autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Pitanje krivnje (5)

AUTOR: Karl Jaspers / 11.08.2019.
Karl Theodor Jaspers

Karl Theodor Jaspers

4.Tko sudi i kome ili čemu se sudi?

U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj, a tko optuženik.

a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju načina krivnje.

Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta ili iznutra, iz vlastite duše.
Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički, ne moralno i ne metafizički. Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zločinačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to.

Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi

Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi u samoći.

Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja. Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo ako se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama, tj. radnjama i načinima ponašanja.

b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv.

Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa i one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje se razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama.

Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost.

Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac.

Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu.

Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu.

Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu, nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen.

Takve karakteristike – primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza – nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju.

Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi – i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci – ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari.

Činjenica da se tipološkim shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom.

To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje među narodima i skupinama ljudi.

Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost

Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi.

Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo.

Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci.

Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu.

Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje – imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca.

Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika koja je među Židovima u to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim okupatorima dovela do Isusova smaknuća.

Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samorazumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko više što je zabluda tako jednostavna i očevidna.

Kao da stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je smjesta zaboraviti, prije no što uopće dode do izražaja.

Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda ne može, dakle – osim u smislu političke odgovornosti – biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje.

c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo. Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti postavljeno pitanje koju punomoć ima, u koju svrhu i s kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju on i okrivljeni?

Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na distanci hladne analize.

Stoga ono što vrijedi pred Bogom ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instance koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta koje objavljuje tisak.

Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na prosudbu ο političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu korist.

Ali nameće se pitanje: ”Smije li netko neutralan pred javnošću uopće suditi, a da prethodno nije sudjelovao u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju savjest?” (iz jednog pisma)

Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac

Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Nijemcima, govori ο moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li ο krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj.

Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom njegove ljubavi.d) Odgovornost. Govori li se, međutim, ο političkoj odgovornosti i kriminalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih određenja.

Politička odgovornost stupnjuje se prema stupnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu i određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno mora podvrgavati.

(Kars Jaspers, ”Pitanje krivnje”, AMG, Zagreb, 2006, izvod iz djela, priredio Branko Milić).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Pitanje krivnje (8)
     Pitanje krivnje (7)
     Pitanje krivnje (6)
     Pitanje krivnje (4)
     Pitanje krivnje (3)
     Pitanje krivnje (2)
     Pitanje krivnje (1)
     Pitanje krivnje

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1