Podrhtavanje tla se nastavlja – #spasime

Ovih dana na društvenim mrežama i uz pomoć medija više od pedeset tisuća ljudi podržalo je prosvjed  #spasime dajući mu tako legitimitet najmasovnijeg virtualnog otpora protiv nasilja u hrvatskoj povijesti.

Danas se o tome sve zna, virtualno se pretvorilo u stvarno, prosvjedni skup na Tomislavcu je za nama, ali se podrhtavanje tla – nakon lavine osobnih iskustava što su ih iznijele mahom žene žrtve zlostavljanja – nastavlja.

Pandorinu kutiju otvorio je neljudski čin jednog oca koji je svoje četvoro djece u rano jutro izvukao iz kreveta i u pidžamama, jedno po jedno, bacio s balkona stana na prvom katu.

Hrvatska je bila zgrožena.

Zemlja poznata po prirodnim ljepotama već dugo je poligon za kojekakvo nasilje, što nas svrstava u rijetka društva koja ni deklarativno ne potiču empatiju i ne brinu o žrtvama nasilja, a u konačnici štite zlostavljače!

Osim sustava koji bi trebao štititi žrtve i omogućiti im siguran život daleko od zlostavljača predškolski i školski programi trebali bi podučavati djecu od najranije dobi da nasilje prepoznaju i ne toleriraju

O svemu tome godinama se govori, ali sve nekako ”u rukavicama”, kao da nas se zapravo ta mučna tema ne tiče. Čak i kada se dogodi tragedija, zaborav brzo prekriva imena i lica žrtava.

Kakvo smo mi to društvo?

Eto baš takvo – društvo nebrige i zaborava!

Socijalni djelatnici i psiholozi, psihijatri i suci, učitelji i roditelji – svi su u ovoj zemlji zakazali. Osim sustava koji bi trebao štititi žrtve i osigurati im siguran život daleko od zlostavljača predškolski i školski programi trebali bi podučavati djecu od najranije dobi da nasilje prepoznaju i ne toleriraju.

Na tom putu upozorenja i prepoznavanja važnu ulogu ima i kazalište! Prvi koji se u Hrvatskoj poduhvatio teme obiteljskog nasilja bio je HKD Teatar iz Rijeke stavljajući na svoj repertoar – još 2000. godine – mračni tekst Shelagh Stephenson ”Pet vrsta tišine”. Tekst je preveo i režirao Lary Zappia otvarajući hrabro ovu tabu-temu, a nakon svake predstave potičući zgranute gledatelje da razgovaraju o viđenom. Ti su razgovori znali biti vrlo dramatični i evidentno su pokazivali do koje mjere je tema zlostavljanja u obitelji aktualna, ma koliko ju ”gurali pod tepih”.

Naime, britanska dramatičarka, autorica teksta ”Pet vrsta tišine” vrlo otvoreno podastire obiteljsko nasilje u svim njegovim oblicima – od naizgled naivne represije, preko patološke sklonosti redu do seksualnog zlostavljanja – pa će gledatelj još dugo nakon predstave razmišljati što sve nasilje jest. I kakve posljedice ostavljaju traume koje se događaju u četiri zida.

Isti tekst našao se i na repertoaru Dramskog programa Hrvatskog radija 2008. godine. Ne znam kakav je rezultat polučio sa stanovišta osvješćivanja javnosti za problem, ali pouzdano znam da se još donedavno uvelike smatralo da seksualno zlostavljanje u obitelji – nije hrvatski problem.

Ali nasilje evidentno jest!

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić postavile su 2010. godine na sceni ZKM-a predstavu ”Ovo bi mogla biti moja ulica”, inspiriranu tragičnom smrću Luke Ritza. Dugokosi mladić stradao je u vršnjačkom nasilju – bez ikakva razloga. Naprosto je izazvao bijes grupice rabijatnih mladića kojima nije htio dati svoj mobitel, a oni su ga onda – zatukli.

Događaj je zaprepastio Zagreb.

