Oružana “Nimfomanka” I.

Mjereno popularnošću kod vlastite publike, danska filmska produkcija tvori upadljivu iznimku čak i među solidno etabliranim nordijskim kinematografijama. Mjereno relevantnošću kod svjetske kritike, danski autori uživaju status neproporcionalan veličini svoje domovine – tek za oko milijun stanovnika mnogoljudnije od, recimo, Hrvatske.

 

A nema ničega slučajnog u tim omjerima: oni su plod kontinuirane politike Danskog filmskog instituta na stvaranju održive strukture u kojoj se Danci od malih nogu uče gledati film na vlastitom jeziku kroz domišljeno produciranje dječjeg i filma za mlade, te ostaju privrženi domaćim naslovima kroz plansku produkciju u romantičnom i kriminalističkom žanru. Autorski ambicioznijim filmovima DFI dodjeljuje tek omanja sredstva, ali to čini stalno i namjerno – te uživa u plodovima izazovnih djela koja zauzvrat dobiva.

Von Trier je odlučio postati sâm svoja publika: “Nimfomanka” je strukturirana ne kao čin izravne provokacije, već kao čin dijalektičkog dekonstruiranja provokativnosti

 

Od najznamenitije reakcije na takav planirani pristup postojanju – manifesta Dogme 95 – prošla su već gotovo dva desetljeća: ali, evo, početkom ove 2014. oba njegova ključna suatuora dokazuju svoju trajnu relevantnost u danskoj kinematografiji. Thomas Vinterberg upravo je Danskoj donio desetu nominaciju za Oscara već na Cannesu nagrađivanim filmom ‘‘Jagden“, dok Lars von Trier složenim i neočekivano provokativnim djelom ‘‘Nimfomanka“ stvara najizazovniji film sezone.

 

Nema naročitog iznenađenja u činjenici da je von Trier provokativan; bilo bi iznenađenje da nije, a ne slutim da ćemo to ikada dočekati. Njegova stalna provokativnost, napokon, plod je jednako planske strukturiranosti kao i sve ostalo u danskoj kinematografiji. Bilo kroz Dogmu, bilo izrugivanjem političkoj korektnosti komentarima na Cannesu, bilo stalnim pomicanjem granica onoga što se još može doživjeti kao kulturni tabu, von Trier je samome sebi dodijelio ulogu filmskog agenta-provokatora današnjice. Ma koliko stvarno bile utemeljene u demonima koji ga osobno progone, njegove su provokacije pedantno razvrstane u trilogije – pa tako ‘‘Nimfomanka“ nakon ‘‘Antikrista“ i ‘‘Melankolije“ zaključuje njegovu treću, uvjetno nazvanu Depresivnu trilogiju.

 

Poslije svojih vrlo nespretno sročenih i izuzetno neprijateljski dočekanih komentara o Hitleru prilikom predstavljanja ‘‘Melankolije“ 2011. von Trier se zarekao da više nikad neće davati javne izjave i intervjue.

Racionalizam 19. stoljeća ovdje se odupire oslobođenom libidu 20. kroz dijalektički postavljen par protagonista; za von Triera je to dijalog koji valja voditi na početku 21. stoljeća

 

‘‘Nimfomanka“ se čini kao izravan plod te odluke: više od svih njegovih dosadašnjih djela; ovaj film je strukturiran ne kao čin izravne provokacije, već kao čin dijalektičkog dekonstruiranja provokativnosti. Von Trier je odlučio postati sâm svoja publika.

 

Prizma kroz koju redatelj tu promatra vlastitu sklonost provociranju izmještena je u lik Stellana Skarsgarda, stalnog člana von Trierova glumačkog ansambla: lik se zove Seligman i, premda je rođen kao Židov, davno je odustao od religioznosti i, dapače, stekao sumnjičavost prema ideji cionizma.

 

Treba li bolje posjetnice za autorsku identifikaciju ako znamo da je von Trier sve do majčine ispovjedi na samrti vjerovao da je po ocu židovskoga podrijetla? Dakle, Seligman je sredovječan čovjek, naizgled posve aseksualan, posvećen autodidaktizmu i ribolovu te, kako mu samo ime kaže, posve sretan takav kakav jest. U njemu se, tako, neizbježno utjelovljuje europski racionalni etos oblikovan tijekom 19. stoljeća.

 

Provociranje je, pak, kao i dosad u Depresivnoj trilogiji, posao za Charlotte Gainsbourg. Njezin lik, nimalo ženskog imena Joe, Seligman na početku filma pronalazi krvavog i smoždenog na pločniku jednoga gradskog dvorišta. Tom ambijentu von Trier posvećuje uvodne minute tišine zanimajući se za noćne, snijegom oprašene cigle i hrđu koju stvaraju cijevi što cure, sve dok nam ne postane jasno da smo se zatekli u predjelu bajke.

 

I doista, kad Seligman pronađe Joe – popraćen ne tišinom, nego zaglušnim nasrtajem Rammsteina – oba ova strukturno postavljena lika nađu se u domeni pripovijedanja i tumačenja istine koja uvijek ostaje tek nadohvat ruke. Joe je ta koja provocira, Seligman je taj koji odbija biti isprovociran: racionalnost se odupire njezinu libidu, njezinoj oslobođenoj spolnosti tako tipičnoj za 20. stoljeće. Za von Triera je to dijalog koji valja voditi na početku 21. stoljeća. Za njega je to postfeminizam.

 

U pričama koje Joe pripovijeda Seligmanu dok leži na postelji njegova asketski uređenog stana ona je nimfomanka, osoba koja je cijelo svoje jastvo podredila svojoj spolnosti i time, kako tvrdi, potpuno izgubila sposobnost shvaćanja sebe kao dobre osobe.

 

Seligman je strpljivo sluša i, kao vješt ribič, odbija se upecati na udicu koja mu se u neprestanim varijacijama ljulja pred nosom. Epizode koje mu Joe iznosi doimaju se, napokon, kao kronologija tumačenja tematike seksa u umjetnosti stoljeća koje je iza nas: racionalnost bi ih trebala moći osvijestiti i razobličiti, zar ne? Nakon što se odbace religijski tabui, spolnost je posve prihvatljiva tematika, zar ne?

 

Zasad i jest: ‘‘Nimfomanka“ nam dolazi u kina u dva dijela, duga po dva sata, s pet, odnosno tri segmenta cjelokupne priče. Cjelovit će se film, navodno dug punih pet i pol sati, prikazati tek na ovogodišnjem Berlinaleu. Premda bi se moglo reći da nije pošteno recenzirati tek prvu polovicu cjeline – naročito s obzirom na uvodni natpis koji tvrdi da je riječ o skraćenoj i cenzuriranoj verziji, izrađenoj s von Trierovim dopuštenjem, ali inače bez suradnje s njim – intrigantno mi je promotriti ‘‘Nimfomanku“, I. dio kao zasebno djelo, makar i slučajno bilo takvo.

 

Ovaj dio priče, naime, održava jasnu distinkciju između lika Joe kao pripovjedačice, u tumačenju Gainsbourg, i lika Joe kao protagonistice priča, u tumačenju debitantice Stacy Martin. Isprva se može činiti da je Martin – dosad fotomodel francusko-britanskog podrijetla – dobila ulogu u prvom redu zbog pristajanja na nagost i svoje androgine fizionomije zbog koje može uvjerljivo tumačiti Joe u dobi od 15 do 30 godina.

Ne možemo znati je li išta od prikazanih doživljaja lika Joe priča o manipuliranju ili manipuliranje samo po sebi, i taj odmak strukturno stvara najzanimljivije postavljeno djelo dosadašnjeg von Trierova opusa

 

No kako priče odmiču postaje jasno da Martin izuzetno dobro shvaća prirodu svog lika kao pripovijedanoga: njezino je tumačenje gotovo bressonovski suzdržano baš zato da bi što podatnije moglo upiti u sebe sva ponuđena tumačenja.

 

Činjenica da ovaj prvi dio od pet priča zadržava tu potpunu distinkciju između pojavnosti one koja se ispovijeda i one koja čini navodno ispovijedana djela omogućava tumačenje filma kao eseja o manipuliranju. Ne možemo znati je li išta od prikazanih doživljaja lika Joe u tumačenju Stacy Martin priča o manipuliranju ili manipuliranje samo po sebi, i taj odmak stvara strukturno najzanimljivije postavljeno djelo dosadašnjeg von Trierova opusa.

 

Pet dijelova ovog prvog filma odgovara strukturnom načelu 3+5 postavljenom unutar prvoga ispripovijedanog čina, kad starija Joe opisuje svoj prvi snošaj kao skup od tri vaginalne i pet analnih penetracija. Bolno? Svakako, ako je riječ o stvarnom događaju; a imamo li na umu da se analni seks tradicionalno doživljava kao protuprirodni blud, to je zanimljiva metafora za ovaj dio radnje. Seligman se još dobro drži dok za svaku nalazi primjereno strukturno tumačenje.

Seligman je, bar u ovome dijelu priče, najbolji supstitut današnje promišljene, aktivne publike u tumačenju prikazanoga; odnosno, von Trierov najizravniji pokušaj suočavanja s nama kritičarima samima

 

Odlazak pripovijedane Joe u dobi od petnaestak godina na zavođenje muškaraca u noćnom vlaku iz oklade s prijateljicom možda je, tako, za pripovjedačicu Joe tek fikcija temeljena na onome što u skandinavskim zemljama rade famozne fjortisar, ali za Seligmana je zanimljiv socijalni obred usporediv s traženjem najboljih primjeraka ribe u riječnome toku – pri čemu su jedva spolno sazrele djevojčice ribiči, a odrasli muškarci puki plijen.

 

Kasniji incident kada pripovijedana Joe – satnice potpuno ispunjene spolnim općenjem s desecima muškaraca – doživi dugu tragikomičnu epizodu u kojoj joj se jedan od njih odluči doseliti, pa za njim dođe ljubomorna supruga s troje sitne dječice ne bi li se uvjerili “da će s tatom u novom životu biti sve u redu”, Seligman doživi kao ono što i jest – pokušaj provociranja pozivanjem na nemoralnost svega što Joe čini. Cijeli taj segment povijesti pripovijedanog lika, napokon, biva poistovjećen s polifonijom, a protagonistica Joe postaje Bach, vaginom skladajući simfoniju za stotinu penisa.

 

Doduše, Joe najcrnje trenutke samoosuđivanja izdvaja za pripovijedanje o gubitku najdraže osobe svog života – oca, šarmantno predanog ispredanju priča o drveću i listovima, prema kojima ona sama nikad, čini se, nije osjećala ništa naročito. Proživljavanje njegova sporog umiranja, popraćenog sa sve više ponižavanja, doima se kao prelomniji trenutak u njezinu stvaranju pojma same sebe od bilo čega seksualnog – koliko god se ona trudila poentirati trenutak njegove smrti opisom nadraženog ovlaživanja koje je pritom osjetila.

 

Seligmanu je stran sâm pojam osuđivanja nje; Joe svaku daljnju priču sriče tako da svoju osudu učini što neizbježnijom. On je, bar u ovome dijelu priče, najbolji supstitut današnje promišljene, aktivne publike u tumačenju prikazanoga; odnosno, kako se u našoj struci već s uvrijeđenošću zapazilo, von Trierov najizravniji pokušaj suočavanja s nama kritičarima samima, bili mi strukturalistički ili ne.

 

Doista, teško je pisati o filmu u kojem protagonist već izgovara sve ono što vam tijekom gledanja pada na pamet; u isti mah, takav autorski pristup tjera na zadiranje iza pojavnosti, odustajanje od banalnih kvantitativnih i faktografskih zapažanja vezanih uz cjelokupni genitalni vid filma (digitalni efekti omogućili su stavljanje glava glumaca i glumica na tijela pornoglumaca i pornoglumica, stop the press!) i pronicanje u dio tema koje von Triera ovdje, kako se čini, zaista zanimaju – među kojima je svakako doživljavanje seksa kao oružja.

 

Skandiranje Mea vulva, mea maxima vulva ne može biti manje od rafala ispaljenog u samo srce stare judeokršćanske etike, prelazili mi zajedno sa Seligmanom preko toga ili ne.

 

Pri kraju filma možebitna maska pripovjedačice Joe načas naizgled padne i Seligman deducira da ta Joe u svojim opisima protagonistice sebe ide dalje od onoga što bi mogla biti uvjerljiva stvarnost. Napokon, tko su bile te ostale djevojčice koje su onako skaredno skandirale? Jamačno bi barem neke od njih ostale u životu Joe ako su već pristale na takav oružani pristup svojoj intimi.

 

Istini za volju, moment koji se Seligmanu učini uistinu sumnjivim tek je razvitak priče o njezinom defloratoru, famoznom Jerômeu, koji u pripovijest ulazi na sve manje uvjerljive načine – ali von Trier nam u ovom prvom dijelu filma, navodno oblikovanom bez suradnje s njim, ne daje mogućnost da do kraja oblikujemo domišljaje o tom ključnom dijelu dosad viđenoga.

 

‘‘Nimfomanka“ , II. dio dolazi nam u kina za nekoliko tjedana; jednog skorog dana dobit ćemo, nadam se, priliku vidjeti i cjelovito djelo. Tada će ukupnost von Trierova postignuća postati razvidna. Zasad sam prilično siguran da je riječ o filmu koji ostvaruje baš ono što je dosadašnja karijera samog redatelja obećavala u kontekstu danske i europske kinematografije – otvoreno uobličenu raspravu ne toliko o samoj spolnosti kao takvoj, nego o doživljavanju spolnosti kao načina manipuliranja i, primijenjenog na medij filma, sredstva provociranja.

 

Sva je prilika da će ‘‘Nimfomanka“, cjelovita biti ni više ni manje nego von Trierovo životno djelo, filmski pandan književnim postignućima Joycea, Manna i Prousta, kamo autor očito teži. U potrazi za izgubljenim himenom, možda? Vidjet ćemo.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora