bolje.

Do te točke smo uz film već oko dva sata: ništa se naročito nije zbilo, tapkali smo u mjestu sa situacijama koje su nazivno naslutile krovnu temu odnosa očeva i kćeri, ali nam nisu dale dublji uvid u nju. Juka nam je natuknula da nam sada slijedi i priča o Nataši, za koju smo dosad saznali da je producentica sapunice na kojoj rade Ives i Lidija, pa smognimo snage i za nju.

Primjenjujući razbijenu kronologiju kakvu je jako volio, recimo, Guillermo Arriaga u svojim suradnjama s Iñárrituom otprije desetljeća i više, Juka nam na žličicu daje podatke iz kojih s vremenom sklapamo slagalicu Natašina lika. Po mnogočemu je njezina situacija najtegobnija među svim trima: ona je trudnica u svojim četrdesetima kojoj ne puca samo brak, nego i konac kojom je suđenice drže na životu. Budući da joj faktura filma ne pruža priliku za kontinuirani razvoj lika, Nataša Dorčić ipak ne uspijeva onako dominirati ekranom kao Barić i Beljan prije nje: to doista nije do glumice, nego do autorice i njezinih pripovjedačkih nesnalaženja.

Što je najgore, tema odnosa očeva i kćeri potpuno izostaje iz Natašinog segmenta. Drugim riječima, ne samo da Juka od nas traži da pratimo i treću priču, tek incidentalno vezanu uz dosadašnje dvije, nego joj uz manjkavu dramaturšku poveznicu oduzima i tematsku. Za naslov se ispostavlja da je dirljiva poruka umiruće majke djetetu u svojoj maternici.

Iako nijedan propust ovdje nije neoprostiv, jer je riječ o debiju, enormno dugo nastajanje filma ukazuje na ozbiljne manjkavosti redateljice u svim vidovima njezina rada – izuzev u vođenju upravo izvanrednoga glumačkog ansambla

Koja je, onda, tema filma Ti mene nosiš? Odnos očeva i kćeri, odnos majke i djeteta? Ljudski odnosi kao takvi? Život kao takav? Izuzev Dinama, sve u ovom filmu moglo bi se zbivati bilo gdje. Izuzev godine objavljivanja, sve u ovom filmu moglo bi se zbivati bilo kada u proteklih petnaestak godina. Nisu samo Jukini pripovjedni postupci pomalo zastarjeli: kad u kadru vidite malu videokameru, sjetite se da su se tim napravama ljudi služili u doba prije smartphoneova.

Stanje stvari postaje mrvicu jasnije kad saznate da je Ivona Juka napisala inicijalnu verziju ovog filma još prije dobrih sedam-osam godina, te da ga je snimila prije više nego tri. Među naslovima na repertoaru, samo je Pobješnjeli Max: Divlja cesta imao dugotrajniju genezu. Samo, dok je George Miller iskoristio dugogodišnji rad za cizeliranje cjelokupne fakture svog filma do visokog sjaja, Jukin se najvećim dijelom trajanja doima posve proizvoljnim.

Iz životnih situacija svih triju protagonistica mogli su se odabrati drugi trenuci a da prenesu otprilike isti dojam o njihovu stanju i situaciji. Sve njih tri se ne čine naročito promijenjenima nakon što smo uz njih proveli više od dva i pol sata: sama drama bila je toliko sporogoreća da je u svakom pojedinom slučaju uspjela dobrano utrnuti prije kraja, umjesto da bukne.

Ništa od svega toga nije fatalno loše, a i potpuno je prihvatljivo u debitantskom djelu. Problem je u tome što je riječ o djelu koje je nastajalo tako dugo da ga je autorica morala stići sagledati kritičkijim okom od ovoga koje je u filmu evidentno. Ovako, Ti mene nosiš dolazi na velike ekrane (a navodno, uskoro i na male, kojima bi epizodičnost materijala mogla biti primjerenija) kao razmjerno nedozreo podsjetnik na postupke boljih autora iz prethodnih deset, dvadeset, pa i više godina, nedovoljno poseban da se othrva gaženju vremena.

Baš kao i izvjesni prometni znakovi.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora