Papa Franjo, ekumenski

Nakon početnoga poleta u koji je, po Drugom vatikanskom koncilu, Crkva ušla i u području ekumenizma, pokazalo se da dijalog s drugim kršćanskim Crkvama, s drugim svjetskim religijama i svijetom uopće, nije tako jednostavan.

Proces učenja u ekumenizmu mnogo je obećavao: nakon godina i godina razilaženja u mišljenju, međusobnog razgraničavanja i osuđivanja, počelo je razdoblje novoga promišljanja i učenja. Katolici su, napokon, naučili i u drugim kršćanskim crkvama otkrivati elemente koji tvore Crkvu. Tako su, primjerice, zahvaljujući tradiciji protestantskih crkava, naučili više cijeniti vrijednost naviještanja Riječi te su Bibliju mnogo jasnije i svjesnije uključili u svoje bogoslužje.

Međutim, čini se, da je, uglavnom zbog straha od promjena i nedostatka poniznosti, taj proces zastao.

Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je primjerice pitanje crkvene službe ili ekleziologije.

Otvaranje prema drugim konfesijama i religijama kao da je počelo ugrožavati identitet same Katoličke crkve, sve zabrinutije zbog sve većeg opadanja broja katolika u zapadnomu sekulariziranu svijetu. Bavljenje vlastitim identitetom baca na svrhu kršćanskoga jedinstva novo svjetlo: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima.

Upravo priznavanje prava na slobodan odabir religije omogućuje međureligijski dijalog i nov pogled na ekumenizam. No, pritom nije samo riječ o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom

U Katoličkoj crkvi i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko. Posve u stilu suprotstavljanja promjenama u vrijeme Pija XII, čak se i neke reforme u liturgiji smatraju “protestantizacijom”.

Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije. Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje je pozitivno vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala.

Očito valja tražiti rješenje u kristološki utemeljenoj hermeneutici priznavanja drugih i drukčijih kakva nadilazi i ekskluzivistički i inkluzivistički model, a moguće ga je naći u konceptima ”slobode savjesti“ i ”slobode religije“.

Upravo priznavanje prava na slobodan odabir religije omogućuje međureligijski dijalog i nov pogled na ekumenizam.

No, pritom nije samo riječ o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom.

Tolerancija je tu više od pukog podnošenja. Usmjerena je na etiku priznavanja drugoga. Taj “drugi” može nešto značiti tek kad s njim komuniciramo o nečemu što je i nama vrlo važno te ako mu priznajemo pravo da se suprotstavi našim pretpostavkama i uvjerenjima.

Takav proces priznavanja nema više ništa s pasivnom tolerancijom, nego je aktivno prihvaćanje. Iako se tolerancija ne događa bez odricanja i bez boli, tek ona otvara prostor za istinski dijalog.

Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastita vjerska gledišta te produbljujemo vlastite stavove.

Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske

Kršćanski ekumenizam vrst je “alternativne globalizacije”. Stoga je Ekumensko vijeće crkava, 1998. u Harareu, izjavilo: “Vizija koja se skriva iza globalizacije jest vizija koja se na neki način nadmeće s kršćanskom vizijom ekumenizma: jedinstvenosti čovječanstva cijele nastanjene Zemlje. Pojedini kršćani i Crkve pozvani su ovaj izazov globalizacije shvatiti kao stvar vjere, pružati otpor rastućoj dominaciji gospodarske i kulturne globalizacije te tražiti alternative sadašnjem ekonomskom sustavu” (“From solidarity to accountability” / “Od solidarnosti do odgovornosti”). Upravo je prepoznata zajednička odgovornost kršćana nov poticaj za međureligijski i uopće međuljudski dijalog.

Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske.

Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja 2014. godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog.

Ono po čemu je papa Franjo ponajviše na tragu nadahnuća Drugoga vatikanskog koncila jest inzistiranje na tome da autoritet dijeli sav episkopat te da nije sažet u jednoznačnom razumijevanju uloge papinstva. Kolegijalnost biskupa na koju je pozvao papa Pavao VI. 1965. jedva da je zaživjela te odmah bila ugušena autoritetom Rimske kurije čijim se zatočenikom osjećao čak i papa Ivan Pavao II.

U pobudnici Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) Franjo poziva na ”obraćenje papinstva“ tumačeći kako ”prekomjerna centralizacija koči život Crkve“. A kočilo je sve dosad i nastojanja oko ekumenskoga dijaloga sa sestrinskim crkvama.

Papini susreti nisu kurtoazni izrazi diplomatske vještine, nego zbiljska mjesta prepoznavanja, sućuti i radosti: rabina Abrahama Skorku i imana Omara Abbouda, što ih poznaje još iz Buenos Ariesa, spontano je zagrlio pred Zapadnim zidom kao svoju dragu braću i prijatelje; onima koji su preživjeli Šou, njima šestero, pošto je saslušao njihove priče, šutke je, s dubokim poštovanjem, jednom po jednom, poljubio ruku; Šimona Peresa i Mahmuda Abbasa pozvao je u svoj dom da 8. lipnja, o blagdan Duhova, zajedno mole za mir, mir kakav se gradi jednostavnim, osobnim, svakodnevnim gestama poput njegovih.

Papa Franjo putuje u Lund (u Švedsku) u listopadu ove godine. Namjerava sudjelovati u zajedničkoj ceremoniji Katoličke crkve i Svjetske luteranske federacije u spomen na 500. obljetnicu Reformacije. Dakako, mnogi konzervativni biskupi i vjernici izrazili su zabrinutost: boje se da bi se događaj mogao protumačiti kao irenizam, i to lažan jer bi ublažio doktrinarne razlike između Katoličke crkve i luterana.

Čak i deklaracija o ekumenizmu Drugoga vatikanskog koncila Unitatis Redintegratio izražava oprez: nauk Katoličke crkve u smislu njezine ortodoksije i papinskoga primata ne bi smio biti ičim zasjenjen, pa ni ortopraksom.

na iznenađenje mnogih katolika, Papa se obratio ženi luteranki upitavši ju da zašto ne ode primiti pričest zajedno sa svojim mužem katolikom. Ona to, dakako, ne čini zbog razlika u tumačenju značenja pričesti u katolika i luterana. No, Papa joj kaže: ”Život je veći od objašnjenja i tumačenja” te dodaje: ”Ja Vam to ne bih smio dopustiti jer to nije u mojoj kompetenciji. No, jedno je krštenje, jedan Gospodin i jedna vjera. Razgovarajte s Gospodinom i idite naprijed. Ne usuđujem se reći više“

Najavi Papina putovanja u Švedsku prethodio je posjet na 15. studenoga 2015. luteranskoj crkvi u Rimu, gdje se, na iznenađenje mnogih katolika, Papa obratio ženi luteranki upitavši ju da zašto ne ode primiti pričest zajedno sa svojim mužem katolikom. Ona to, dakako, ne čini zbog razlika u tumačenju značenja pričesti u katolika i luterana. No, papa joj kaže: ”Život je veći od objašnjenja i tumačenja” te dodaje: ”Ja Vam to ne bih smio dopustiti jer to nije u mojoj kompetenciji. No, jedno je krštenje, jedan Gospodin i jedna vjera. Razgovarajte s Gospodinom i idite naprijed. Ne usuđujem se reći više“.

Da sretnemo papu Franju možda ne bismo poželjeli pitati ga kako vidi budućnost ekumenizma ili kako napreduje s reformom Rimske kurije, ili pak mnoga druga važna pitanja. Time neka se – kako je i sam rekao na konferenciji za novinare prilikom povratka iz Izraela u Rim – bave povjerenstva, teolozi i kardinali. Što se njega tiče, vrata su otvorena te, ukoliko ga nitko neće priječiti, Duh Sveti može slobodno puhati.

U svjetlu Božjega poziva što ga je Franjo Asiški doživio u crkvici sv. Damjana, njegov imenjak, papa Franjo, čini danas ono što je asiški siromašak činio u svoje vrijeme nadahnut primljenim riječima: ”Franjo, idi i popravi moju ruševnu kuću!“. On ju vraća tamo gdje pripada: u Očevo krilo zajedno s bratom Isusom te svom braćom i sestrama ljudima i živim bićima.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora