novinarstvo s potpisom
Osvrt na tekst Drage Pilsela ”Stepinac je pravi autor ideje o mirenju ustaša i partizana”
Ideja o “pomirbi čestitih ustaša i partizana” je baš onoliko suvisla koliko i pomirba ”čestitih nacista i komunista”. Ustvari, za takav apsurdni prijedlog se izvan Hrvatske (odnosno krugova koje spominje Drago Pilsel) nije ni čulo.
Osobe koje su prije 1941. godine i na početku ustaške vladavine bona fide (da ne kažem naivne ili slabo upućene) podržavale ustaški pokret i stvaranje NDH, dakle “čestite ustaše”, to u 1945. godini nipošto više nisu mogle biti. Osoba, pripadnik/ca ustaškog pokreta tada više nije mogla biti čestita, a ako je željela ostati čestita, onda više nije mogla biti ustaša.
Ako ne već prije, ali godine 1945. svakome je moralo biti jasno da se ustaški režim nepopravljivo kompromitirao – a kompromitirao je i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Kako će pripadnici ustaškog pokreta koji su ostali u njemu unatoč tome što su – možda ne oni, ali njihovi drugovi – skrivili ubojstva, sudjelovali u masovnim deportacijama civila (koje su tada štitile međunarodne konvencije o pravu u ratu), mučenju, pljačkama… suglasnošću sada mirno ”sređivati” gomilu zla, krhotine uništenih života i egzistencija i drugoj strani, čiji su se članovi također ogriješili o pravo i moral, pružiti ruke i poraditi na normalizaciji života: ”Recimo da nije bilo ničega”.
I među hrvatskim katolicima bilo je onih koji su na vrijeme ”progledali”. Sudeći prema odlomcima iz dnevnika nadbiskupa Stepinca, što ga je objavio Ljubomir Boban u tjedniku ”Danas”, u serijalu od svibnja 1989. do siječnja 1990. god (28 nastavaka), s napomenom da mu je bio na raspolaganju nepotpun prijepis, nadbiskup je od 1933. bio obavještavan o događajima u Hitlerovoj Njemačkoj i da je shvatio narav tog režima, tako da su ga mučile crne slutnje i u pogledu budućnosti jugoslavenskih naroda.
Slutio je kako Hrvatska od nacističke Njemačke ne može očekivati pravu neovisnost – što ga je zatim nagnulo da da oduška svojoj ushićenosti zbog proglašenja NDH u ”Okružnici časnome kleru nadbiskupije zagrebačke“ (vidi J. KRIŠTO; ”Sukob simbola”, str. 37). od 28. travnja 1941. godine.
Možda bi Stepinčev ”Dnevnik” rasvijetlio nadbiskupov neshvatljiv zaokret samo zato što su ga njegovi suradnici uvjeravali da su u ustaškom vodstvu samo dobri katolici!?
Nerazumno je, premda razumljivo, da ”Dnevnik“, zaplijenjen za suđenja nadbiskupu 1946. godine, a vraćen 1994. godine (vratilo ga je Ministarsvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske) Katoličkoj crkvi kao pravnoj nasljednici ostavštine pokojnog nadbiskupa Stepinca, nije objavljen (čuva se – navodno – u Metropolitskom muzeju nadbiskupije zagrebačke).
Tako se između prihvata i opreza kolebala i voditeljica ženskog ogranka Križara Marica Stanković. Ipak, ona se držala podalje od ustaštva, a nema naznaka da je ikad ušla u sumnjive kompromise.
Okrenuvši se duhovnosti i kao publicistkinja meditativnim tekstovima, uspjela se zaštititi od oportunističkih primjera i napasti njezine sredine, dok su njezine suputnice, čak kandidatkinje za kontemplativne redovnice, podlegle ”sirenskom zovu” o ”preporodu hrvatske nacije” i istupale, umjesto u redovničkom ruhu, u uniformi ustaških žena i ustaške mladeži.
Po mnogočemu je Marica Stanković – ona od prije i poslije 1941. godine, daleko vidovitija i uzornija predstavnica hrvatskog katolicizma od predstavnika tadašnje katoličke hijerarhije i elitne laičke udruge Križara. Prosvijećena i obrazovana vjernica kojoj Nezavisna Država Hrvatska i njezino vodstvo nisu zamutile bistrinu i trezvenost (za izvore i za životopis ima zahvaliti Stelli Tamhini; vidi njezinu knjigu ”Životopis Marice Stanković (1898-1957) Životopis i bibliografija”, Zagreb, 2006.).
Katolička crkva poslije 1945. godine ”samokritički” je zaključila da je organizirani laički katolicizam međuratnog razdoblja zakazao pred izazovima svojega vremena i da zbog svoje sklonosti prema autoritarizmu, prema neshvaćanju ideala moderne demokracije, zbog odgoja za ”kult ličnosti” nije bio kadar prepoznati opasnosti koje proizlaze iz takvih duhovnih profila.
Službena katolička hijerarhija kritički se osvrtala na neprimjerenost tadašnjeg odgoja mladih i njihova nesnalaženja u politici – no kritici manjka samokritika.
Crkvena historiografija nije još shvatila potrebu zapitati se nije li skrojila obrazovni kurikulum sjemeništarcima i katoličkom vjeronauku u javnom školstvu, te profil Katoličke akcije.
Čast izuzecima: Pavao Lončar upozoravao je crkvenu hijerarhiju već 20. travnja 1941. da će se Crkva zbog članstva svećenika i redovnika u ustaškim ogranicima osramotiti (Nadbiskupski arhiv Zagreb, NAZ, fond Prezidijalni spisi, br. 135/1941. – Katolički list br. 3/1941. Str. 403 i br. 1/1943. Citirano prema Tomislav VUJEVA, Kollaboration oder begrenzte Loyalitaet? Die historiographische Diskussion um Erzbischof Alojzije Stepinac von Zagreb und den katholischenKlerus im Unabhängigen Staat Kroatien. Theologische Dissertation, Beč 2009., str.112).
Da ustaše tu hrvatsku državu i nisu okaljali svojim zločinima, ostaje činjenica da je NDH nastala uz podršku, odobravanje i po planu njemačkih nacionalsocijalista (o vodećoj ulozi njemačkog Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta, OKW i Fuehrerova Vijeća u planiranju sudbine ”krhotina” razbijene Kraljevine Jugoslavije vidi Holm SUNDHAUSSEN, ”Wirtschaftsgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Grossraum 1941-1945. Das Scheitern einer Ausbeutungsstrategie”. Deutsche Verlagsanstalt, Stuttgart 1983.; Jelić Butić Fikreta, ”Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska”, Zagreb 1978.; HORY Ladislaus-Martin Broszat, ”Der kroatische Ustaschastaat”, Stuttgart 1965.).
Nacistička Njemačka jamačno nije razmišljala o tome kako će Hrvatima ispuniti ”tisućljetni san o vlastitoj državi”, nego kako stvoriti geografsku jedinicu koja pruža pouzdanu stabilnost, a uz to i rezervoar sirovina i proizvoda nezaobilaznih za ratnu privredu, te radnu snagu i potrebnu infrastrukturu.
Nezavisnu Državu Hrvatsku nacistička je Njemačka tretirala kao objekt bezobzirnog izrabljivanja (Holm Sundhaussen), a što je Hrvatska više popuštala u izvršavanju svojih ”savezničkih” obaveza (samo je Poglavnik vjerovao u to da Hrvatska svojim doprinosima Njemačkoj sebi osigurava mjesto uz bok Velikog Njemačkog Reicha i sukreatora Novog europskog poretka!), to su Nijemci pojačavali pritisak.
Cijeli slobodni svijet je znao da Hrvatska funkcionira samo kao njemački sluga – i to je trebalo biti dovoljan razlog svakoj čestitoj osobi, bila ona ustaškog ili drugog uvjerenja, da takvu državnu tvorevinu ne prihvati, poglavito da ne stupi u članstvo i u njezine institucije.
Stepinac je vjerovao da se samostalna hrvatska država može odvojiti od zločinačkog režima ustaša – no ipak je shvatio da je NDH nastala njemačko-talijanskom okupacijom i da će zauvijek biti poistovjećivana s naci-fašizmom, pa s njime i propasti.
Ako je Stepinac Titu mislio predočiti nužnost razlučivanja zločinaca od onih koji su samo iz straha za svoje živote i egzistenciju svojih obitelji šutjeli o zločinima, ako je Tita htio odvratiti od ideje krvave osvete i(li) preporučiti suradnju svih dobronamjernih, ali neokaljanih radi normalizacije i ozdravljenja tragično podvojenih preživjelih iz rata, riječ “pomirba” je pravi promašaj.
I jedni i drugi morali su se prihvatiti posla ostavivši po strani preživjele traume i osvetničke nagone.
Pragmatični odnos zajedničkog rada i geslo Titovog kasnijeg režima ”Tko nije protiv nas, taj je za nas” previše je površno ophođenje s ranama, što će dokazati buktanje ustanaka, oporbenih pokreta i naposljetku rata – ”pomirili” se kolege, drugovi, narodi i narodnosti nipošto nisu.
Komunisti i naci-fašizam nisu se nikako mogli pomiriti, ni iz ideoloških, čak ni iz pragmatičnih razloga – toliko su suprotstavljeni da se opet dodiruju. Oni su protivnici i rivali. Pomiriti su se mogle neokaljane kasnije generacije.
Izlišno je i nepotrebno tragati za pravim “autorstvom” te nesretne sintagme o ”pomirbi ustaša i komunista”. Važnije bi bilo tragati za onima koji su – ako su ikada – prvi izrazili potrebu prosvjećivanja kasnijih generacija o zabludama kojima su podlegle pristalice ustaša.
Dok se o komunističkim zločinima ipak govori, o ustaštvu takav diskurs vode uglavnom oni koji zločine ili tendenciozno uveličaju i oni koji ih radikalno niječu.