Otvorene vene Latinske Amerike

Urugvajski pisac Eduardo Galeano prvi dio svoje knjige ”Otvorene vene Latinske Amerike – 500 godina pljačke jednog kontinenta” naslovio je rečenicom koja ne samo da oslikava sudbinu Venecuele u 20. vijeku, već je možda najbolja definicija kolonijalizma: ”Siromaštvo čovjeka kao rezultat bogatstva zemlje” (La pobreza del hombre como resultado de la riqueza de la tierra).

Kolonizacija je dakle svjesni nehumani proces pretvaranja prirodno bogatih u siromašne od strane nepozvanih, bogatih i agresivnih otimača.

U pomenutoj knjizi objavljenoj 1971. godine (kod nas prevedena 2022. godine) Galeano priča priču o istoriji pljačke cijele Latinske Amerike, od početka evropske kolonizacije do savremenog doba, tragičnu povijest jednog kontinenta koji je ”predodređen za poraz”.

Rečenica ”siromaštvo čovjeka kao rezultat bogatstva zemlje” sudbonosno prati modernu istoriju Venecuele, od trenutka kad je 1922. godine u toj zemlji šiknulo sto hiljada barila nafte dnevno. Preko noći su se stvorile 73 kompanije za eksploataciju te nafte, a tadašnji predsjednik Juan Vicente Gómez davao je tako koncesije da je postao najbogatiji Venecuelanac. Lokalnom stanovništvu oduzeta je zemlja, a od prihoda od nafte stanovništvo nije imalo skoro nikakve koristi.

Knjiga ”Otvorene vene Latinske Amerike” istovremeno je i istorija poniženja domorodaca kojima se otimalo njihovo prirodno bogatstvo a oni bili pretvarani u robove bačene u rudnike ili u polja gdje su bili maksimalno eksploatisani.

Priča je to koja nimalo ne staje 1971. godine i koja svoj nastavak u Venecueli ispisuje početkom ove godine. Počela je sa zlatom, završava se, zasad, sa naftom. Galeano objašnjava da je nafta zapravo glavni ”izvor agresije i organizovane pljačke, kao i glavni instrument njihovog političkog ropstva i socijalne propasti”.

Tu kultnu knjigu, koju zovu ljevičarska latinoamerička biblija, predsjednik Chávez je poklonio predsjedniku Obami 2009. godine. Da nešto sazna i nauči, makar uzalud.

Kako Obami, tako bi još pogrešnije bilo Trumpu poklanjati tu knjigu, naročito sad kad Trump lično ispisuje dodatno sramno poglavlje iste knjige, a Amerika ih je već dosta ispisala. Od 1947. do 1989. godine bilo je 70 pokušaja svrgnuća.

Na tlu Latinske Amerike tokom dvadesetog stoljeća u fokusu politike SAD uvijek su bila dva fenomena dugog trajanja. Prvo, nikad ne dozvoliti da narodu odani režimi preuzmu vlast u bilo kojoj zemlji, a koristiti novac za podmićivanje, obavještajni rad, manipulacije, ubistva, ekonomski rat i silu da vlast preuzmu isključivo Americi odani vlastodršci.

Drugo, treba maksimalno iskoristiti prirodna bogatstva latinoameričkih zemalja, upravo uz pomoć Americi lojalnih ljudi. Amerikanci bi ih podržavali i davali im međunarodnu legitimnost i pomoć, a oni bi zauzvrat morali omogućiti Americi privilegirani pristup prirodnim bogatstvima. U oba slučajeva gubitnik, veliki, bio je latinoamerički narod.

Posljednjih godina na ovoj listi pojavljuje se i treći i najvažniji imperativ američke politike: umanjiti ili potpuno eliminisati već dobro ukorijenjen uticaj Kine na tlu cijele Latinske Amerike. Međutim, problem je što za razliku od dva prethodno navedena fenomena, gdje je narod u startu gubitnik, u ovom slučaju narod nije gubitnik već dobitnik zbog kineske pravične metodologije ulaganja koja je svakom narodu prihvatljiva.

U Venecueli se sve savršeno i kobno poklopilo da bude napadnuta: režim je narodni a ne proamerički, SAD nemaju kontrolu nad bogatstvima, a kineski uticaj vrlo snažan. Kina je najveći kupac venecuelanske nafte i među prvim investitorima, spremna da uloži ogroman novac u naftnu industriju što Amerikanci žele spriječiti.

U svojoj kolumni koju sam objavio na Autografu 27. novembra napisao sam da je napad na Venecuelu pitanje dana i objasnio zašto će se sve to dogoditi. Izdaju, međutim, koja je omogućila veoma laku otimicu Madura nisam mogao predvidjeti!

Ono što se dogodilo na početku ove godine u Venecueli i ono što čeka naš svijet u sljedećim desteljećima, potpuno nezavisno od Donalda Trumpa, može se jednostavno iščitati iz prve rečenice kojom započinje ”Strategija državne bezbjednosti” SAD: ”Amerika namjerava ostati najjača, najbogatija, najmoćnija i najuspješnija zemlja u dolazećim decenijama”.

U novembru prošle godine kad je objavljena Strategija nije izričito navedeno kako će se to postići, ali čim je počela Nova godina vidjeli smo kako se to namjerava uraditi. Hladno, sebično, nemoralno, samouvjereno, prezreno i gangsterski.

Postoji nažalost neka opsjednutost ratom i lažima, kao da SAD poslije 11. septembra 2000. godine žive od rata i za rat. Kao da je mala brojka od 4,5 miliona mrtvih u raznim ratovima koje su prouzrokovale ili podstakle SAD od 11. septembra pa je treba uvećati.

U novim pohodima ponovo će naravno računati na blagonaklonost medija u službi takve politike. Mediji će opravdati svaku akciju i nastaviti providno varati milijarde ljudi pričama da je važnija demokratija i borba protiv droge nego nafta ili neko drugo bogatstvo.

Računa se takođe na ćutanje velikog broja moćnih zemalja čiji predstavnici bi se trebali buniti formalno i neuvjerljivo.

Nije više problem što odsustvo kritike od strane moćnih država kod ljudi izaziva moralnu nelagodu, već što svjedoči o nestajanju zapadnih vrijednosti i što se izraz ”zapadni svijet” pretvorio u mit i zvijezdu padalicu jer u njemu nema više ni moralne ni strategijske vjerodostojnosti.

Može se slobodno kazati da zapadni svijet, svijet kojeg su ujedinjavale zajedničke vrijednosti, koga je obilježavala vjera u demokratiju i tržišnu ekonomiju, kao i vjera u međunarodni sistem i Ujedinjene nacije, koji je insistirao na slobodnom protoku ljudi i ideja… odavno više ne postoji, odnosno postoji samo u bajkama, a Donald Trump je čak i bajke bacio u vodu.

Trumpovo glavno oružje i praksa postalo je kršenje svih normi i međunarodnog prava. Otima zemlje, otima predsjednike, prijeti kome stigne, glumi šerifa i mirotvorca a zapravo je, kako veli Elis Bektaš, ”klovn sa šapom na crvenom dugmetu” koji povećava već ogroman ratni bužet za još 500 milijardi dolara…

Pogubljena i nesnađena Evropska unija koju Trump otvoreno naziva neprijateljem nalazi se u poziciji u kojoj su se Francuzi našli na Marni u septembru 1914. godine kad je francuski general Ferdinand Foch poslao telegram u Generalštab: ”moje desno krilo se povlači, u sredini potpuno popuštamo. To je idealna situacija za mene, krećem u napad!” I uspio je. Dobro bi bilo da u Bruxellesu malo razmisle o ovome.

Evropska unija mora se prestati plašiti. Treba prestati podržavati Trumpa i otvoreno mu kazati da žele očuvati zapadne vrijednosti.

Ako Evropska unija ne bude karakterna i odlučna i nastavi ćutati izgubiće svaki kredibilet. Vojnim rječnikom govoreći, Bruxelles će kapitulirati.

Međutim, Evropska unija se neće pobuniti, ne zbog nemoći već zbog nečeg mnogo strašnijeg što se osjeća u posljednje vrijeme.

Posmatrajući sve što se dešava i pažljivo analizirajući izjave jednog dijela upravitelja planete, osjeti se neko njihovo morbidno zadovoljstvo što se vraćamo u staro doba bez međunarodnog prava i poretka, u lijepo vrijeme kolonijalizma.

Kao da svijet hvata nostalgija za 19. stoljećem kad je odabrani pojedinac, uglavnom bijeli čovjek, mogao raditi šta želi gdje god želi. Ostali nisu imali pravo glasa i jedina dužnost im je bila da se povinuju. U takav svijet ulazimo na početku ovog drugog kvartala 21. stoljeća.

Ulazimo, međutim, i u početak najavljivanog sukoba između SAD i Kine.

Od dana kad je Maduro otet do danas nešto čudno se dešava. Mirno je u SAD, mirno je u Venecueli gdje vlada potpuni ustavni kontinuitet, kao da se ništa nije dogodilo. Nestrpljiva María Corina Machado otpisana je od Trumpa jer ”ne uživa ugled u zemlji” (primio ju je papa Lav u ponedjaljak 12. januara), a Marco Rubio na pitanje kad će biti izbori odgovara da je sad prioritet sanacija naftne industrije.

Gledao sam na CNN jednu reportažu o Delcy Rodríguez koja je vršilac dužnosti predsjednice Venecuele. Prikazana je vrlo pozitivno, što u prevodu znači da se na nju računa kao lidera koji neće biti neprijateljski raspoložen prema SAD.

U svom prvom govoru nekoliko sati poslije operacije, Rodríguez je napomenula da je Maduro svakako namjeravao normalizirati odnose sa SAD, pa je zamolila narod da ostane miran.

U govoru je više pominjala Simón Bolívara nego Madura. Sve to ostavlja mogućnost zaključka da je ona bila u kontaktu sa SAD i da je Maduro kolektivno izdan.

A njen uzvik na kraju obraćanja ”nikad više nećemo biti robovi niti kolonija bilo kog carstva!” mogao bi se tumačiti kao uslov Venecuele za podnošljivu kooperaciju sa SAD u budućnosti.

Možda je ovakvo neobično stanje neka vrsta kompromisa zbog Kine koja se od prve sekunde otmice Madura postavila vrlo čvrsto i odlučno. Osudili su ”flagrantno kršenje međunarodnog prava”, tražili puštanje na slobodu Madura i zahtjevali da Washington ”prestane insistirati da se svrgne vlada Venecuele”.

Kina je posljednjih godina uložila desetak milijardi dolara u naftnu infrastrukturu, a spremni su uložiti 200 milijardi. Uz to rade nešto što Amerikance najviše boli: ne kupuju naftu u dolarima već u juanima.

Kineski Sinopec kontroliše 2,8 milijardi barila nafte, a China National Petroleum Corp 1,6 milijardi.

Kako stvari danas stoje, Kina se neće lako povući iz Latinske Amerike i to je za SAD najveći problem. Osmog januara Ministarstvo trgovine Kine daje saopštenje da ”volja Kine da nastavi i produbi svoje ekonomske i trgovinske odnose sa Venecuelom ostaje nepromijenjena, nezavisno od političkih promjena u Venecueli. Hegemonistički potezi SAD teško krše međunarodno pravo, ugrožavaju suverenitet Venecuele i prijete miru i bezbjednosti Latinske Amerike. Kina se tome čvrsto opire”.

Ko poznaje Kinu shvatiće koliko je ozbiljna ova izjava i da su Kinezi već sigurno učinili ono što treba pa je Amerika zbog toga morala odmah napraviti korak nazad i spustiti loptu.

Zato je već sada upitna jedna rečenica iz Strategije državne bezbjednosti koja se, između redova, odnosi na Kinu a mnogo manjim dijelom na Rusiju: ”želimo da zapadna hemisfera ostane slobodna od neprijateljskih stranih upada ili vlasništva nad ključnom imovinom.” Možda će Amerikanci uspjeti potisnuti bilo koga, ali Kinu veoma teško.

Stoga se napad na Venecuelu 3. januara vjerovatno neće pamtiti kao početak novog doba u Venecueli jer aktuelni režim izgleda ostaje, već kao ozbiljan početak američko-kineskog ekonomskog sukoba, sukoba čiji početak je bio obilježen opsesivnom željom Amerike da kontroliše svjetsku trgovinu energentima.

Kina je postala tiha patnja Amerike. Rivalstvo koje je nekad postojalo između SSSR i SAD bilo je za Amerikance sasvim podnošljivo jer su znalio da su mnogo snažnija i bogatija zemlja. To rivalstvo sad se prenosi na Kinu i SAD, s tim što Kina sigurno i nezaustavljivo korača da postane i snažnija i bogatija od Amerike.

To je glavni izvor nervoze i ludila koje je obuhvatilo novu američku administraciju pa se u globalni prostor ubacuju gangsterske i sulude ideje koje su šokirale sve ljude zdravog razuma poput aneksije Grenlanda i Kanade, prijetnje silom Venecueli, Kubi, Meksiku, Kolumbiji, Iranu…

Za razliku od Amerike, čija politika se naglo radikalizirala i postala agresivna bez imalo obzira prema međunarodnom pravu, Kina se pojavljuje kao potpuno miroljubiva zemlja koja poštuje međunarodno prave i praktikuje ulaganja po svijetu na win win principu, svak dobija.

Kineski predsjednik Xi Jinping nedavno je predložio ”Inicijativu za globalno upravljanje” koje bi bilo ”pravednije i ravnopravnije”. Globalno upravljanje temelji se na pet načela od kojih su dva potpuno strana Americi: poštovanje suvereniteta bilo koje, pa i najmanje i najslabije zemlje te apsolutno poštovanje međunarodnog prava.

Kina i SAD su dva suprotna i sve više suprotstavljena svijeta čije jedine zajedničke crte su moć i bogatstvo. Sve ostalo ih razlikuje pa je njihov sukob neizbježan. To neće biti ratni sukob i pirov pobjednik može biti samo Kina jer će Amerikanci zbog svoje politike prijetnje silom i nepoštovanja ostati usamljeni.

Nedovršeni napad SAD na Venecuelu omogućio je i Venecueli i Americi i Kini da kažu da, ako nisu pobijedili nisu ni izgubili. Jedini gubitnik je Maduro.

Činjenica, međutim, da se zasad ne može kazati da je Kina gubitnik u Venecueli govori da su SAD u Venecueli ipak doživjele poraz. Izgleda da ono ”Ćeraćemo se još” postaje obilježje američko-kineskog rivalstva koje ulazi u sve opasniju fazu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Veliki i mali u raljama nafte i plina
    •  Hiljadugodišnji bosanski pat
    •  Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena
    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži

> Svi tekstovi ovog autora