Ostavimo identitet kao nikad dovršenu arheološku iskopinu

Bezbrižnost sredine ’70-ih u Jugoslaviji je za mnoge (tako i za mene) podrazumijevala identitetsku neopterećenost. Za školarca u velikom gradu valjda pogotovo.

Doduše, u odnosu na druge, moje je porijeklo bilo nešto kompliciranije – pa sam morao bakama čestitati Božić na dva različita datuma: 25. prosinca i onda točno trinaest dana kasnije.

Naravno takvo stanje stvari nije moglo potrajati dugo. Sjećam se kad sam služio obavezni vojni rok (Pljevlja 86./87.)… tada sam prvi put (oslobođen roditeljskog inzistiranja) preskočio čestitanja na oba Božića, a ubrzo zatim pravoslavna baka je i umrla.

Međutim, čak i da je živa do danas (kao ni da katolička baka nije napustila suznu dolinu 2002. godine) – bilo bi mi nemoguće ”odrađivati” te pozive s onom istom djetinjom naivnošću. Od mene bi se očekivala zrelost, stav i (što je najvažnije) jasan izbor – koji bi, moguće, jednu od njih (a možda i obje) povrijedio, obezvrijedio ili alijenirao.

Brutalno egzistencijalni aspekt ove, posve osobne i intimne, situacije… rat u ex-Jugoslaviji je samo dodatno produbio i politizirao. Čak ni moj odlazak u treću, ”neutralnu zonu” Ujedinjenog Kraljevstva nije mogao u potpunosti razriješiti sve identitetske gordijske čvorove koju je donijela ova kataklizma.

Osoba složenijih etničkih identiteta, a ako nije u situaciji da se mora samo-podvrgnuti jednome od njih poradi opstanka ili probitka, može ih čak ”isprobavati” (barem kroz mentalnu igru) kao kapute ili hlače… ”Ovaj hrvatski mi je malo preuzak, pa steže” ili pak ”srpski je širok kroj… sav visi na meni”, ”engleski mi je skoro taman da nema tu kričavu boju, a još je i preskup!”, a ”jugoslavenski je second-hand… iznošen, a sigurno i prljav – s brojnim zakrpama”.

Zato mi je možda najbolje i ne pokušavati definirati i ostaviti identitet kao work in progress… nikad dovršenu arheološku iskopinu raznovrsnih slojeva kultura i tipova gena koji nas naseljavaju, željeli mi to ili ne (kao u Predinovu ”Praslovanu”).

Ipak, u vjerskom (duhovnom) i političkom (ideološkom) domenu identitetske smjernice ne smiju (a niti ne mogu) ostati do te mjere ambivalentne. Moramo tako svake četiri godini zaokružiti na listiću najmanje destruktivnu opciju za sebe, svoju djecu, društvo u cjelini i planet Zemlju… a to više nije ni najmanje jednostavan posao.

S religijom je kompliciranije, jer nasljedujemo Predanje koje nije isključivo samo teritorijalno-krvno-plemenskog karaktera (mada posjeduje i tu dimenziju). Tako da, na primjer, katolik ili pravoslavac dobiva kroz svoje tradicijsko učenje i niz univerzalnih moralnih principa, koji nisu podložni situacionim relativitetima.

Ovi etički imperativi transcendiraju zadatosti naših naslijeđenih identitetskih ”kota” i stavljaju svakog pojedinca u neku vrstu metafizičkog vakuuma, gdje familijarnost okoliša više ne znači mnogo i gdje se svatko od nas mora suočiti s ontološkom suštinom svijeta i sebe. Moramo se, dakle, suočavati (rječnikom vjernika) s Kristom u svome biću. 

Slavni teolog Hans Urs von Balthasar (1905.-1988.) je u svom djelu ”Teološka drama” (Theodramatik) sugerirao da je svakome od nas ”dodijeljena uloga” po Božjem tekstu… i da je na nama kako ćemo je odigrati. Sloboda koja nam je darovana nije apsolutna, ali nismo ni lutke na koncu bez mogućnosti izbora i promjene. Ako smo glumci u drami, onda smo svojevrsni improvizatori… a oni koji vjeruju, znaju da će ”produkcija” biti neusporedivo kvalitetnija ako je sam Duh Kristov, Taj isti koji nas i režira.

Ovo znači da za kršćane ni jedan identitet u pravilu ne smije biti konačan, čak ni onaj religijski, jer svi nose u sebi djelić naših palih priroda. Dragocjen može biti samo u onoj mjeri u kojoj projavljuje na originalan i neponovljiv način, božansku namjeru onoga što ultimativno trebamo postati na kraju.

Upravo zato je toliko bolno gledati visoke crkvene vjerodostojnike (svih denominacija, ali i drugih religija) kako besramno postaju identitetski tribuni da bi učvrstili svoj položaj, moć i privilegiju.

U kontekstu Balkana 21. stoljeća to nažalost znači i pristanak na povijesni revizionizam od najgore vrste. Jedna od rijetkih privilegija djece iz tzv. ”miješanih” brakova je da taj zlokobni fenomen mogu promatrati s određenom emocionalnom distancom, koju je vjerojatno teže naći u sebi ako si ”čisti” Bošnjak, Hrvat ili Srbin.

Reći da u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi postoji jasna tendencija k rehabilitaciji četništva ili mračne ljotićevštine više nije čak ni big deal – a trebao bi biti.

Slično je i s dugogodišnjim očijukanjem s ustaštvom koje je gdjegod još prisutno u ”hrvatskoj” Crkvi. Ovo se naravno ne odnosi na instituciju u cijelosti, a kao čovjek od vjere ne mislim ni da nazadne sile mogu u konačnici prevladati, pa ni na visoko klerikalnoj razini.

Ali ono što se događa u vremenu ovakve moralne krize je to da se gubi važna prilika za evangelizacijom obrazovanijeg dijela populacije (jer onih drugih će uvijek biti u izobilju). 

Nemojmo se ni na trenutak zavaravati da Krist nije bio političan. On nadilazi dnevnu politiku kao takvu naravno, jer nudi nešto drugo – univerzalnu zajednicu u kojoj Praštanje zamjenjuje Osudu. Ta radikalna pomirba, tvori društvo beskrajno puta širim i sveobuhvatnijim od bilo koje političke opcije. 

Ali ovo ne znači da je politički predznak u ranoj Crkvi u potpunosti neutralan. Naprotiv, metafizički radikalizam Kraljevstva Božjeg se lako može prenijeti i ”prevesti” u politike solidarnost i materijalne i društvene egalitarnosti.              

Kozmopolitski socijalizam (decentraliziran, de-ideologiziran i produhovljen) je prirodniji ”okoliš” za kršćansko poimanje Polisa, nego što to dopušta drski kapitalizam i nacional-etatizam; koji zajedno (kroz gordost i pohlepu) urušavaju mogućnost kohabitacije pluralitetu identiteta i mišljenja. 

Ovo nije bezglava, kvazi marksistička teologija oslobođenja nego odgovoran pristup Tradiciji, gdje hijerarhija i autentični autoriteti uče one s ”dna” svojom žrtvom i odricanjem, a ne klero-elitizmom i pseudo duhovnom manipulacijom.

Onaj dio klera (ali i laika) koji uočava (i raskrinkava) ovu besprizornu korupciju Kristovog učenja, mora pronaći načina da se ekumenski poveže s istomišljenicima i sustradalnicima iz ”drugog tabora”, koliko god da se to neizgledno sada čini.

Ali to nije sve… Moraju se također identificirati one snage iz svijeta kulture koje nisu hostilne prema ideji transcendentalnog humanizma, jer i one u sebi sadrže tračak svjetla Logosa (bez obzira na to jesu li dogmatski uokvirene ili ne). Onda će biti manje bitno čiji ”kaput” nosimo, a naše bake će biti manje osjetljive oko datuma rođenja Onoga koji nudi svoju Ljubav kao zajednički smisao i pra-identitet.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pred nama je sve veća mogućnost modifikacije tradicije
    •  Pokrenuti Hrvate i Srbe – ''dva stara, ekumenska naroda''
    •  U potrazi za smislom nedosanjane realnosti u svakom od nas
    •  Sekularizam je smrtonosna ideologija i dar providnosti
    •  Sjeti li se kraljica Elizabeta ponekad maršala Tita

> Svi tekstovi ovog autora