Policija poslužuje čaj i kolače ustašama kod Srba

Dvadeset i prva je godina od genocida u Srebrenici. Plenković ili Milanović, odnosno idemo li prema velikoj koaliciji SDP-a i HDZ-a? Jučer je bila 160. godišnjica rođenja Nikole Tesle, što valja spomenuti i zbog toga što je tom prigodom HDZ počeo priznavati zločinačku prošlost i divljačko ponašanje jer su najavili povratak Teslina kipa u Gospić (ne onaj minirani, već neki novi)… Eh, da, sutra počinje raditi mještovita vatikanska komisija koja kao zadatak ima zajedničko čitanje povijesti Srba i Hrvata kako bi se razjasnila uloga Alojzija Stepinca – nekima svetac, nekima zločinac, a većini, budimo iskreni, nepoznanik. Hoću reći, pregršt je tema za ovu kolumnu. Ali ja sam izabrao pohvaliti humanost hrvatske policije koja po ovoj vrelini servira čaj i nudi kolače napaćenim ustašama u Lici.

Budimo precizni. Dakle, ovo što slijedi nije nikakva ironija ili šala; prenosim vijest sa stranice neoustaške Autohtone – Hrvatske stranke prava koju vodi Dražen Keleminec pod naslovom ”A-HSP zauzela Srb”!:

”A-HSP održava predavanja o Domovinskom ratu ispred četničkog spomenika u Srbu od 08. srpnja do 01. kolovoza 2016. godine.

Pozivamo pravaše, branitelje, dragovoljce Domovinskog rata, Hrvatice i Hrvate da nam se pridruže u iznošenju istine o Domovinskom ratu i četničkim zločinima u Srbu i drugim dijelovima lijepe naše Domovine.

Četnicima, jugofilima, crvenim boljševicima, komunistima, pupovcima, stanimirovićima, mesićima, pusićima, teršelićima, josipovićima, milanovićima i svim drugim mrziteljima Hrvatske države zabranjen dolazak.

Krajnji je trenutak da se stane u obranu slobode i demokracije. Da uljuđene političke stranke i one koje kao takve žele biti prepoznate kažu DOSTA JE. Baš me zanima koliko će drugo trajati ovo ustaško kampiranje u Srbu. Te treba li MUP pomoći kako bi gospodi ustašama dani prošli bez muke, kako bi ostali posvećeni poslu i potjerali i ono malo Srba što je u Hrvatskoj preostalo

Za Dom, spremni!”

Pokraj spomenika neoustaše su razapele vojni šator asocirajući na ustaški ”Lički ustanak”, poručujući da je stiglo i ”vrijeme akcije”, pa ”drže predavanja” sa ciljem da skrenu pažnju na sebe, da izazovu nered i naprave incident time što pokušavaju onemogućiti proslavu Dana ustanka u Srbu 24. srpnja jer tvrde da se 24. srpnja 1941. u tom mjestu dogodio samo četnički ustanak protiv ”hrvatske države” (tzv. NDH) i ništa više, te da treba, nisu još pojasnili kako, onemogućiti Milorada Pupovca, Stjepana Mesića, Zorana Pusića, Vesnu Teršelič, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića i ”sve druge mrzitelje Hrvatske”.

Cilj je toj družini, a i inače ekstremnoj desnici u Hrvatskoj, ponovo utjerati strah među Srbe; zato je krenulo to šatorovanje kod Srba.

U vezi toga straha prenosim post koji je Milorad Pupovac objavio na svom Facebook profilu:

”Dugo već razmišljam o strahovima Srba u Hrvatskoj i neprestanom obnavljanju tih strahova od strane onih koji imaju političku i duhovnu moć u Hrvatskoj. Pored strahova, kao što su oni vezani uz zaposlenje, dugove, zdravlje i budućnost djece a koje dijele s većinom hrvatskih gradjana, Srbi, mnogi od njih, žive u strahu zbog toga što su Srbi. Boje se reći da su Srbi. Boje se pokazati da imaju veze sa Srbima i njihovim institucijama. Boje se prenositi svoju pripadnost srpskom narodu na nove generacije. Dakle, mnogi od Srba ne žive s osjećajem slobode već s osjećajem straha.

Srbe u povratničkim sredinama muči siromaštvo a Srbe u gradovima strah.
Navest ću primjer o kojem sam nedavno slušao. U jednom gradu, a nije jedini s takvom pričom, vjernici nerijetko mole svojeg pravoslavnog svećenika da im u kuću ne dolazi u mantiji već da do njih dodje u civilnom odijelu a da mantiju obuče kad udje u njihovu kuću ili stan. U istom gradu čujemo da učenica koja dolazi u pravoslavnu crkvu na vjeronauk zbog u najmanju ruku nastavničinog netaktičnog komuniciranja u razredu otkriva njezin vjerski identitet i podvrgava je veoma neugodnim reakcijama ostalih učenika. A bez adekvatne nastavničine reakcije. Dakle, strahovi se podržavaju i potiču.

A malo koga je zbog toga briga.
Nas jeste i treba biti briga.
A učinit ćemo da postane i briga onih koji taj strah kod Srba proizvode i kod onih koji ne znaju da njihovi susjedi žive s tom vrstom straha.”

Problem je i nedostatak snažnog regulatornog mehanizma u kojem će ljudi prepoznati što je dopušteno, a što nije. Zbog nerazvijenih regulatornih mehanizama i ne primjenjivanja zakona tolerira se govor mržnje. Treba razviti svijest o postojanju fenomena govora mržnje, njegovoj destruktivnoj snazi za državu i odnose među građanima. Ali i zbog institucija koje očito govor mržnje ne prepoznaju

Slaba reakcija policije nakon napada na pravoslavnu parohiju i parohijski stan u Sisku, kao i nevoljkost biskupa Vlade Košića da se javno očituje, također pridonose strahu kod Srba. Jer ako se može oskrnaviti crkva i opljačkati obitelj pravoslavnog svećenika i ako to prolazi bez ozbiljnih reakcija (osim mitropolite Porfirija Perića i Srpskog narodnog vijeća, a s obzirom na to da smo ostali ne samo bez Košićeve reakcije, već se i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, šef Sabora Željko Reiner i predsjednik Vlade Tihomir Orešković prave kao da ih se to ne tiče i kao da se ništa nije dogodilo), što tek mogu očekivati ”obični” građani srpske nacionalnosti ili pravoslavne vjere?

No vratimo se mi Srbu. Zašto nam je Srb važan ili zašto bi nam trebao biti važan i zašto policija ne bi trebala dopuštati neoustaške provokacije?

Prenosim dio članka povjesničara prof. Tvrtka Jakovine iz 2009. (objavljen u tjedniku Novosti): ”Od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1991. Dan ustanka naroda Hrvatske protiv nacizma i fašizma slavio se istoga dana kada i Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, 27. srpnja 1941. godine. O događaju su u vrijeme Titove Jugoslavije napisani članci, doduše malobrojniji no bi se moglo očekivati. Potom je datum promijenjen i Dan antifašističke borbe postao je 22. lipanj 1941., kada je formiran Sisački partizanski odred. Jedan je datum, koji je desetljećima bio važan, a mjesto Srb u južnoj Lici po tome poznato, posve potisnut.

U ‘Ilustriranoj povijesti Hrvata’, primjerice, uopće se ne spominju događaji u Srbu, mada se kaže kako su 27. srpnja: ‘Srpske postrojbe (četnici) počinile genocid nad Hrvatima u Bosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima i zaseocima.’ Potom se kaže kako su nekoliko dana kasnije ‘partizanske postrojbe (sastavljene od Srba) u osvetničkom pohodu spalile selo Boričevac, a zatim počinile masakr nad Hrvatima i muslimanima u Kulen Vakufu’.”

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je 10. travnja 1941. Koncentracijski logor Danica kod Koprivnice formiran je već 19 dana kasnije, samo dan nakon što je u Gudovcu kod Bjelovara ubijena skupina od 176 Srba. Rasni zakoni, usmjereni prije svega protiv Židova i Roma, doneseni su već 30. travnja.

”U jednom gradu, a nije jedini s takvom pričom, vjernici nerijetko mole svojeg pravoslavnog svećenika da im u kuću ne dolazi u mantiji već da do njih dodje u civilnom odijelu a da mantiju obuče kad udje u njihovu kuću ili stan. U istom gradu čujemo da učenica koja dolazi u pravoslavnu crkvu na vjeronauk zbog u najmanju ruku nastavničinog netaktičnog komuniciranja u razredu otkriva njezin vjerski identitet i podvrgava je veoma neugodnim reakcijama ostalih učenika. A bez adekvatne nastavničine reakcije. Dakle, strahovi se podržavaju i potiču”

Jadovno je bio logor smrti, a u samo nekoliko tjedana tamo je ubijeno dvadesetak tisuća ljudi. Ustaški se režim baš nimalo nije čuvao ili skrivao. U novinama, u govorima ministara, jasno je poručeno da nova hrvatska država ima neprijatelje, “koji nisu članovi hrvatske narodne zajednice. To su Srbi i Židovi”, kako je rekao Mile Budak. Iseljavanje, istrebljenje i stvaranje takvih uvjeta za ostale da izumru postali su politika koju je Paveliću sugerirao.

Nacisti su bili zgroženi zulumom ustaša. Bojali su se reakcija domaćeg stanovništva i ona je uslijedila, nažalost i uz zločine prema Hrvatima, osobito u selu Borićevac.

Jakovina nastavlja: ”Srb 27. srpnja 1941. nije bio isključivo onakav događaj kakav se desetljećima obilježavao. On nije bio ustanak komunista, mada je tamo bilo članova Partije. Nije bio ustanak četnika, mada ih je također bilo. Bila je to prije svega pobuna stanovnika koji su se, možda i bez jasne ideje što dalje, ali s osjećajem da se neće dati, odlučili boriti, ne prvi put u povijesti. Na koncu je to postao početak borbe za slobodu, kojoj je kasniji rasplet dao smisao. Desetljećima se obilježavao kao početak Narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj. Kasnije se prešućivao kao pobuna četnika.

Danas bismo trebali prihvatiti da je, baš kao i na tolikim drugim mjestima, u Srbu u srpnju bilo puno toga što je tek kasnije, naknadno, dobilo smisao. Tek neki od onih koji su uzeli oružje imali su ideju kako bi voljeli da borba završi. Neki su se samo svetili, neki su vjerovali da to čine za kralja, neki su kasnije postali svjesni da je Tito njihov vođa. Ogromna većina htjela je tek preživjeti.”

Problem s novom interpretacijom ne bi bio, smatra prof. Jakovina, naglašavanje onoga što se desetljećima prešućivalo, već prešućivanje da su u akciji čišćenja poduzetoj odmah po izbijanju nereda ustaše u desetak dana ubile nekoliko tisuća ljudi, četvrtinu ukupno stradalih Srba u Lici tijekom cijelog rata. Takvim pristupom briše se razlika u odnosu na tekstove koji su nastajali desetljećima ranije, također “svrhovito”, u kojima se govori isključivo o desetkovanju neprijatelja, stradanju njegovih vojnika i časnika.

Neoustaša Keleminac i njegova družba žele izmijeniti tijek povjesti: za njega su ustaše heroji, ministar Hasanbegović bi rekao ”šehidi”.

Moj je stav da treba onemogućiti ne Mesića i Josipovića, Pusića, Teršeličku ili Pupovca, već neoustaše jer je govor mržnje pojava koja traje, pojava zbog koje mržnja izjeda slobodu.

Nesankcioniranje govora mržnje ili izjava kojima se promiče netolerancija sve više utječe na iskazivanje takvih stavova u javnosti. Osim djelovanja neoustaša na terenu najveći je možda problem to da i dalje imamo nesankcioniranje ekstremno desno orijentiranih medija (poput portala Dnevno i Direktno) koji sve češće koriste laži, zastrašivanja i metode potjernica kako bi obeshrabrili sve koji razmišljaju drugačije da istupaju u javnom prostoru.

U zulumu koji smo imali proteklih mjeseci vidjeli smo da se nacionalizam u Hrvatskoj ponovo razbuktao te da ga raspiruju političke stranke koje napuštaju svoje demokršćansko opredjeljenje i usmjeravaju se prema nacionalističkom političkom djelovanju i savezu s onima koji zastupaju proustaške stavove. Hoće li to Andrej Plenković moći zaustaviti?

Oslobađaju se potencijali mržnje, a time i osjećaj da se u javnom prostoru slobodno može govoriti jezikom mržnje, koji je sve prisutniji.

Problem s novom interpretacijom ne bi bio, smatra prof. Jakovina, naglašavanje onoga što se desetljećima prešućivalo, već prešućivanje da su u akciji čišćenja poduzetoj odmah po izbijanju nereda ustaše u desetak dana ubile nekoliko tisuća ljudi, četvrtinu ukupno stradalih Srba u Lici tijekom cijelog rata. Takvim pristupom briše se razlika u odnosu na tekstove koji su nastajali desetljećima ranije, također “svrhovito”, u kojima se govori isključivo o desetkovanju neprijatelja, stradanju njegovih vojnika i časnika

Problem je i nedostatak snažnog regulatornog mehanizma u kojem će ljudi prepoznati što je dopušteno, a što nije. Govor mržnje se tolerira zbog nerazvijenih regulatornih mehanizama i neprimjenjivanja zakona. Treba razviti svijest o postojanju fenomena govora mržnje, njegovoj destruktivnoj snazi za državu i odnose među građanima. Ali i zbog institucija koje očito govor mržnje ne prepoznaju.

Mržnja prema drugima, manjinama različite vrste i političkim razlikama, izjeda ideju i praksu slobode u društvu, što pojedinci koriste za osvajanje moći. Nasilje koje se neće prozvati nasiljem uništava demokraciju i demokratske institucije. Počinitelji nasilja osjećaju se čak pozvanima da to rade u ime ciljeva koji su viši od Ustava i zakona.

Krajnji je trenutak da se stane u obranu slobode i demokracije. Da uljuđene političke stranke i one koje kao takve žele biti prepoznate kažu DOSTA JE.

Baš me zanima koliko će dugo trajati ovo ustaško kampiranje u Srbu. Te treba li MUP pomoći kako bi gospodi ustašama dani prošli bez muke, kako bi ostali posvećeni poslu i potjerali i ono malo Srba što je u Hrvatskoj preostalo.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora