Pitanje krivnje (8)

Put pročišćenja

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hitlerova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno.

Pretpostavke takvog učinka su, osim pravne forme koja donosi pravednu raspodjelu tereta, život, sposobnost i mogućnost za rad.

Neizbježno je da politička volja za ispravljanjem krivnje popusti kad političko djelovanje pobjednika uništi te pretpostavke. Jer u tom slučaju ne bi bio mir sa smislom ispravljanja krivnje, nego nastavak rata u smislu daljnjeg uništenja.

Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći. Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje i transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu

Ispravljanje krivnje je, doduše, nešto više. Tko je iznutra obuzet krivnjom u kojoj sudjeluje, želi pomoći svakome kome je samovoljom bespravnog režima nanesena nepravda.

Postoje dvije motivacije koje ne treba brkati: zahtjev da se pomogne gdje vlada nevolja, svejedno čime, jednostavno stoga što je bliska i iziskuje pomoć – te zahtjev da se onima koje je Hitlerov režim deportirao, opljačkao, orobio, mučio i otjerao u emigraciju prizna posebno pravo.

Oboje je sasvim opravdano, ali u motivaciji postoji razlika.

Gdje se ne osjeća krivnja, smjesta dolazi do izjednačavanja cjelokupne nevolje na istoj razini.

Razlikovanje pogođenih nevoljom nužno je ako želim ispraviti krivnju za nešto u čemu sam sudjelovao.

Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše pročišćujuće preobrazbe.

Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze ozbiljnost i odluka. Gdje se to događa, život nije više jednostavno tu kao nepristran užitak.

Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u medutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti prihvaća kao dražesna čarolija.

Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći. Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje i transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu.

Možemo šutjeti bez agresivnosti – iz skromnosti šutnje proizići će jasnoća onog što se može saopćiti. Važni su samo još istina i djelatnost.

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hitlerova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno

Bez lukavstva spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Što god da se dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se u svijetu ne može dovršiti.

Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment.

Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode.

Svako malo svatko će se naći na raskrsnici između pročišćenja i zamagljivanja. Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni pokazati.

Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost, možda i probuditi.

Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje, izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave. Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje, već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba, mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje i transparentnost kroz uzlet – ljubav prema čovjeku.

Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli. Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti vlastitim bićem.

To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće.

Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća.

Politička sloboda počinje time da se u većini naroda pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da – umjesto što samo traži ili prekorava – od sebe zahtijeva da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje i gluposti drugih – štoviše, da zna: politika u konkretnom svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom bivanja čovjekom kao slobodom.

Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode

Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas.

Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja potresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti. Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu dušu.

Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su se rastalili.

Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne pogađa.

Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može ukloniti, samosvijest se tjera u nov oblik.

Čuju li se takva predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče.

Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra.

Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja.

Naš unutarnji stav će se dokazati. Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci nijednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepredvidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu posljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni za sve što dolazi.

Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mogućem.

Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja

Kad gledamo na svjetske događaje, neće biti naodmet pomisliti na Jeremiju. Kad je nakon uništenja Jeruzalema, gubitka države i zemlje, prisilnog odlaska s posljednjim Zidovima koji su iselili u Egipat, morao doživjeti još i kako oni prinose žrtve Izidi u nadi da će im ona pomoći više negoli Jahve, njegov sljedbenik Baruh počeo je očajavati. A Jeremija je odgovorio: ”Tako govori Jahve: zaista, što sam izgradio srušit ću i što sam posadio iščupat ću, a ti za sebe zahtijevaš velike stvari? Ne zahtijevaj!”

Sto to znači? Da Bog jest, to je dovoljno. Kad sve nestane, Bog jest, to je jedino čvrsto uporište.

Ali što je pred smrću krajnja istina, postat će zlim zavođenjem ako čovjek prije vremena zapadne u umor, nestrpljivost ili očaj.

Jer istinit je taj granični stav samo ako ga nosi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje.

Poniznost i umjerenost naš su udio.

(Kars Jaspers, ”Pitanje krivnje”, AMG, Zagreb, 2006, izvod iz djela, priredio Branko Milić).

(Kraj feljtona).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pitanje krivnje (7)
    •  Pitanje krivnje (6)
    •  Pitanje krivnje (5)
    •  Pitanje krivnje (4)
    •  Pitanje krivnje (3)
    •  Pitanje krivnje (2)
    •  Pitanje krivnje (1)
    •  Pitanje krivnje

> Svi tekstovi ovog autora