Na tom putu upozorenja i prepoznavanja važnu ulogu ima i kazalište! A prvi koji se u Hrvatskoj poduhvatio teme obiteljskog nasilja bio je HKD Teatar iz Rijeke stavljajući na svoj repertoar – još 2000. godine – mračni tekst Shelagh Stephenson ”Pet vrsta tišine”

Luka Ritz, miran mladić iz zagrebačkog naselja Dugave, postao je simbolom borbe protiv nasilja među mladima zahvaljujući i kazališnoj predstavi tandema Tomić-Kovačić, koja je privlačila mladu publiku, a kojoj je i bila namijenjena.

Medijska pažnja koja je pratila ovaj okrutni događaj, a potom i kazališnu predstavu, razotkrila je učestalost vršnjačkog nasilja, pa su čak i sudionici predstave, glumci Zagrebačkog kazališta mladih, govorili o svojim iskustvima na tu temu.

Spomenute dvije predstave – ne igraju se više. A trebale bi stalno biti na repertoaru! Štoviše, trebalo bi govoriti i pratiti – što je bilo poslije. Što se dogodilo s nasilnicima, kako je društvo reagiralo i što poduzima da se zlo ne ponovi.

Nasilja je, međutim, u našem društvu sve više, potpuno smo neosjetljivi na njegovu prisutnost, često ga ne prepoznajemo jer se uvriježilo mišljenje da šamar nije nasilje, da uskraćivanje pomoći nije zlostavljanje…

A ono nije samo na ulicama ili iza zatvorenih vrata obiteljskih domova, na radnim mjestima, u bolnicama, školama, već kulja svakodnevno s televizije, s kompjutorskih ekrana, mobilnih telefona, konzola za elektronske igrice!

Od najmanjih nogu djeca gledaju nasilje i postupno postaju imuna na krikove, krv, fizičke obračune i mučenja svake vrste.

Glavna informativna emisija na državnoj televiziji, prisjetimo se, mjesecima je izvještavala o prosvjedu koji je usred Zagreba trajao 492 dana, bez dozvole okupljanja, ali zato s izgredima koji su uključivali polijevanje benzinom, razbijanje stakala na Ministarstvu i prijetili ozbiljnom eskalacijom!

Događaj je, doduše, bio podosta folkloran – začinjen pladnjevima hrane koji su stizali prosvjednicima – ali kakvu poruku hrvatskim građanima šalju takve prijetnje?

Poruku da nasilje vodi do cilja!

Svi ti i slični događaji stvaraju kod ljudi osjećaj nemoći i apatije, a onda i ravnodušnih konstatacija: A događa se. Njima. Glavno da se ne dogodi nama.

E to – ”njima, a ne nama” – osnovni je problem hrvatskog društva! Odsustvo osjećaja odgovornosti i čovjekoljublja, građanskog otpora i već poslovično nemiješanje u tuđe probleme stvara bešćutno društvo u kojem vlada sebičnost najgore vrste!

Ispovijedi zlostavljanih žena koje iznose svoja tragična iskustva toliko su potresne i stvarne da se moramo zapitati kako ih spasiti. Svima je jasno da one nemaju izgleda, jer u Hrvatskoj su deficitarne sigurne kuće, socijalne službe, policijska zaštita…  I odgoj

Upravo zato su dragocjeni mirni prosvjedi kakav se dogodio pred zadarskim Općinskim sudom, kad su građani tražili zaštitu mlade djevojke i njene obitelji, a brže procesuiranje nasilnika koji ju je gotovo ubio u nužniku jednog kafića (uz namjerno glasnu glazbu da se ne čuju djevojčini krikovi!).

Upravo zato je euforično odzvonila informacija da se broj ljudi koji su podržali akciju glumice i scenaristice Jelene Veljače i njoj bliskih osoba različitih profesija koje su pokrenule prosvjed  #spasime – broji u desecima tisuća! I da stalno raste!

Ispovijedi zlostavljanih žena koje iznose svoja tragična iskustva toliko su potresne i stvarne da se moramo zapitati kako ih spasiti.

Svima je jasno da one nemaju izgleda – u Hrvatskoj su, naime, deficitarne sigurne kuće, socijalne službe, policijska zaštita…

I odgoj.

Jer djeca koja bez grižnje savjesti, štoviše s užitkom, na smrt išutiraju malog ježa s priličnom sigurnošću će izrasti u nasilnike. I lako će dignuti ruku na članove obitelji, na medicinsku sestru, na učitelja, na vas…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora