novinarstvo s potpisom
Steven Spielberg nikad kao redatelj nije tendirao franšizama. Eklektičnost njegovih sfera interesa – od američke političke povijesti, preko velikih tragedija 20. stoljeća, do znanstvene fantastike – u sprezi s dubokom stilskom podvojenošću između potrebe za proizvodnjom kako najmasovnije zabave, tako i najprestižnijih drama, jednostavno mu ne daju onu posvećenost dosljednom pripovijedanju kroz više nastavaka kakvu franšize zahtijevaju.
Najdalje je u tome otišao s četiri filma o Indiani Jonesu, ali i tu je četvrti film telio puna dva desetljeća, snimivši ga prije nego za fanove nego za sebe, što nikad nije dobar znak. U slučaju nastavaka Ralja smjesta je pustio serijal u tuđe ruke, s poraznim posljedicama. Pametnije je, bar u komercijalnom smislu, postupio kad je Transformerse od samog početka prepustio Michaelu Bayu. Ali u slučaju Jurskog parka izveo je možda najgori gaf u karijeri.
Te 1993. godine svijet je bio Spielbergu pod nogama. Ljeto je donijelo Jurski park, najveći hit sezone i prijeloman film u povijesti vizualnih efekata – pravi živi dinosauri na velikom platnu bili su, napokon, nešto što je sedma umjetnost pokušavala dočarati još od Dinosaura Gertieja Winsora McCaya (1914.) i Izgubljenog svijeta Harryja Hoyta i Willisa O’Briena (1925.). A zima je donijela Schindlerovu listu. Hollywood nije imao druge nego službeno ustoličiti Spielberga za svojega kralja, a taj mu se status kroz protekla dva desetljeća zadržao.
Četiri godine potom, Spielberg je pokušao ponoviti taj mađioničarski trik. Ljeto je donijelo Jurski park: Izgubljeni svijet, nadahnut prije filmom iz 1925. nego književnim nastavkom Michaela Crichtona, dok je zima donijela Amistad. Dok je potonji ostao zanimljiva fusnota na putu od Boje purpura do Lincolna, Izgubljeni svijet nipošto se ne pamti po dobru.
Snimajući nastavak iz komercijalne prilike a ne kreativne potrebe, Spielberg je pokušao uvjeriti samoga sebe da stvara nešto novo i zanimljivo tangencijalnim odmacima – izmiještanjem radnje s Isle Nublar na Islu Sornu, “tajnu uzgojnu lokaciju” posve nepotrebnu za objašnjenje zbivanja u prvom filmu, uvođenjem novih vrsta dinosaura, te dovođenjem nove vrste protagonista među djecu, znanstvenike i poduzetnike iz prvog filma: arhetipskog velikog bijelog lovca.
Prave priče, ipak, nije bilo na vidiku, a kad se Joe Johnston 2001. godine u Jurskom parku III vratio na Islu Sornu iskopati grob franšizi, najožalošćeniji je bio upravo Spielberg. Desetljeće i pol tražio je načina da vrati kurentnost nečemu što je svojedobno izgledalo kao stroj za tiskanje novca, da bi mu se učinilo kako je našao dobitnu kombinaciju u Ricku Jaffi i Amandi Silver.
Poznati po uspješnom reanimiranju franšize Planet majmuna, Jaffa i Silver napisali su predložak koji se Spielbergu toliko svidio da ga je smjesta odobrio za snimanje. Režiju je povjerio Colinu Trevorrowu, jednom od aktualnih mladoturaka Hollywooda koji su odrasli upravo na komercijali Spielberga, Lucasa i ekipe, te njihov narativni rukopis znaju mimetički emulirati.
Trevorrow je smjesta postojeći scenarij bacio u smeće. S partnerom Derekom Connollyjem napisao je novi, zadržavši samo elemente na kojima je Spielberg inzistirao – smještanje radnje u park koji je sad otvoren za posjetitelje, postojanje dresiranih velociraptora i hibridnog, genetički dizajniranog dinosaura, te tehnološku novotariju zvanu žirosfera.
Sve ostale elemente Trevorrow i Connolly preuzeli su izravno iz DNK prvog filma, sačuvane u jantaru popkulturnog sjećanja. Jurski svijet, kako se film napokon nazvao (preuzevši, usput, nomenklaturu od konkurentskog studija – veliki zabavni parkovi u stvarnom se svijetu zovu Universal Parks i Disney World), ignorira postojanje obaju prethodnih nastavaka.
Nakon dvadeset dvije godine tako se napokon zatječemo u ostvarenju sna Johna Hammonda, poduzetnika kojeg je u prvom filmu tako dirljivo utjelovio Richard Attenborough. Dobrodošli, dakle, u Jurski svijet! Nikome tko je odrastao uz Jurski park to ne može ne biti ostvarenje sna.
Jurski svijet umnogome slijedi osnovnu dramaturšku strukturu predloška – dolazak na otok, divljenje dinosaurima, bijeg dinosaura iz namijenjenih im nastambi, te sijanje smrtnog straha – ali s obzirom na dormantno stanje franšize to, za promjenu, nije iskaz poraznog nedostatka ideje, nego neophodno vraćanje povoda za omiljenost izvornika u svijest novog naraštaja. Jer, da, cijeli je jedan naraštaj stasao u međuvremenu. I to se dogodilo, za promjenu: moram skinuti kapu jednom studijskom filmu zbog uspješnog oponašanja uzora.
Doduše, Trevorrow se potpuno rješava jedne vrste protagonista koja je u dosadašnja tri filma bila neizbježna: znanstvenika. Nema tu ni Alana Granta, ni Ellie Satler, ni Iana Malcolma, rock-zvijezde među teoretičarima kaosa. (Usput, što se dogodilo s teoretičarima kaosa? Ne da nemaju rock, nemaju ni hip-hop ni turbo folk zvijezde, nestali su s vidika. Znanost je ćudljivija fufa nego što se katkad čini, podložna trendovima koliko i mačke iz visokog društva.)
Protagonisti ovog filma – upraviteljica parka Claire Dearing (Bryce Dallas Howard), timaritelj Owen Grady (Chris Pratt), šef InGenova osiguranja Vic Hoskins (Vincent D’Onofrio) i baštinik Hammondova nasljeđa Simon Masrani (Irrfan Khan) – ipak umješno demonstriraju one motive prvog filma koji su izdržali kušnju vremena bolje nego teorija kaosa.
Prva, ona melodramatska, motiv je surogatnog roditeljstva. Claire bi se trebala brinuti za svoje mlade nećake za koje ni dosad nije imala vremena, ali ne stigne, jer je žena prisiljena na dokazivanje u korporativnom svijetu koji uvijek traži više prihoda – a budući da posluje s dinosaurima, to znači više zuba. To znači hibrid, marketinški nazvan Indominus rex.
I dok će briga za sigurnost nećaka tvoriti okosnicu radnje, motiv korporativnog shvaćanja potencijala parka lijepo će se utjeloviti u opreci između megabogatog i snovima posvećenog Masranija (znakovito, Indijca), te ambicioznog i militaristički nastrojenog Hoskinsa (znakovito, Amerikanca). Film se time potpuno odriče koncepta oživljenih dinosaura kao predloška za terenski rad pravih paleontologa, jer nikad ne zaboravlja da su ovi dinosauri konstrukt.
Trevorrow je možda svjesniji i od Crichtona i od Spielberga da se u ovim filmovima pripovijeda arhetip Novog Prometeja, Frankensteinova stvora: jedini lik iz dosadašnjih filmova koji se u Jurskom svijetu javlja je doktor Wu, znanstvenik koji je nekoć davno demonstrirao kako se velociraptori lijegu iz jaja. Wu je sâm doktor Frankenstein ove priče: to što ga nijedan prijašnji nastavak nije smatrao relevantnim za svoju radnju dovoljno govori o prijašnjoj izgubljenosti ove franšize. B. D. Wong je pouzdano odličan kao dr. Wu, redateljev as u rukavu.
Momenti u kojima Trevorrow pokazuje da nije još uvijek sasvim ravan svojemu izvršnom producentu i uzoru razmjerno su rijetki. Da, ta ekspozicija nije nas posve uspjela uvjeriti da likovi s kojima imamo posla zaslužuju našu pažnju – Spielberg to uvijek postavi majstorski. Da, to čekanje na prvu pojavu dinosaura nema onu izazovnu snagu kao u prvom filmu, jer smo prije frustrirani negoli narajcani, ali neka. I da, oni Spielbergovi farovi u lice protagonista dok nešto shvaća nisu uvijek točno postavljeni u rakurs koji prizor traži. Jurski svijet je djelo iznimno sposobnog šegrta, što utoliko više otkriva manjak onog pravog majstora iza kamere.
Ali okvirna tema filma – korporativno pretvaranje čuda smišljenog za boljitak svijeta u proizvod koji ima iz dana u dan donositi profit, a možda i taktičku premoć – doima se stvarnom kako u kontekstu Hollywooda, tako i u široj slici današnjih Sjedinjenih Država, kako onoj koju same o sebi imaju, tako i u njihovu doživljaju sa strane. Pratt, kao veliki bijeli lovac ovog filma, nije do timariteljskog posla došao zato što je prethodno nešto znao o životinjama; karijera u ratnoj mornarici podučila ga je samo služenju, zdravom razumu i timskom radu.
Ne čudi zato da su Trevorrow, Spielberg i Universal za plakat ovog filma odabrali scenu iz završnice u kojoj Owen na motociklu vodi čopor svojih izdresiranih velociraptora u akciju. Koliko god umjetni bili (a Jurski svijet posve je svjestan dizajnerske prirode svojih dinosaura, dajući jasno do znanja paleontolozima da nijedan od njih ne izgleda kao što je zaista izgledao prije šezdeset pet milijuna godina, što uključuje perje i sve ostale ćudljive, fufastične stvari kojima će ih ova mlada i pomodna znanost još nakititi), velociraptori su za potrebe ove priče prirodni.
Indominus rex za potrebe ove priče utjelovljenje je neprirodnosti. To je dinosaur kakav nikad nije postojao, hibrid T. rexa dužih ruku i brojnijih zuba, pa još odgojen u potpunoj izolaciji za dodatnu asocijalnost i krvoločnost. Sukob kakav Jurski svijet time postavlja onaj je iskonski sraz prirodnog i neprirodnog, organskog i anorganskog, onoga što možda još i ima neku legitimnost i onoga što je nipošto nema. Nijednom se to ne trlja na nos – ovo je kvintesencijalni proizvod za multiplekse i IMAX-e – ali hibridno srce ovog filma je na pravome mjestu. Odavde bi čak mogli proisteći nastavci vrijedni gledanja. A na to smo se načekali.
Uz izvrsnu, na filmskoj vrpci snimljenu fotografiju Johna Schwartzmana i majstorsku glazbu Michaela Giacchina (koji ubrzano postaje najzanimljiviji filmski skladatelj 2015. uz ovu i partiture za filmove Jupiter u usponu i Sutrozemlja), Jurski svijet odjednom više nije samo mužnja stare slave, nego legitimni zabavni park u koji će se roditelji rado vratiti čak i nakon što jednom odvedu djecu. Čudno mi je to reći, ali to vrijedi i za ovog starog, sentimentalnog neženju.