Pobijediti – bacanjem novca

”Neke stvari ne mogu podnijeti, a jedna od tih groznih stvari je kada ‘moji’ gube od Austrijanaca u nogometu, jer oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“ – posve nerazumljivo šokiran petardom Dinama od Red Bull Salzburga na Maksimiru napisao je nekidan kolega Tomislav Židak.

 

Lijepo ta rečenica ispisuje već opasno metastaziranu hrvatsku mitologiju, po kojoj su Hrvati – između ostalog i među ostalima – nogometno superiorni i bečkim opernball-fićfirićima, iako ne postoji nijedan, ali baš nijedan jedini argument za to.

 

Da, bili smo jednom davno treći na svijetu, ali bila je i Austrija jednom davno treća, i još jednom davnije četvrta. Na Uefinim službenim tablicama europskih kupova bolji od Dinama su i fićfirići iz bečke Austrije i bečkog Rapida, dok je na tablici Lige prvaka ispred zagrebačkih “plavih“ čak i Sturm iz Graza.

Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“

 

Četiri utakmice igrao je Dinamo protiv austrijskih klubova u Ligi prvaka i dobio samo jednu, još šest puta igrao je protiv fićfirića u europskim kupovima i jedan jedini put prošao dalje – protiv LASK-a 1963., i to bacanjem novčića! – ukupno je u svojoj povijesti Dinamo igrao šesnaest službenih utakmica protiv šest različitih austrijskih klubova i dobio svega tri, a Židak nakon svega kaže kako “oni nisu ni približno nadareni za tu igru kao mi“.

 

Evo još jednog primjera za poguban utjecaj nogometa na zdrav ljudski razum: nakon iste utakmice, i pet lakih komada protiv fićfirića iz Salzburga, trener Dinama Zoran Mamić mrtav hladan je izjavio kako ovom Dinamu “nedostaje samo rezultat“.

 

Još jedan tradicionalni jesenski “nuklearni Dinamo“, ovaj put u obitelji Mamić službeno brendiran kao “najjači u posljednjih deset godina“, najprije je u play-offu za Ligu prvaka na Maksimiru išamaran od malog danskog Aalborga, a onda od četiri utakmice Europa lige izgubio tri, produžujući tako svoj čudesni europski niz u posljednje tri godine: u grupama europskih kupova Dinamo je od šesnaest utakmica dobio samo jednu – i to protiv nesretne Astre, koja je još do prije par godina igrala treću rumunjsku ligu – izgubivši njih četrnaest i primivši nevjerojatnih četrdeset sedam golova, a Zoran Mamić nakon svega kaže kako “ovom Dinamu nedostaje samo rezultat“.

 

Ne bi, jasno, ta nogometna patologija bila zanimljiva nikome osim možda navijačkoj patologiji splitskih rivala, da nije gotovo istu rečenicu istoga dana izgovorio i drugi jedan Zoran, ponavljajući u Sinju po tko zna koji put kako je svjestan da rezultati njegove vlade još nisu vidljivi.

“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“

 

“Hrvatska živi u takvom okružju anemične i slabe sjeverne Italije, koja pada ekonomski, Njemačke koja stagnira, i mi koji se držimo tu negdje“, podsjetio je trener Zoran Milanović na tešku grupu koja je dopala Hrvatsku, objašnjavajući kako njegovoj vladi – “na dobrom putu, čvrstoj, stabilnoj i s jasnim planom“ – nedostaje, ukratko, “samo rezultat“.

 

Isto je onda ponovio i ministar poduzetništva Gordan Maras, izjavivši u Zagrebu kako “ova Vlada može čista obraza pred građanima tražiti još jedan mandat“, jer će “ono što su radili posljednje tri godine sigurno dati rezultat“.

 

Da Milanovićevoj Vladi “nedostaju samo rezultati“ istoga se dana, gostujući na N1 televiziji, složila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pozvavši navijače na strpljenje jer “ovo je najbolja vlada u novijoj hrvatskoj povijesti“.

 

Zvuči poznato? “Ovo je najbolja, najstabilnija i najpoštenija vlada do sad“, rekao je proljetos i premijer Mamić, pardon Milanović, najavljujući SDP-ove kvalifikacije za Europu i izbore za Europski parlament. Ili kraće, shvatili ste, “ovo je najjači Dinamo u posljednjih deset godina“.

 

Jednako kao i Dinamo, tri posljednje sezone Hrvatska je uvjerljivo najlošija u Europi, i šestu godinu zaredom u recesiji, posljednja u Europskoj uniji po stopi gospodarskog rasta, BDP-u, investicijama, konkurentnosti, transparentnosti, parafiskalnim nametima – najgora valjda na četrnaest od šesnaest raznih službenih tablica europskih ekonomija.

I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca

 

Hrvatska, što se zna, nije najslabija jedino na nedavno objavljenoj ljestvici CEPEJ-a, Komisije Vijeća Europe za ocjenu efikasnosti pravosuđa, prema kojoj je od naše zemlje gora još samo jedna članica Europske unije – i to nesretna Rumunjska, u kojoj je još do prije par godina vladajuća stranka legalno postavljala svoje suce i tužitelje – a Milanović nakon svega kaže kako njegovoj nuklearnoj Vladi, najjačoj u posljednjih deset godina, nedostaju samo rezultati.

 

U ovom trenutku, Zoran Milanović funkcionira upravo kao maksimirski kondukator Zdravko Mamić: obojica su izgradili cijele svoje paralelne svemire, posve odsječene od stvarnog svijeta.

 

I u Maksimiru i u Banskim dvorima sve tako funkcionira bez greške, stani pa gledaj – stakleni uredi, moderna oprema, njemačke limuzine, talijanska odijela, redovne plaće, debeli bonusi, sve je ustrojeno kao japanske željeznice, točno se zna tko što radi, a tko zašto ne – i Vlada i Dinamo su “najbolji do sad“, kako ono, “čvrsti, stabilni, s jasnim planom“, i jedino što im nedostaje su rezultati: samo dakle ono po čemu se tamo dolje – u stvarnom, fizičkom svijetu – najboljost, na koncu, mjeri. Voda je, ukratko, došla do grla, nezaustavljivo tonemo na dno, ali Hrvati se mole za strpljenje: u vodi, na dnu, nedostaje samo zraka.

 

Posve stoga logično, i Vlada i Dinamo imaju po prilici jednaku potporu navijača. S tim da je onih što vjeruju kako će Dinamo sljedeće godine, “najjači ikad“, dočekati proljeće u Europi, u ovom trenutku za jedan više nego onih što vjeruju da će Hrvatska sljedeće godine dočekati izlaz iz recesije. Dinamo, jebiga, ima barem Tomislava Židaka.

 

I Mamić i Milanović, međutim, i dalje se uzdaju u historijsko iskustvo iz davne i slavne 1963., kad je nakon neriješenog rezultata u Kupu pobjednika kupova Dinamo eliminirao austrijski LASK tek bacanjem novčića, iskustvo što ih zavodljivo uvjerava da se može pobijediti – bacanjem novca.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
    •  U vrtlogu izazova i strasti
    •  Mjesto prebijanja
    •  Haos u kafani "Kod Herodota"
    •  Blitvari i Scouseri
    •  Finsko pitanje u BiH
    •  Genocidnost palanke
    •  Croatian Independent Army
    •  Čekajući drugi broj
    •  Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora