Oružana ”Nimfomanka, II.”

Svaka utrka u naoružanju neizbježno s vremenom postane autodestruktivna. To je bar jedna lekcija koju smo trebali naučiti u 20. stoljeću. Nimfomanka, mega-ambiciozni autorski projekt Larsa von Triera, zasad distribuiran u dva ovlašteno, ali neautorski podijeljena dva dijela, u drugoj polovici svojeg puta kroz kinodvorane razmatra tu problematiku iz rakursa korištenja spolnosti kao oružja. “Može li se počiniti samoubojstvo vaginom?”, pita ‘‘Nimfomanka, II. dio“, film smješten u vizualno posve neodrediv prostor negdje u drugoj polovici europskog 20. stoljeća, naoko škotski, ali u svom izvanjskom sivilu posve primjenjiv i na istočni dio kontinenta.

 

Prva je cjelina, sjetimo se, završila petom od ukupno osam priča u kojima je samoproglašena nimfomanka Joe opisivala povijest svojeg bludnog traženja same sebe Seligmanu, seksualno neutralnom čovjeku koji ju je pronašao krvavu i izubijanu jedne zimske noći u zabitoj prilaznoj uličici. A ta je peta priča završila trenutkom u kojem je Joe, nakon tisuća snošaja s neznano mnogo muških partnera, napokon pronašla ljubav u naručju svojeg prvog ljubavnika – i nedugo potom shvatila da više baš ništa ne osjeća za vrijeme seksa.

Tri priče koje tvore ovaj drugi nastavak duge su, uglavnom linearno postavljene i umnogome predvidljivije od eklektičnog tempa na koji nas je prvi dio filma navikao, te prečesto djeluju kao ponavljanje već usvojenih lekcija iz von Trierova opusa

 

Kao kulminacija uvodne cjeline ta je spoznaja bila prije strukturne nego emocionalne naravi: završna cjelina daje joj više nego dovoljno vremena da poprimi osjetilni značaj. Pritom je pojam “više nego dovoljno vremena” operativna konstrukcija: tri priče koje tvore ovaj drugi nastavak duge su, uglavnom linearno postavljene i umnogome predvidljivije od eklektičnog tempa na koji nas je prvi dio filma navikao.

 

Strukturno shvatljiva kao opreka razuzdanom uživanju u spolnosti iz prethodnog segmenta radnje, samorazorna odiseja koju Joe ovdje prolazi prečesto djeluje kao ponavljanje već usvojenih lekcija iz von Trierova dosadašnjeg opusa. Što je poraznije, njezina osebujna provokativnost tu prečesto izgleda kao redateljevo izravno glasnogovorništvo.

 

Dobar dio problema leži u (možda neizbježnom) odustajanju od podvojenosti likova Joe kao pripovjedačice i Joe kao protagonistice priča. Debitantica Stacy Martin još je prisutna u početku priče, kad Joe, bijesna na svoju odjednom bešćutnu spolnost, sklapa dogovor sa suđenim joj partnerom Jerômeom o nastavljanju svoje promiskuitetnosti.

 

Dok opisuje tu tjelesnu potrebu kroz Martin – u prizorima poput jedinog humornog dijela drugog filma: scene sa žlicama u slastičarnici – von Trier još zadržava dio tonaliteta koji je dolazak ‘‘Nimfomanke“ u kina pretvorio u veliko osvježenje.

“Nimfomanka, II. dio” gubi prije naslućivanu sumnju u verizam onoga što se Seligmanu pripovijeda, te umjesto nepouzdane pripovjedačice donosi pouzdanu propovjednicu redateljevih već poznatih depresivnih zapažanja

 

Ali kad mlada Joe rodi Jerômeu dijete i radnja naglo preskoči tri godine (pri čemu sinčić odraste jedva jednu), te Charlotte Gainsbourg postane i tema i tumačenje, film ne samo da dobiva na izravnoj tezičnosti nego i gubi prije naslućivanu sumnju u verizam onoga što se Seligmanu pripovijeda. ‘‘Nimfomanka, II. dio“ umjesto nepouzdane pripovjedačice donosi pouzdanu propovjednicu redateljevih već poznatih depresivnih zapažanja.

 

Nije samo po sebi šokantno to što starija Joe kreće u potragu za izgubljenom sposobnošću uživanja putem mazohizma koji s vremenom gubi sastavnicu izravne spolnosti i prerasta u kažnjavanje – napokon, ovaj film je i počeo scenom u kojoj mlađa Joe šamara vlastitu vaginu zbog neposluha.

 

Šokantno je do koje mjere von Trier poseže u vlastitu arhivsku građu kako bi ilustrirao njezin pohod: u najočitijem primjeru odnos Joe i Jerômea dođe do svog prekasnog kraja kada njih dvoje igrokazno uprizore uvodnu scenu ‘‘Antikrista“.

 

Ponavljanje iste situacije s (dijelom) istim glumcima i (donekle) drugačijim ishodom neće nužno zasmetati svima – više desetljeća postmoderne teorije pobrinut će se za potrebna objašnjenja – ali ne mogu se oteti dojmu da bi najambiciozniji, završni dio Depresivne trilogije mogao biti u cijelosti ispričan originalnim tropima. Ili barem dijalogom s drugim autorima koji su ga nadahnuli.

 

Premda se sin Joe i Jerômea zove Marcel, a cjelokupna (premda zasad manjkavo viđena) ‘‘Nimfomanka“ sa svojom neprestano promjenjivom protagonisticom nosi upadljive ambicije stupanja u kreativni dijalog s Proustom, to dijete u široj strukturi radnje nema zapravo nikakvu ulogu: prokreativni vid spolnosti nimalo ne zanima Joe. A ipak, njezino se latentno majčinstvo iskazuje na samome kraju radnje kroz daleko najsloženiji odnos u njezinim pričama.

 

Naučivši, naime, mnogobrojne tehnike sadomazohističkog zlostavljanja kroz pustolovine u (napokon uspješno razornom) zlostavljanju vlastite spolnosti, Joe se zapošljava kao utjerivačica dugova. A premda joj taj posao uvelike ide od ruke – i premda je ona još uvijek žena u punoj životnoj snazi – njezin je šef iz nikad posve uvjerljivih razloga natjera da počne odgajati svoju nasljednicu. Joe možda taji stvarni razlog iz kojeg je mlada “P.” ušla u njezin život, ali čudi me da Seligman ne uspijeva naći iole zanimljivo tumačenje nazočnosti te mlade djevojke.

 

P. je dobrim dijelom spoj dvaju nepomirljivih vidova osobnosti same Joe: s jedne strane, spolne znatiželje i nesputanosti – zbog koje njih dvije postaju ljubavnice – a s druge ranjivosti i stalne potrebe za pronalaženjem svojeg mjesta pod suncem – zbog čega Joe prema njoj stvara gotovo roditeljski odnos, kakav joj je s Marcelom neprestano izmicao.

 

U tako osjetljivo postavljenoj dinamici krije se potencijalno samorazorna povratna kategorijalna sprega, daleko intrigantnija od jedinog spominjanja pedofilije u filmu: ali von Trier se ne hvata u koštac s njom, ni u priči, ni u Seligmanovu tumačenju.

 

Njemu je P. potrebna prije svega kao strukturalni element konačnog suočavanja Joe sa samom sobom – kao oživljena mlada Joe u alternativnoj koži. Način na koji ona zaokružuje odnos Joe i Jerômea nije najoriginalniji, ali ‘‘Nimfomanki“ barem daje cjelovitost.

 

Ima nečeg praktički neumitnog u načinu na koji se cijela radnja nakon druga dva sata donekle propuštenih prilika raspliće, nažalost ne toliko neumitnog iz perspektive prikazanog, koliko iz poznavanja stalnih autorskih intencija samog redatelja: imam dojam da je i njemu samome krajnji rasplet bio toliko očekivan da ga je odlučio prikazati bez slike – samo uz pomoć zvuka popraćenog mrakom kinodvorane.

 

Problem je u tome što postupci koji dovode do fatalnoga svršetka nisu čvrsto utemeljeni ni u čemu što smo o razvoju Seligmana i Joe s krajem filma doznali – konstantan teflonski odnos prema iskušenju u njegovu slučaju, a pronalazak izgubljenog himena kroz profilaktičko shvaćanje intelektualnosti u njezinom.

Von Trier se ne hvata u koštac s potencijalno razornim likom P., djevojke s kojom protagonistica Joe ima ujedno i ljubavnički i roditeljski odnos; ona mu treba tek kao strukturalni element – kao oživljena mlada Joe u alternativnoj koži

 

Takvo skončavanje filma uspijeva kazati tek to da je seksualni poriv jači od svega ostalog u čovjeku, te da će usprkos svim pokušajima zatomljivanja prije ili poslije izaći na vidjelo, pa makar pritom i na način koji oskvrnjuje tijelo i razara svako povjerenje u duhovnost drugih. Samo, nije li to tipična poanta za von Triera?

 

Nije li takvim stavljanjem pečata svog pesimizma zadao odviše jednoznačno tumačenje djelu temeljenom na višeznačnosti interpretacija?

 

I dok ‘‘Nimfomanka, II. dio“ donekle razočarava ovim (i ne samo ovim) neispunjavanjem punine potencijala koje je potraga Joe za ostvarivanjem sebe kao spolnog bića nosila, u ovoj polovici filma postoji barem jedan motiv koji ostaje slasno nedorečen i podložan tumačenjima. Riječ je, začudo, o jedinom stvarnom oružju koje se javlja u ovom traktatu o oružanoj spolnosti: o pištolju Walther PPK, omiljenom oružju Jamesa Bonda.

 

Walther PPK u film ulazi pareidolički, kao prikaz pronađen u mrlji zaostaloj od čaja koji je Joe bacila na zid Seligmanove sobe. Nastao suglasnim tumačenjem njih dvoje, pištolj odjednom postaje nositelj radnje završne pripovijedane priče.

U isti mah film zaobilazi možda najzanimljiviji podtekst: činjenicu da je Joe sebe definirala kao čitateljicu i, posredno, kao utjeloviteljicu iščitanog – kao fiktivan lik nerazdvojan od iskustva svih ostalih likova proisteklih iz uživanja fikcije

 

Ne samo to, nego on u tom kontekstu poprima ulogu koju je imao u svom fiktivnom izvorištu: Joe tumači Seligmanu, naime, da je Bond dobio Walther PPK na početku knjige ‘‘Dr. No“ nakon što ga je iznevjerila dotad pouzdana Beretta na kraju radnje romana ‘‘Iz Rusije s ljubavlju“. Isto se njoj sada dogodilo i s Waltherom PPK.

 

Seligman, za kojeg se činilo da je pročitao ama baš svako djelo iz kanona književnosti, odjednom postaje svjestan da i u njegovom knjiškom znanju postoji pozamašna rupa – rupa dovoljno velika da kroz nju propadne cijelo ime Iana Fleminga.

 

On brzo u svom tumačenju priče prelazi na psihološke razloge iz kojih se Joe u životu moglo dogoditi ponavljanje situacije iz književnog djela.

 

U isti mah i on i von Trier zaobilaze možda najzanimljiviji podtekst koji iz ovakve situacije izniče: činjenicu da je Joe, koja je cijelo ovo vrijeme bila definirana samo svojom spolnosti, te od te spolnosti tvorila pripovjedni tekst za Seligmanova iščitavanja, ovime sebe definirala kao čitateljicu i, posredno, kao utjeloviteljicu iščitanog. Drugim riječima, kao fiktivan lik nerazdvojan od iskustva svih ostalih likova proisteklih iz uživanja fikcije.

 

Nadam se da će ta i takva Joe, daleko razornija po svako tumačenje oružane spolnosti dano unutar ovih dvaju viđenih filmova, dobiti složenije i izazovnije mjesto u cjelovitoj, šest sati dugoj verziji ‘‘Nimfomanke“; nadam se da će zbroj ovih triju i onih pet priča uroditi mnogostranijim ispunjenjem potencijala nego što ga ovaj drugi dio sâm za sebe nosi.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora