Optužnica Crkve: pravi protivnik kurikularne reforme

Rasprave o kurikularnoj reformi ovih su se dana prelile i na ulice, gdje su, sveukupno gledajući, deseci tisuća građana prosvjedovali protiv njezinog sve primjetnijeg kočenja. Krivce za zaustavljanje ove prevažne reforme nalazi se, prvenstveno i ne bez razloga, u sadašnjoj vlasti, koja je već na početku dala sasvim jasan znak kako im do reforme, najblaže rečeno, nije baš stalo. Potvrdio je to prilično jasno i ministar Šustar svojim dvodnevnim odlaganjem odgovora Jokiću.

Dio javnosti se, pak, obrušio na vođu beznačajnog HRASTA, Ladislava Ilčića, koji je ušao u Sabor samo zahvaljujući čudnoj računici HDZ-a da im se isplati koalirati s onima koji ne predstavljaju nikoga i ništa ni na lokalnoj razini (što se već vraća samom HDZ-u poput bumeranga, ali sam ja posljednji koji će pustiti suzu zbog toga).

Ilčić je, naravno, laprdao kako samo već on umije, proturajući kao glavnu tezu da iza cijele ekspertne skupine stoji SDP, što, naravno, u njegovom ograničenom svijetu znači da je svakoj suvisloj raspravi kraj.

Što se mene tiče – neka se slobodno napadaju i HDZ i Ilčić, kao i prethodna vlast (koja reformu jest pokrenula, no koja je također ima svoj dio odgovornosti za njezino zastajkivanje). Ali bi trebalo jednom već jasno reći kako glavna politička snaga koja se protivi reformi jest vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Što se mene tiče – neka se slobodno napadaju i HDZ i Ilčić, kao i prethodna vlast (koja reformu jest pokrenula, no koja je također ima svoj dio odgovornosti za njezino zastajkivanje). Ali bi trebalo jednom već jasno reći kako glavna politička snaga koja se protivi reformi jest vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj

Ako ne vjerujete, pročitajte za početak dva tematska članka u Glasu koncila, objavljenog 1. 5. (par dana prije ostavke Borisa Jokića i ekspertne skupine): prvi je uvodnik, kojega potpisuje urednik časopisa i notorni lovac na jugo-komuniste, Ivan Miklenić. Drugi je članak intervju kojega Glasu koncila daje Petar Marija Radelj, ”suradnik portala Vjera i djela, katolički teolog, arhivist, urednik knjiga i prevoditelj“ (što nas ne ispunjava osjećajem da se radi o nepristranoj analizi).

Ono što u predloženom kurikulu (ili, kako glasi neologizam, ”uputniku“) smeta Radelju i Glasu koncila  moglo bi se – osim brda prigovora na terminologiju i procedure – svesti na sljedeće četiri točke:

1.Nema stupova i klasika hrvatske književnosti, pisaca kršćanskog nadahnuća i identiteta, niti književnosti u useljeništvu. Namjesto toga imamo niz naslova koji potiču pornografiju, rodnu ideologiju (ili, kako se još gdjegod rogobatno naziva ”dženderizam“), pedofiliju i nepristojan govor. To se kasnije još dodatno podupire podatkom da sedam od četrnaest autora zloglasnog kurikula Zdravstvenog odgoja sada sudjeluje u izradi ovog kurikula.

2.Fašizam, nacizam i komunizam nemaju jednak tretman (drugim riječima, zločini komunizma se smatraju manje lošim). I takav se stav onda milozvučno naziva ”partizanskim revanšizmom“.

3.Vjeronauk više nije konfesionalni, nego sadržajno postaje religijska kultura, bez odgoja crkvenosti i katoličkog identiteta.

Radio sam dvadesetak godina u srednjem školstvu, upoznao brojne svoje kolege – nijedan od nas nikada nije poticao učenike na konzumiranje pornografije, na pedofiliju i slične ludosti. Meni je uistinu već odvratno na koji način određeni krugovi u Crkvi gledaju na časnu nastavničku profesiju. U njihovim očima mi smo gomila perverznjaka – osim ako nismo, kojim slučajem, pasionirani lizatelji oltara. A da stvar bude gora, optužbe za pedofiliju dolaze od strane institucije koja je tu grozotu vjerno njegovala sve dok nisu razotkriveni s prstima u medu (da ne kažem što teže i doslovnije)

4.Ne podupire se hrvatski nacionalni identitet, ni u nastavi povijesti ni u nastavi književnosti.

I tako glasi optužnica koju je Glas koncila podigao protiv kurikularne reforme, a samo naivni mogu misliti kako je to tek privatno Miklenićevo mišljenje bez ikakvog utjecaja na političke tokove u društvu.

Naravno, ovdje ne mogu niti želim ulaziti u sve ”argumente“ kojima vrvi pamflet iz Glasa koncila. Ono što je uvijek problematično u ovakvim diskusijama jest da ljudi Miklenićevog obrasca razmišljanja mogu bez problema ispaliti salvu optužbi, a da čovjek ne stigne odgovoriti ni na deseti dio (pa se dobije dojam da nemate protuargumenata).

Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv da i Crkva sudjeluje u društvenom dijalogu po pitanju obrazovanja – čak to, kao uvjereni sekularist, načelno i pozdravljam. Ali onda se to ne smije raditi sa stanovišta moderne inkvizicije, nego treba koristiti isključivo argumente.

Uglavnom, moja pitanja svim Miklenićima i Radeljima mogla bi glasiti ovako:

1.Ako se već žali za izostavljanjem Marulićeve Judite iz obvezatne lektire, zašto nitko u Hrvatskoj s Marulićem nije uradio ono što su napravili Englezi s Chaucerom pa ga preveli na suvremeni jezik? Osobno držim da je to djelo zanimljivog sadržaja, ali današnjim klincima ono jednostavno zvuči kao pisano gotovo pa na stranom jeziku. Pitajte srednjoškolske profesore ako mislite da ja to izmišljam – teško da ćete među njima naći one koji će reći da djeca rado čitaju i razumiju ovo ključno djelo naše književnosti. Članak napada anglosaksonsku pedagošku tradiciju, bez da se imalo promislilo o vrlo pozitivnim pojavama unutar nje (kao da mi nemamo što naučiti od Engleza).

Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv da i Crkva sudjeluje u društvenom dijalogu po pitanju obrazovanja – čak to, kao uvjereni sekularist, načelno i pozdravljam. Ali onda se to ne smije raditi sa stanovišta moderne inkvizicije, nego treba koristiti isključivo argumente

2.Da krenemo sad malo na teža pitanja: otkuda pravo raznim Miklenićima da već godinama proglašavaju sve naše nastavnike i profesore potencijalnim promicateljima pedofilije? Radio sam dvadesetak godina u srednjem školstvu, upoznao brojne svoje kolege – nijedan od nas nikada nije poticao učenike na konzumiranje pornografije, na pedofiliju i slične ludosti. Meni je uistinu već odvratno na koji način određeni krugovi u Crkvi gledaju na časnu nastavničku profesiju. U njihovim očima mi smo gomila perverznjaka – osim ako nismo, kojim slučajem, pasionirani lizatelji oltara. A da stvar bude gora, optužbe za pedofiliju dolaze od strane institucije koja je tu grozotu vjerno njegovala sve dok nisu razotkriveni s prstima u medu (da ne kažem što teže i doslovnije).

3.Hoće li itko pri zdravoj svijesti reći kako Crkva na ustaške i partizanske zločine gleda podjednako? Ja se ne sjećam da je neki dominikanac u Splitu hvalio Tita i partizane, ali se sjećam da se hvalila NDH te da se mise masovnom koljaču djece daju baš na blagdan nevine dječice. Dodajem ovdje činjenicu kako imate brdo katoličkih teologa koji smatraju da je komunizam bio manje zlo od fašizma (ovdje mi na pamet prvi pada pro-katolički anglikanac John Milbank, ali i brojni zastupnici teologije oslobođenja).

4.Da sadržaj vjeronauka treba biti zapravo religijska kultura misle i pametniji dijelovi same Crkve (poglavito je to kod isusovaca ustanovljena misao, pa na FFDI-ju i pripremaju studente za učitelje religijske kulture, a ne za vjeroučitelje). Jesu li, onda, i isusovci jugo-komunjare? Ili jednostavno žele da se o vjeri uči tamo gdje je to i najprikladnije – u Crkvi? Dobar članak o tome kako bi trebao izgledati konfesionalni vjeronauk – prema naputcima katoličkih teologa – na ovom je portalu objavila Anna Maria Gruenfelder.

Ono što tamo piše puno je bliže idejama iz doktorata Borisa Jokića nego Mikleniću i sličnima.

Internacionalizam se rastočio tijekom jačanja nacionalnih država u posljednjih dvjestotinjak godina i dobili smo nešto što nema nikakve veze s izvornim kršćanskim naukom. Naravno da mise trebaju biti na hrvatskom jeziku – ali zadaća Crkve bi, valjda, trebala biti nešto puno veće od širenja nacionalne svijesti. Ja to nešto puno veće ne propovijedam, jer nisam vjernik. Upravo iz tih razloga, da se ne lažemo, to ne propovijeda ni Miklenić

5.Lamentacije o nepodupiranju nacionalnog identiteta već su ustaljeni dio arsenala Katoličke – što će reći, sveopće – crkve. Čije je sjedište u Rimu, a ne, primjerice, u Zagrebu. S papom koji govori talijanski, a ne hrvatski. I to, da odmah budem jasan, uopće nije loše – kršćanstvo je po sebi univerzalistička ideja. Da ne kažem kako je Crkva bila Internacionala prije Internacionale – i to ne samo po svom etničkom sastavu, nego i po svom socijalnom nauku. Taj se internacionalizam rastočio tijekom jačanja nacionalnih država u posljednjih dvjestotinjak godina i dobili smo nešto što nema nikakve veze s izvornim kršćanskim naukom. Naravno da mise trebaju biti na hrvatskom jeziku – ali zadaća Crkve bi, valjda, trebala biti nešto puno veće od širenja nacionalne svijesti. Ja to nešto puno veće ne propovijedam, jer nisam vjernik. Upravo iz tih razloga, da se ne lažemo, to ne propovijeda ni Miklenić.

Građani su uradili pametnu i hrabru stvar time što su svojim izlaskom i raznim drugim aktivnostima jasno stali uz kurikularnu reformu. Ne pozivam na to da se sljedeće takve demonstracije održe pred Kaptolom, samo držim da bi bio red reći koja se to organizacija nesuvislo i licemjerno upinje da zaustavi razvoj obrazovanja u lijepoj našoj.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora