Ples na tankom ledu: ljudi u doba krize

Stigla je jesen. Ali još do jučer, tri duga mjeseca mozak nam se krčkao u vlastitom soku. Zrak je nad nama visio težak i nepomičan bez daška vjetra, a ventilatori su kao neki circulus vitiosus mlatili uprazno, osvježavajući nas istim onim vrelim zrakom. I svaki je stvor hroptao za kapljicom svježine. Žedno je sunce ispilo vode i ukazivalo se tek u gorućem grmu. Ali prije nego što vas potpuno predam melankoliji apokaliptičnih slika, dopustite da otvorim jedan prozor. Da udahnemo. Ledenog zraka.

Vratimo elem film otprilike 450 godina unatrag, u 16. stoljeće. Isti šok, samo s radikalno drukčijim predznakom na termometru, koji eto samo što nije – iznova – izmišljen.

Tlo po kojem danas rekordne vrućine prže i otvaraju usta žednoj zemlji, od sredine 16. stoljeća nad Europu se nadvila prava klimatska distopija: takozvano Malo ledeno doba.

Precizni vremenski okviri ovog zahlađenja u znanosti su i dalje predmet rasprava, no njegov se najkritičniji period – okvirno – smiješta u razdoblje između 1570. i 1750 godine. Sunčeva je aktivnost pala (pojava poznata kao Maunderov minimum), vulkani su rigali pepeo u stratosferu, a globalna prosječna temperatura pala je za čitava dva stupnja.

Ako vam to zvuči malo, zamislite da vegetacijski period u godini traje čitavih 6 tjedana kraće i kakve to posljedice ima za usjeve. Bio je to pakao na zemlji. Hladan, ali katkada i vruć, uglavnom u formi ekstremnog.

Ledenjak u Hallstattu doslovno je prožderao čitave alpske pašnjake, po ledenoj Temzi vozile su kočije i podignuti trgovački šatori; nizozemski kanali bili su poput smrznutog stakla, a tijekom zloglasne i ekstremne zime 1564./65. leševi ptica padali su sa stabala poput smrznutog kamenja.

Redovnici su u svojim putopisima izvještavali o smrznutim ljudima uz puteve. Nekih pet godina poslije, venecijanski kanal i Bodenško jezero bili su potpuno pod ledom, skoro do sredine proljeća.

Žito je plijesnilo u vlati, a žetva je ležala na gnjilim poljima. No ljudi tada nisu razmišljali o emisijama ugljika niti o stakleničkim plinovima, nego o Božjem gnjevu, skorom kraju svijeta ili o susjedi koju se sumnjičilo da je ”vještica” koja svojim čarolijama utječe na vremenske nepogode. Idealno vrijeme za shitstorm u vremenu prije interneta. Philipp Blom u svojoj knjizi Die Welt aus den Angeln (Svijet izbačen iz okvira) upečatljivo opisuje kako je čitava jedna civilizacija preko noći izgubila tlo pod nogama.

Ako želite vidjeti kako izgleda taj kolektivni šok, pozivam Vas da se zajedno zadubimo u jednu oslikanu scenu iz 1565. godine. Motiv: ”Lovci u snijegu”; naslikan rukom Pietera Bruegela Starijeg.

Za kontekst ove kolumne, nije se potrebno previše zadubljivati u kontekst nastanka ovoga djela: npr. to da je scena dio jednog ciklusa godišnjih doba za konkretnog nalogodavca. Možda je važnije spomenuti kako će upravo u ovome vremenu, usred ledenog vala, Bruegel stvoriti samostalni žanr zimske pejsažne umjetnosti. Snijeg ovdje prestaje biti slatkim ukrasom pejsaža i postaje nemilosrdni glavni glumac jedne potpuno nove epohe.

Zaboravimo također i na moderni kičeraj u obliku ugodne božićne razglednice u koje se ovo remek-djelo danas često gura. Bruegel na hrastovu ploču izmazuje paletu boja koja miriše na led; i nebo i zemlja obùčeni su u iste boje. Mokro je i hladno, a voda je natopila ne samo zavičaj nego i krzna životinja i ljudi. Jedan portret svijeta u izvanrednom stanju. No hajmo to detaljnije potkrijepiti.

Promatrajući detalje:

U prvom planu, u snažnom kontrastu spram bijele zime, tri lovca gaze kroz duboki snijeg. Pogrbljeni, grčevito stišću svoja koplja. Uz njih tapka čopor pasa: bez ijednog ponosnog pogleda prema gore; glave i repovi vise im obješeni. I oni su pogrbljeni, na svoj način.

Bruegel ne režira herojski ulov – kao mnogo češći motiv vremena, nego potpuni slom ljudske dominacije nad prirodom. I ljudi i priroda ovdje su u snažnom kontrastu spram vremenskih prilika. A rezultat ovog ledenog marša za preživljavanje? Jedna jedina, mršava lisica koja mlohavo visi s motke jednoga od trojice. Čovjek, čini se, više ne može napuniti trbuh. A to ojađuje.

Nadalje, lijevo na slici, ispred gostionice, gori otvorena vatra. Ljudi u očaju pokušavaju opaliti svinjske čekinje u dimu, što je redovna praksa prilikom sezone svinjokolje. No, svinje nema. Natpis gostionice, ispred koje se vrši ova radnja visi iskrivljen na šarkama – na njemu: sveti Hubert, zaštitnika lovaca. No svecima, izgleda više nije stalo, oni ne pomažu.

Dok hladnoća sve okiva u led, religija i stare sigurnosti pucaju. I onda onaj klasični renesansni potez slikara – pogled koji promatraču otvara prozor u ovu scenu –, ali ga Bruegel ne daruje nekom svecu ili plemiću, nego promrzlom psu. Taj tihi, umorni pogled probija ”četvrti zid” i pita nas kroz stoljeća: ”Vidiš li što se ovdje događa? – ovo se itekako tiče i tebe.”

I kao da sva ta simbolika još nije dovoljna, kompozicija nas preko strmine nezaustavljivo vuče – gotovo otklizuje – prema dolje, u smrznutu dolinu nizozemskog krajolika. Ondje se, između oštrih, prijetećih stijena (zapravo alpski motiv, jer u Flandriji takvih šiljaka nema), prostire gigantski ledeni pokrivač. Priroda više nije blagi, renesansni vrt stvorenja kakvog se moglo naći u časoslovima toga vremena nego ravnodušna, hladna kocka leda.

I u svom tom zabijeljenom ravnodušju, prizor iznova iznenađuje: dolje, na zaleđenom ribnjaku ljudi kližu. Jedni igraju hokej, drugi bacačke igre dok treći kruže na drvenim klizaljkama, smiju se i zabavljaju. Svaki članak koji bi se bavio detaljima u motivima Brueghelovih slika (Wimmelbilder) iskakao bi iz vlastitog formata. Okušajte se i sami!

No što je zapravo smisao ovih detalja, dolje u dolini?

Brueghelovo djelo ovdje pokazuje jedan genijalan dvostruki karakter: dok se gore ruše stari sustavi preživljavanja (lovci), dolje se rađa nova kultura. Čovjek osvaja smrznutu distopiju i pretvara je u svoje igralište, prilagođavajući se novoj situaciji.

Općenito bi se moglo reći da Brueghelovi motivi čovjeka nikada ne postavljaju iznad prirode: ona nije bogomdani objekt njegove uprave. Čovjek nije iznad prirode nego u zajedništvu s njom. A to je vrlo značajna vizija svijeta za 16. stoljeće, čije gradivo i čovjek kasne moderne treba iznova otkriti i primijeniti.

Klimatske krize nisu dakle nešto novo, iako smo svoju sami proizveli. Ne bih se ovdje međutim zadržavao objašnjavajući ljudsko djelo posljednjih dvaju stoljeća o tome kako smo izgaranjem ugljena, nafte i plina u atmosferu izručili gigantske količine CO₂ i pretvorili planet u staklenik.

Mnogo važnije mi je primijetiti kako svako takvo vrijeme proizvodi i socijalne promjene: u nesposobnosti da se svijet shvati, ubrzava se i ljudska psihologija. A ona pod preopterećenjem rijetko proizvodi racionalnu reakciju.

Kako Blom u Die Welt aus den Angeln te suvremena povijest kulture uvjerljivo dokazuju, Malo ledeno doba bilo je vrhunac europskog lova na vještice. Između 1580. i 1650. godine – točno u najhladnijim, najgladnijim desetljećima – broj lomača eksplodirao je. Iako je dokumentacija nepotpuna, smatra se da je u tom periodu vođeno oko 110.000 procesa, a da je pritom otprilike polovica završila smrtnom osudom optuženih. Nekih 20% njih bili su muškarci.

Kad žetva izostane i stoka krepava, preopterećeni ljudski mozak grčevito gradi žrtvenike i traži žrtveno janje. Jer katastrofi se – i u nerazumijevanju – treba dati ljudsko lice. Tek se potom gnjev može konkretizirati i isprazniti.

Zvuči li vam ovaj model poznato?

No podvucimo najprije liniju razgraničenja: danas nam ne trebaju ”vračare” ni nagađanja — znanosti nam jasno ukazuju na odgovorne i na industrije koje uništavaju planet. Ali čim zagusti, društvo ponovno poseže za istim refleksima iz 16. stoljeća.

Umjesto da se obračunamo sa stvarnim uzročnicima krize, digitalni prostor preplave ratovi, traženje dežurnih krivaca i bjesomučno linčovanje po društvenim mrežama. Znanje nam je napredovalo, ali naša kolektivna psihologija u panici bolećivo radi na pogon pradavnih vremena.

No to nije jedina strana priče o Malom ledenom dobu. Ona nije samo priča o propasti nego prije svega pouka o radikalnoj transformaciji.

Hladnoća je srednjovjekovni feudalni sustav okrenula naglavačke i slomila ga. I dok su jedni fatalistički tražili krivce, drugi su radili na preobrazbi svijeta. Skrušena molitva prema nebu nije otjerala hladnoću pa su se mislioci okrenuli empiriji i odlučili postati subjektom povijesti.

Nizozemci su, primjerice, osmislili napredne vjetrenjače kako bi isušili močvare, izgradili su okretnije trgovačke brodove i stvorili prvu globalnu trgovačku mrežu.

Društvo je u surovom mrazu potražilo nova rješenja jer stari odgovori više nisu zadovoljavali. Filozofi i teolozi poput Descartesa, Spinoze ili Baylea tražili su nove temelje u razumijevanju sebstva, svijeta i Boga, stvarajući tako uvjete za nastanak prosvjetiteljstva. Galileo, John Evelyn, Antoni van Leeuwenhoek istraživali su kozmos, svijet i okoliš razbijajući stara uvjerenja novim znanstvenim pristupima. Ekonomi i društveni teoretičari poput Hobbesa ili Mandevillea pokazali su nove modele stabilnijeg društvenog uređenja…

Uz mnoge druge, stvoreni su u konačnici uvjeti za svijet u kojem živimo i mi. Svi oni bili su ljudi koji su stvarali iz reakcije na jedan svijet koji više nije nudio rješenja – i ništa od toga nije nastalo tijekom ugodnih ljetnih povjetaraca pod procvalim voćkama. Društvo je moralo promijeniti kožu ili umrijeti. Umrlo nije.

Ako nas pogled na Bruegelovu dolinu i Blomova povijesna analiza nečemu naposlijetku uče, onda je to da katastrofa nikada nije samo kraj – ona je nezaustavljivi akcelerator ljudskog razuma i prilagodljivosti.

I evo nas ponovno na jednoj takvoj prekretnici. Drukčijih predznaka, živa na termometru skače uvis, a društvo se valja u sve većem blatu okopnjelog leda. Promjene su bolne. Čak i kad s novim danom ustajemo iz kreveta. Promjena ruši ugodne navike i traži preokret koji transcendira stare sustave.

Usporedimo li se direktno s onim prozeblim lovcima Brueghelovih zima, ipak ćemo uočiti jednu divovsku, nenadmašnu prednost našega vremena: mi točno znamo što se događa.

No, za razliku od ondašnjih ljudi koji nisu imali klimatske modele, satelite, solarnu tehnologiju, globalne mreže ili lijekove za bolesti o kojima nikada nisu ni čuli, mi danas ne tapkamo u mraku. Osim možda u onome koji osobno odaberemo, u ignorantskoj tupavosti spram svjetskih prilika.

Čovjek nije bespomoćna žrtva termometra ili općenito fatalizma. Poput drugih stvorenja, i on je majstor prilagodbe u novom sebe-izumljivanju.

Mršav je plijen Bruegelovih lovaca dok se vraćaju u selo – ali se vraćaju. Ne odustaju. A dolje u dolini eno ljudi već kližu po ledu. Duh je neslomljiv dok god gleda prema naprijed.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O namještenoj sreći i subverzivnom smijehu
    •  Holbeinov mrtvi Bog pred Dostojevskim
    •  Izopačena umjetnost i sterilna prošlost
    •  Zašto moderne ideologije posrću pred umjetnošću

> Svi tekstovi ovog autora