Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost!

U povodu smrti Budimira Lončara stalo se reciklirati laži da je “razoružao Hrvatsku!”. Imam moralnu obavezu, uz ovaj in memoriam, iznijeti istinu o tomu.

Zbog novih uvreda i laži na račun Budimira Lončara (u dnevnim listovima osobito), što podsjeća na odluku Milana Bandića da mu se dodijeli Medalja Grada Zagreba i to za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Hrvatske i zemalja članica EU”, na halabuku koja se digla, uz silne uvrede i odluku Budimira Lončara da odbije to odlikovanje, a kao osoba kojoj je stalo do povijesne istine donosim kraći životopis Budimira Lončara i pojašnjavam istinu oko toga je li točno ili nije da je Lončar “razoružao Hrvatsku”, odnosno Hrvatsku 1991. “osudio na smrt”.

Budimir Lončar je rođen u Preku na otoku Ugljanu 1. travnja 1924. godine. Bio je jugoslavenski, ali i hrvatski diplomat. Na Preku je, u moru, i preminuo, u nedjelju 1. rujna.

U partizanima je bio od lipnja 1942. U zadarskom okrugu najprije kao član Kotarskog komiteta za Preko, zatim kao član Okružnog komiteta SKOJ-a za Zadar, da bi nakon toga postao sekretar tog Okružnog komiteta, pa član Oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju.

Bio je urednik Omladinske iskre pod mentorstvom Jure Kaštelana. Član SKOJ-a postaje 1943., dok je bio u 6. razredu gimnazije (na Jelenovcu, u Zagrebu, u kući majke kompozitora Stanka Horvata), a na prijedlog razrednika Bogdana Ogrizovića kojeg su objesile ustaše 1943. Dvije godine kasnije postaje i član KPJ. Dva je puta ranjavan: 1943. na otoku Ugljanu te 1944. na Dugom otoku.

Nakon Drugog svjetskog rata dobiva čin majora Jugoslavenske armije. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i u Splitu. Koncem 1945. opet seli u Zagreb, gdje će pohađati vojno-političku školu i od 1946. do početka 1949. raditi u Sekretarijatu unutrašnjih poslova (gdje upoznaje Josipa Manolića). U veljači 1949. seli u Beograd da bi se školovao kao diplomat i radio u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova.

Lončarova bogata diplomatska karijera doživljava prvi uspon kada u svibnju 1950. putuje u New York da bi postao konzul i savjetnik u misiji pri UN-u. Konzul SFRJ u New Yorku ostaje do 1956., kada se vraća u Beograd na poziciju načelnika analitike i političkog planiranja Saveznog ministarstva vanjskih poslova. Tamo je ostao do 1964. godine.

Od 1965. do 1969. službovao je kao ambasador SFRJ u Jakarti, Indonezija. Od 1969. do 1973. vraća se u Beograd na poziciju posebnog savjetnika ministra vanjskih poslova SFRJ. Od 1973. do 1977. službuje kao veleposlanik SFRJ u Bonnu, Savezna Republika Njemačka.

Vraća se u Beograd na položaj podsekretara za politička pitanja ministarstva vanjskih poslova, što ostaje do 1979., kada je imenovan veleposlanikom u Washingtonu, SAD, gdje ostaje do 1984.(to je razdoblje stvaranja jakih veza i snažnih prijateljstava, recimo s pokojnim bivšim predsjednikom Bushom, što je bilo jako važno u procesu stjecanja hrvatske neovisnosti). Tada biva imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova, što radi do 1987., a ministrom vanjskih poslova SFRJ bit će od 1987. do pada Vukovara 1991., kada je podnio neopozivu protestnu ostavku.

Prvi je ministar vanjskih poslova koji je prošao sve stepenice u hijerarhiji i smatran je “hrvatskim kadrom” u federalnoj vladi Ante Markovića i na svim ranijim rukovodećim položajima. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ga je podržao na tom položaju i obilato koristio Lončarove informacije.

Ključno će se pokazati Lončarovo lobiranje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 25. rujna 1991., kojem je predsjedala Francuska. Bez te sjednice ne bi došlo do rada Badinterove komisije i priznavanja hrvatskih granica. Lončaru je na tome čestitao i Tuđman.

Na toj sjednici će američki državni tajnik James Baker prvi puta otvoreno optužiti Slobodana Miloševića da proizvodi opasnost za europski i svjetski mir, te će se uvesti embargo na naoružavanje SFRJ.

Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca), a njega će beogradski tisak žestoko napadati kao izdajnika SFRJ. Naime, u dva ljetna mjeseca je protiv Lončara u Beogradu objavljeno više od 300 negativnih članaka.

Iako ga se u Hrvatskoj napada zato što je utemeljio i godinama rukovodio posebnim odjelom Ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje “neprijateljske djelatnosti u inozemstvu”, službe koja je, kažu njegovi klevetnici, pod Lončarom slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata, za doba njegova službovanja u Bonnu nisu registrirane likvidacije Hrvata, ali je ekstremna hrvatska emigracija ubila nekoliko jugoslavenskih diplomata.

Premda je bio ministar vanjskih poslova SFRJ zalagao se za internacionalizaciju jugoslavenske krize, a održavanje izvanrednog 14. kongresa KPJ 22. siječnja 1990. u Sava centru u Beogradu uvjerilo ga je da je stvar s Jugoslavijom gotova.

Kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a u Pokretu nesvrstanih bio je aktivan od 1993. do 1996., no njegova je uloga trajala još od 1960. Bila je zapažena, a posebno ga se pamti kao diplomata koji je nazočio najvećem broju sjednica u kontinuitetu. Bio je i savjetnik Centra za humanitarni dijalog u Ženevi.

Godine 2000. Stjepan Mesić ga imenuje svojim savjetnikom, a nakon toga imenovan je predsjednikom Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića.  Od 2010. do 2017. je bio predsjednik diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacija Dag Hammarskjöld u Zagrebu.

Od ostalih aktivnosti valja spomenuti da je Budimir Lončar bio posebni savjetnik predsjednika Appeal of Conscience Foundationa sa sjedištem u New Yorku (od 1990.), da je bio viši savjetnik Svjetskog vijeća religijskih i duhovnih vođa (od 2001.), potpredsjednik Svjetskog vijeća bivših ministara vanjskih poslova (od 2002.), član Europske mreže lidera sa sjedištem u Londonu (od 2012.) te predsjednik Savjeta IFIMES-a, Međunarodnog instituta za srednjoistočne i balkanske studije (od 2014.).

Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” (“Britanija i Balkan”) navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska Jugoslavenska narodna armija (JNA) imala ogroman arsenal oružja kojem se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i tako onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na samoobranu.

Istina je pak da su Rezoluciju o embargu na isporuku oružja SFRJ sastavili James Baker i austrijski kolega Alois Mock, da je donesena jednoglasno na već navedenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 1991., a da joj je bio cilj spriječiti daljnje naoružavanje JNA, ponajviše oružjem iz bivšeg SSSR-a.

Budući da je optužba da je razoružao Hrvatsku najspornija, želim objasniti neke važne situacije.

Dana 12. rujna 1991., kada je već pokrenut proces Europske zajednice za posredovanje u ustavnoj i političkoj krizi u Jugoslaviji, održan je, na inicijativu Budimira Lončara, sastanak u Banskim dvorima u Zagrebu na kojem su bili: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Ante Marković i Lončar. Svrha sastanka je bila ocijeniti stanje krize i porast opasnosti od eskalacije sukoba s posebnim naglaskom na šire i agresivnije uključivanje JNA na strani politike Slobodana Miloševića.

Lončar se služio provjerenim informacijama iz State Departmenta i krugova bliskih Mihajlu Gorbačovu o tome da je JNA imala dogovor o kupnji naoružanja od SSSR-a u visini od 2 milijarde US dolara. Odlučeno je da se ide na Vijeće sigurnosti UN-a i na taj način dobije dodatni legitimitet za konferenciju o Jugoslaviji pod pokroviteljstvom Europske zajednice, nakon čega je došlo do već spomenute sjednice VS UN-a.

Dakle, da nije bilo Budimira Lončara, JNA bi bila još žešća u ratu protiv hrvatskih snaga! Mrtvih i ranjenih bi bilo kudikamo više.

Bila je to i prva prilika da jedan ministar vanjskih poslova (Lončar) pokrene sjednicu VS UN-a “o sukobu u Jugoslaviji i opasnosti za svjetski mir”.

Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju. Kao što je poznato, ta je mirotvorna akcija UN-a postala najuspješnija u povijesti Ujedinjenih nacija.

Zaključno, hrvatski duhovni i politički sitnež, na čelu s političkim konvertitom Zvonimirom Šeparovićem i njegovim tzv. Hrvatskim nacionalnim etičkim sudištem, optužio je i “osudio” Budimira Lončara 31. listopada 2015. zbog “veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa”, premda je Lončar dobio odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom. Ja mislim da je to bila osveta predsjednika toga “sudišta” Zvonimira Šeparovića, koji u Lončara prepoznaje krivca za kraj vlastite diplomatske karijere.

Nažalost, gospodin Lončar ne može (a možda i nije ni trebao) odgovarati svim svojim klevetnicima (od hrvatske Wikipedije do, eto, nažalost, i vodećih listova u Hrvatskoj), ali meni je pitanje časti i poštenja donijeti ovo što smatram istinom o Budimiru Lončaru uz zahvalnost za ono što je napravio za svjetski mir i za našu zemlju.

Osim toga, valja biti svjestan da je 75 godina bio prisutan u međunarodnoj diplomaciji i međunarodnim važnim tijelima.

Neka mu je vječna slava i hvala.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora