Pitanje krivnje (7)

Naše pročišćenje

Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda.

I ovdje se moramo okrenuti protiv kolektivnog mišljenja. Svaka stvarna preobrazba događa se kroz pojedince, u mnogobrojnim pojedincima, neovisno ili u poticajnoj razmjeni.

Mi Nijemci spominjemo se svi, makar i na različite, pa i suprotne načine, svoje krivnje i nekrivnje. Svi mi to činimo, nacionalsocijalisti i protivnici nacionalsocijalizma.

Oni koji ne osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru

Kad kažem ”mi”, mislim na ljude, s kojima isprva – kroz jezik, podrijetlo, situaciju i sudbinu – osjećam solidarnost. Ne želim nikoga optuživati kad kažem ”mi”.

Ako se drugi Nijemci osjećaju krivima, to je njihova stvar, osim u dvjema točkama, kazni za zločine onih koji su ih počinili i političkoj odgovornosti sviju za djela Hitlerove države.

Oni koji ne osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru.

Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: ”Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena.”

Jedan mladi protivnik nacizma: ”Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima”

Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: ”Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti”.

1.Uzmicanje pred pročišćenjem

a) Međusobno okrivljavanje

Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram njega. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg i vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti sebi svojstveno ponovno rođenje.

Trenutak u kojem je započelo to unutarnje pretapanje za pojedince je vrlo različit: je li 1933., je li 1934., je li nakon ubojstava 30. lipnja, je li tek od 1938., nakon paljenja sinagoga, ili tek u ratu ili tek pod prijetnjom poraza ili tek nakon sloma.

U svemu tome mi Nijemci ne možemo pronaći zajednički nazivnik. Moramo s bitno različitih stajališta biti otvoreni jedni prema drugima.

Zajednički nazivnik svima je zacijelo državljanstvo. U tome svi imaju zajedničku odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli. To ujedinjuje i vanjsku i unutarnju emigraciju.

Velike razlike omogućuju da otprilike svatko svakome nešto predbacuje. To traje dokle god pojedinac zahvaća pogledom samo vlastiti položaj i položaj onih koji su mu slični, prosuđujući položaje ostalih samo u odnosu prema sebi.

Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: ”Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena”

Začuđuje koliko smo zaista uzbuđeni samo kad nas nešto same pogađa i sve promatramo s gledišta našeg posebnog položaja. Možemo jednom klonuti, kad strpljenje međusobnog razgovora prijeti da će nas napustiti i kad nailazimo na hladnu i osornu odbojnost.

Proteklih godina bilo je Nijemaca koji su od nas ostalih Nijemaca zahtijevali da postanemo mučenici. Nismo trebali šutke trpjeti to što se događalo. Ako naš čin i ne bi imao uspjeha, bio bi nešto poput ćudorednog uporišta za čitavo stanovništvo, vidljiv simbol potisnutih snaga.

Ta predbacivanja slušao sam od prijatelja, muškaraca i žena, od 1933. Ti zahtjevi bili su tako uzbudljivi jer je u njima ležala duboka istina, ali ona je kroz način na koji se zastupa uvredljivo izokrenuta.

Ono što čovjek pred transcendencijom može saznati sam ο sebi uvlači se na razinu moraliziranja, pa čak i senzacije. Tišina i strahopoštovanje su izgubljeni.

Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optuživanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom.

Obje imaju svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika – zašto? Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domom.

Onaj koji je ostao: napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje opterećuje, što donosi nove jade.

Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina.

b) Odbacivanje sebe i prkos

Osjetljivi smo na predbacivanja i lako spremni na predbacivanja drugima. Čovjek ne želi da mu se netko previše približi, no ražestit će se pri moralnom prosuđivanju drugih. I onaj tko je kriv, ne dopušta da mu se to kaže. A ako i dopušta, ne dopušta da mu to kaže svatko.

Svijet je do sitnih svakodnevnih okolnosti prepun pripisivanja autorstva nad nevoljom. Tko je razdražljiv spram predbacivanja, lako se može okrenuti prema porivu da prizna svoju krivnju. Takva priznavanja krivnje – pogrešna, jer su sama još nagonska i ispunjena žudnjom – u svojoj pojavi imaju jednu prepoznatljivu crtu: budući da su, poput svoje suprotnosti, kod istog čovjeka hranjene jednakom voljom za moći, osjeća se kako onaj koji priznaje priznanjem želi sebi dati vrijednost i istaknuti se pred ostalima. Njegovo priznanje krivnje želi prisiliti druge da priznaju. U takvom priznavanju postoji crta agresivnosti.

Filozofski stoga pri svakom bavljenju pitanjima krivnje prvi zahtjev predstavlja unutarnje bavljenje samim sobom, kroz koje se osjetljivost gasi zajedno s porivom prema priznavanju krivnje.

Danas je taj fenomen, koji izlažem psihološki, isprepleten s ozbiljnošću našeg njemačkog pitanja. Naša opasnost je jadikovanje koje se žrtvuje priznavanjem krivnje i ponos koji se prkosno povlači u sebe.

Mnogi će se dati zavesti trenutnim interesom svog opstanka. Djeluje mu kao prednost prizna li krivnju. Gnjevu svijeta nad moralno propalom Njemačkom odgovara njezina spremnost za priznavanje krivnje. Moćniku se obraća laskanjem. Htjeli bismo reći što on želi čuti.

Jedan mladi protivnik nacizma: ”Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima”

Tome valja pribrojiti fatalnu sklonost da se čovjek zbog priznanja krivnje osjeća boljim od drugih. U raskrinkavanju sebe samog leži napad na druge koji to ne čine.

Očevidna je sramota takvih jeftinih samooptužbi, beščašće tobože unosna laskanja. Prkosan ponos je drugo. Upravo stoga što drugi moralno napadaju, čovjek će se tek zakočiti. On želi svoju samosvijest u pretpostavljenoj unutarnjoj nezavisnosti. Ona se, međutim, ne može steći ako se u odlučujućem ostaje nejasan.

Odlučujuće počiva na vječitom temeljnom fenomenu, koji je danas u novom liku ponovno prisutan: tko u stanju bezostatne pobijedenosti pretpostavlja život smrti, može u istinitosti – jedinoj časti koja mu preostaje – živjeti samo ako se odluči za ovaj život sa sviješću ο smislu koji je u njemu.

Odluka da se živi kao nemoćan čovjek akt je ozbiljnosti na kojoj se zasniva život. Iz njega proizlazi preobrazba koja modificira sve vrijednosne procjene.

Provede li se on, snose se posljedice, pristaje na jad i rad, pa tako u njemu možda leži najviša mogućnost ljudske duše. Ništa se ne poklanja. Ništa ne dolazi samo od sebe.

Samo ako je ta odluka jasna kao uzrok, mogu se izbjeći izvrtanja odbacivanja sebe i ponosnog prkosa.

Pročišćenje vodi jasnoći odluke i jasnoći njezinih posljedica. Ako je uz činjenicu poraza ujedno prisutna krivnja, ne smije se preuzimati samo nemoć nego i krivnja.

Iz jednog i drugog mora iznići preobrazba, pred kojom čovjek želi uzmaknuti. Ponosan prkos pronaći će mnoštvo načina gledanja, veličanstvenosti, osjećajnih poučnosti ne bi li si priskrbio obmanu koja omogućuje da se održi.

Na primjer: Pretvara se smisao nužnosti preuzimanja onog što se dogodilo. Neobuzdana sklonost ”priznavanju naše povijesti” dopušta da se zlo potajice afirmira, da se u zlu pronađe dobro, da se ono u nutrini drži kao ponosna utvrda protiv pobjednika.

Iz takva izvrtanja mogu proizići rečenice poput ovih: ”Moramo znati da izvornu snagu htijenja, koju je stvorila prošlost, još nosimo u sebi, to moramo priznati i prihvatiti u svoju egzistenciju… Mi smo bili oboje i ostat ćemo oboje… i mi sami uvijek smo samo naša čitava povijest, čiju snagu nosimo u sebi”.

”Pijetet” treba mladu njemačku generaciju prisiliti da opet postane onakva kakva je bila prethodna. Prkos u ruhu pijeteta brka ovdje povijesni razlog, u kojem smo s ljubavlju ukorijenjeni, s cjelokupnošću realiteta zajedničke prošlosti, od kojih mnoge u njihovom smislu ne samo da ne volimo već ih i odbacujemo kao strane našem biću.

Iz priznavanja zla kao zla mogu proizići rečenice poput sljedećih: ”Moramo postati tako hrabri, tako veliki i tako blagi da možemo reći: da, i taj užas bio je naša stvarnost i ostat će to, ali mi imamo snagu da ga u sebi svejedno pretvorimo u stvaralačko djelo”.

U sebi poznajemo jednu strahovitu mogućnost, koja je jednom u jadnoj zabludi dobila oblik. Mi ljubimo i poštujemo našu čitavu povijesnu prošlost s pijetetom i ljubavlju, koja je veća od pojedinačne povijesne krivnje.

Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: ”Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti”

Taj vulkan nosimo u sebi, svjesni da nas može raznijeti, ali i uvjereni da će nam se, ako ga znamo ukrotiti, tek otvoriti posljednji prostor naše slobode: u opasnoj snazi mogućnosti da se ostvari ono što će u zajedništvu sa svim ostalim biti ljudski čin našeg duha.

To je zavodljiv apel – iz loše filozofije iracionalizma – bez odluke da se povjerimo egzistencijalnom poravnavanju. ”Kroćenje” je premalo. Stvar je u ”izboru”. Ako se taj ne provede, smjesta je ponovno moguć prkos zla, koji vodi u pecca fortiter. Nije shvaćeno da je u odnosu na zlo moguće ipak samo prividno zajedništvo.

Drugi način ponosna prkosa može ”povijesno-politički” afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud: ”U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila.

Njemačka povijest, kojoj je poraz iz 1918. ujedno otvorio izglede za veću konsolidaciju, štoviše za velikonjemačko savršenstvo, pobunila se protiv te prorečene i zaista nadolazeće tendencije da se svijet simplificira u dva pola.

Njemačka povijest skupila se protiv te svjetske tendencije u izoliran, svojevoljan, gigantski napor da unatoč svemu dopre do vlastitog nacionalnog cilja.

Ako je to proročanstvo njemačkog filozofa, koje je za početak američko-ruske svjetske vladavine odredilo rok od deset godina, točno, prenagljen tempo žurbe i silovitosti njemačkog protunastojanja bio je razumljiv događaj: bio je to tempo jedne iznutra smislene i fascinantne, povijesno, međutim, već zakašnjele pobune.

Posljednjih mjeseci vidjeli smo kako se taj tempo pretvorio u izolirano čisto ludovanje. – Filozof s lakoćom izriče sud: njemačka povijest je gotova, sad počinje era Washington-Moskva.

Povijest poput njemačke, čije su zasade tako velike i žudno postavljene, neće takvoj akademskoj odluci jednostavno reći da i amen. Ona će se razbuktati, strovaliti se u dubokom uzbuđenju obrane i napada, u divljoj pobuni vjere i mržnje, u svoj kraj”.

Tako je u ljeto 1945. jedan čovjek, kojeg osobno veoma cijenim, pisao u pomutnji smetenih osjećaja.

Sve to zaista nije pročišćenje, već daljnje ulaženje u zapletenost.

Takve misli – kako ο odbacivanju sebe, tako i ο prkosu – na trenutak običavaju davati osjećaj nalik oslobođenju. U uvjerenju da ima tlo pod nogama, čovjek je tek zašao u bezizlaznost.

To je nečistoća osjećaja, koja se ovdje pojačava i ujedno utvrđuje protiv stvarnih mogućnosti preobrazbe. Uz sve vidove prkosa ide i agresivna šutnja. Uzmiče se tamo gdje razlozi postaju nepobitni.

Samosvijest se izvlači iz šutnje kao posljednja moć nemoćnog. Pokazuje se šutnja ne bi li se uvrijedio moćnik. Skriva se šutnja kako bi se razmišljalo ο ponovnoj uspostavi, politički kroz posezanje za sredstvima moći, ma bila ona i smiješna za one koji ne sudjeluju u divovskim industrijama svijeta, koje proizvode oruđe uništenja – duševno kroz samoopravdavanje, koje ne priznaje nikakvu krivnju: sudbina je odlučila protiv mene; bila je to besmislena materijalna nadmoć; poraz je bio častan; u nutrini hranim svoju odanost i junaštvo.

Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram njega. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg i vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti sebi svojstveno ponovno rođenje

Na putu takvog ponašanja množi se, međutim, samo unutarnji otrov u iluzornom mišljenju i anticipirajućem opajanju: ”Još ne udarcima šakama i nogama”… ”za onaj dan, kad ćemo…”.

c) Uzmicanje u posebnosti, koje su točne po sebi, ali nebitne za pitanje krivnje

Gledajući vlastitu nevolju, mnogi će pomisliti: Pomozite, ali ne govorite ο iskupljenju. Nevjerojatna nevolja ispričava.

Čujemo, primjerice: ”Zar se zaboravilo na teror bombi? Ne bi li on, pod kojim su milijuni nedužnih morali dati živote, zdravlje i sav svoj drag imetak, trebao biti izjednačenje za zlo koje je počinjeno u njemačkoj zemlji? Zar bijeda izbjeglica, koja vapi u nebo, ne bi trebala djelovati razoružavajuče?”

”Ja sam iz Južnog Tirola, kao mlada žena od 30 godina stigla sam u Njemačku. Njemačke patnje dijelila sam od prvog do posljednjeg dana, primala udarac za udarcem, prinosila žrtvu za žrtvom, gorak kalež ispila sam dokraja – a sad se osjećam suoptužena za nešto što uopće nisam počinila”.

”Bijeda koja je snašla čitav narod toliko je ogromna i toliko nezamislivih razmjera da ne treba dodavati sol na ranu. Narod je u svojim svakako nevinim dijelovima već pretrpio mnogo više nego što iziskuje pravedna kazna”.

Nevolja je zaista apokaliptična. Svi optužuju i to s pravom: oni koji su izbjegli koncentracijski logor ili progon, i prisjećaju se strahovitih patnji.

Oni koji su na najokrutniji način izgubili svoje najdraže. Milijuni evakuiranih i izbjeglica, koji gotovo bez nade žive u neprestanom lutanju. Mnoštvo onih koji su pristali uz stranku, a sad su izopćeni i zapadaju u nevolju.

Amerikanci i drugi Saveznici koji su žrtvovali godine svojih života i imali milijune mrtvih. Europski narodi koji su bili mučeni pod terorom njemačkih nacionalsocijalista. Njemački emigranti, prisiljeni da u tuđem jezičnom okruženju žive pod najtežim uvjetima. Svi, svi.

Nabrajajući one koji optužuju, stavio sam različite skupine jedne uz druge, u namjeri da se u tome smjesta osjeti ono neprimjereno. Nužda je kao nužda, kao smetnja opstanku, sveprisutna, ali ona je bitno različita kroz kontekst u kojem stoji.

Nepravedno je da se svi na isti način proglase nevinima. U cijelosti ostaje da mi Nijemci, ma koliko trenutačno zapali u najveću nevolju medu narodima, snosimo najveću odgovornost za tijek stvari do 1945.

Stoga za nas, za pojedinca, vrijedi: ne želimo se olako osjećati nevinima, žaliti sami sebe kao žrtve zle kobi, ne očekujemo pohvale za patnje, već sami sebe ispitujemo i neumoljivo prosvjetljavamo: gdje sam pogrešno osjećao, pogrešno mislio, pogrešno djelovao?

Krivnju želimo što je više moguće tražiti kod sebe, a ne u stvarima i ne kod drugih, jer ne želimo uzmicati pred nevoljom. To proizlazi iz odluke da se okrenemo.

Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina

d) Uzmicanje u općenitost

Varljivo je to olakšanje, kad sam sebi kao pojedinac postanem nevažan, jer se cjelina doima poput događaja koji me snalazi, u kojemu, međutim, ne sudjelujem i stoga osobno ne snosim ni krivnju. Tada sam živim tek u nemoćnoj patnji i nemoćnom sudjelovanju. Ne živim više iz sebe sama.

Nekoliko primjera za to:

1.Ukupna moralna interpretacija povijesti dopušta da se očekuje pravda u cjelini: ”Sva krivnja na svijetu se osvećuje”.

Svjestan sam svoje izloženosti potpunoj krivnji, pri kojoj moje vlastito djelovanje jedva da još igra ulogu. Ako sam ja gubitnik, metafizička bezizlaznost u cjelini je porazna. Ako sam dobitnik, uz uspjeh imam i čistu savjest bivanja boljim. Tendencija da same sebe kao pojedince ne uzimamo ozbiljno paralizira ćudoredne pokretače.

Ponos priznavanja krivnje koje žrtvuje samo sebe, u jednom slučaju, i ponos moralne pobjede u drugom, na jednak način postaju uzmaci pred istinskom ljudskom zadaćom koja je na pojedincu.

Tom potpunom moralnom shvaćanju povijesti protivi se, međutim, iskustvo. Tijek stvari uopće nije jednoznačan. Sunce sije nad pravednima i nepravednima. Raspodjela sreće i ćudorednosti djelovanja kao da nemaju međusobnog konteksta.

Bio bi to, međutim, tome suprotstavljen, lažan totalni sud, kad bi se reklo: pravda ne postoji. U mnogim situacijama obuzima nas, naočigled stanja i djelovanja jedne države, neizbrisiv osjećaj: ”To ne može dobro svršiti”, ”to će se osvetiti”.

Ali tek što taj osjećaj počne vjerovati u pravdu, nastaje zabluda. On ne predstavlja izvjesnost. Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe. U većini slučajeva izostaje ispravljanje krivnje.

Propast i osveta snalaze i krive i nevine. Najčistija volja, istinitost bez uporišta i najveća hrabrost mogu, kad im situacija to priječi, ostati bez uspjeha. A mnogima koji su pasivni kroz djela drugih nezasluženo će pripasti povoljne situacije.

Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina i kazne dovest će do – unatoč metafizičkoj istini koja u njoj leži – zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim što je isključivo i u cijelosti njegova stvar.

2.Totalni nazor da svemu na svijetu dolazi kraj, da se ne poduzima ništa što na kraju ne bi propalo, da se u svemu nalazi klica propasti, dopušta da neuspjeh sa svakim drugim neuspjehom, kao i niskost s plemenitošću, sklizne na zajedničku razinu propasti. Na taj način on će biti lišen svoje težine.

3.Vlastitoj nevolji, koju tumačimo kao posljedicu krivnje sviju, dajemo metafizičku težinu, izlažući je kao novu jedinstvenost: u katastrofi doba Njemačka zamjenjuje žrtvu. Ona pati za sve. Na njoj do izražaja dolazi krivnja sviju i kazna za sve.

To je lažna patetika, koja se udaljava od trezvene zadaće da se čini ono što počiva na vlastitoj snazi, to jest zadaće da se čini bolje u okviru dohvatljivog i od unutarnje preobrazbe.

To je uzmak u ”estetsko”, koji se svojom neobaveznošću udaljava od ostvarenja iz jezgre pojedinčeva vlastita bitka. To je sredstvo da se novim putem stvori lažan kolektivni osjećaj vrijednosti.

4.Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevjerojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo: iskupili smo se. Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao smislena i točna.

Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu

Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi u proces koji će trajati čitav njegov život.

Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke samosvijesti – čime će naša duša krenuti putem preobrazbe – ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života; tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije.

Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu.

(Kars Jaspers, ”Pitanje krivnje”, AMG, Zagreb, 2006, izvod iz djela, priredio Branko Milić).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pitanje krivnje (8)
    •  Pitanje krivnje (6)
    •  Pitanje krivnje (5)
    •  Pitanje krivnje (4)
    •  Pitanje krivnje (3)
    •  Pitanje krivnje (2)
    •  Pitanje krivnje (1)
    •  Pitanje krivnje

> Svi tekstovi ovog autora