novinarstvo s potpisom
Europa ima posla s tri problematična lidera koji se sve više pozivaju na svoju vjeru i oko nje grade svoju nacionalističku ideologiju. To su: pravoslavac Putin, kalvinist Orban i musliman Erdogan. Svi su oni populistički političari koji su korijene svoje nacionalne vjere otkrili u potrazi za moći, a u svojim su domovinama veoma popularni. Hvale ih i neki konzervativni lideri Zapada za hrabrost i odlučnost kojom se ”suprotstavljaju kulturi smrti iz Washingtona i Bruxellesa”.
Sva trojica vide opasnosti u politici zapadnih liberalnih elita, te joj se suprotstavljaju kao nacionalni lideri koji su svojim poniženim i traumatiziranim narodima vratili ponos i dostojanstvo.
Putin je još prije sukoba s Ukrajinom odbio poslušnost zapadnim elitama i ruku pod ruku s patrijarhom Pravoslavne crkve poduzeo niz mjera za spas ruske kršćanske tradicije i morala. Na svim razinama ruskoga društva vidljivi su sustavni pokušaji nacionalne retradicionalizacije i istovremenog porasta antizapadnih raspoloženja.
Stvaranje jakih nacionalnih država bez snažnih ekonomskih temelja nažalost uvijek ide na štetu demokracije i razvitka pluralnog društva. Neovisni mediji, slobodni novinari, (nekontrolirane) civilne udruge i sve ostalo što se ne uklapa u nacionalni kor(p)us biva proglašeno petokolonaštvom i izdajom domovinskih interesa.
Mađarski lider Viktor Orban se ovih dana istakao skandaloznom izjavom u kojoj je – pravdajući svoje grube antiimigrantske mjere – sebe proglasio braniteljem kršćanske Europe.
Orban je već dugo u prvim redovima mađarske politike. Popularnost je preko noći stekao jednim hrabrim javnim nastupom u lipnju 1989. protiv sovjetske okupacije. Kao mladi antikomunistički aktivist i suosnivač Saveza mladih demokrata (FIDESZ) isticao se liberalnom retorikom koja je na početku ismijavala tradicionalne strukture i vrednote.
Kao mladog lidera velikog potencijala prepoznao ga je i američki milijarder mađarskog porijekla George Soros, te je njega i pokret Fidesz počeo materijalno podržavati.
Orban, diplomirani pravnik, postao je Sorosev stipendist na jednom uglednom britanskom sveučilištu. Soros je mlade postkomunističke demokrate pokušao uvjeriti da slobodnim svijetom vladaju liberalne elite, te da Europa budućnosti treba odbaciti sve što je kršćansko, tradicionalno i nacionalističko. Upozoravao je Orbana i njegove suradnike da mogu, ako se počnu pozivati na tradicionalne vrednote, biti optuženi za naklonost nacionalizmu, fašizmu i antisemitizmu.
Orbanovi prijatelji, pa i najnoviji biograf Janke, dive se hrabrosti kojom se Orban suprotstavio liberalnim strujanjima i Sorosevim pritiscima i u osobnom razvitku krenuo u suprotnom pravcu otkrivanja tradicionalnih vrednota te značaja i snage kršćanske vjere. Postajao je sve konzervativniji, a u tome mu je u velikom mjeri pomogla i supruga Aniko Levai, podrijetlom iz jedne snažne katoličke obitelji.
Viktor je kršten u kalvinističkoj (reformiranoj) crkvi svojih roditelja, ali svoju vjeru nije prakticirao sve dok kao mladi političar nije otkrio kako je njegov mađarski narod, na čelu s osnivačem države kraljem Stjepanom (proglašen kršćanskim svecem 1083. godine) krštenjem i prihvaćanjem kršćanske vjere prevladao svoju barbarsku prošlost i razvio se u europski narod visoke kulture.
Orban je s ponosom otkrio i značajan doprinos reformiranog kršćanstva koje od samih početaka u 16. stoljeću pa nadalje snažno oblikuje i motivira veliki dio mađarske elite. Osim neospornih povijesnih zasluga i enormnog društvenog utjecaja politika mora uvažavati statističke realnosti, jer se još i danas više od 20 posto Mađara deklarira reformiranim kršćanima.
Neki analitičari Orbanova okretanja konzervativizmu i sve češće korištenje kršćanske baštine i vrednota objašnjavaju psihološki. Prema njima je Orban u svojoj nedavnoj političkoj karijeri višestruko traumatiziran. U njegovom prvom premijerskom mandatu, koji je počeo obnašati u stilu prozapadne liberalne demokracije, socijalistička i liberalna opozicija ga je otjerala s vlasti jednom prljavom kampanjom, punom laži, krivih optužbi i osobnih uvreda. Poslije toga su vladajući socijalisti i liberali korupcijom i nesposobnošću doveli zemlju i njezinu ekonomiju na rub nacionalne propasti.
Orban je u reakciji na tu katastrofičnu politiku ”lijevih i liberalnih” i nacionalnu anarhiju postao svjetonazorski i politički mnogo konzervativniji, te je s dozom fanatičnog predanja čvrsto odlučio da više nikada vlast neće prepustiti opoziciji koja je zemlju dovela do rasula.
Orbanovo političko kršćanstvo i pragmatični ekumenizam su najsažetije izraženi u njegovom glasovitom govoru koji je održao na Kongresu katolika za javni život koji je održan u Madridu u studenom 2012. pod naslovom ”Nada i kršćanski odgovor na krizu”.
Orban je na tom skupu pozvao na povratak na vrednote kršćanstva kao jedinu nadu za Europu. Naglašeno je ustvrdio kako gospodarska depresija koja guši europsku ekonomiju nije prouzrokovana krivim političkim odlukama, nego je to prvenstveno rezultat posvemašnje duhovne krize. ”Do europske krize nije došlo slučajno nego nebrigom i zanemarivanjem svoje odgovornosti od strane lidera koji su se odrekli kršćanskih korijena i vrednota koje su uvijek bili pokretačka snaga europskog jedinstva, obitelji i rada.”
Slično kao kod Putina, okretanje tradicionalnim vrednotama i kršćanskoj vjeri kao temeljima izgradnje nacionalnog identiteta i ponosa i u Orbanovoj Mađarskoj je dovelo do gušenja novih demokratskih inicijativa i progresivnih snaga.
Za mnoge mlade, nadarene i školovane Mađare novostvorena je tradicionalno-nacionalistička klima postala neizdrživom, pa su doslovno stotine tisuća preselile na Zapad. Taj ”odljev mozgova” je ne samo intelektualno i znanstveno osiromašio Mađarsku nego je išao u prilog konzervativnim antizapadnim nacionalističkim snagama.
U ovom kontekstu je zanimljivo istaći kako se Orbanovo okretanje kršćanskim tradicionalnim vrednotama istovremeno može optužiti za sužavanje vjerskih sloboda. Kao što u Rusiji privilegiranu poziciju ima Ruska pravoslavna crkva, tako su u Mađarskoj u najsnažnijoj poziciji većinska Katolička crkva i tradicionalno jaki (reformirani) kalvinisti, kojima se pripisuju zasluge za povijesni otpor austrijskim Habsburgovcima.
Politički interesi, a ne sloboda savjesti, odlučuju o stupnju javne zastupljenosti i državne potpore ili pak diskriminacije prema pojedinim vjerskim zajednicama.
Može li autokratski gušitelj sloboda u vlastitoj zemlji svojom politikom ograničavanja ljudskih prava i sramotno nasilnom politikom protiv sirijskih i inih imigranata biti proglašen ”braniteljem kršćanske Europe?” Pitanje bismo mogli zaoštriti: Da li su takvi stavovi uopće kršćanski? Ili osobnije: da li je Viktor Orban uopće kršćanin?
Orban je, kao i Putin, kršćanin svojom liturgijskom praksom, ali nije svojim moralnim odlukama. Može li se prakticirati kršćanska vjera, a istovremeno živjeti poganski i nemoralno? Svakako da može. U našoj zemlji to najbolje svjedoči primjer Ive Sanadera (nije jedini!) koji se naglašeno deklarirao katoličkim vjernikom, redovito sudjelovao u sakramentalnom životu Crkve, dok je istovremeno, nošen grešnom pohlepom, potkradao svoj narod i varao svoju državu.
Takva licemjerna vjera sramoti kršćanstvo i nema apsolutno nikakve veze s evanđeljem njezina utemeljitelja Isusa Krista. To je političko kršćanstvo, koje je preplavilo veći dio postkomunističkog svijeta i gdje je nazovikršćanstvo zamijenilo komunizam, a crkvena hijerarhija centralne komitete.
Ovdje dugujem kratku ispriku Orbanu, jer ipak nije do kraja fer uspoređivati ga sa Sanaderom i Putinom. Moji mađarski prijatelji, koji Orbana osobno poznaju, tvrde mi da ”on nije lopov”, da se nije poput navedenih obogatio na nepošten način te da svoja kršćanska uvjerenja prakticira na nešto uvjerljiviji način.
Ne slažem se s njegovom ksenofobičnom politikom i autokratskim načinom vladanja, a ostaje mi i dilema u kojoj mjeri (ni)je kršćanin. Tu mi je Angela Merkel, kći njemačkog evangeličkog pastora, puno uvjerljivija, pa i svojim najnovijim etičkim stavom: ”Ako Europa zakaže na pitanju izbjeglica, pokidat ćemo sve veze s univerzalnim ljudskim pravima”.