Poruka nesolidarnosti hvarske procesije Za Križen

Obvezatne mjere predostrožnosti vrijede za cijelu Hrvatsku, a hvarska procesija Za Križen na Veliki četvrtak, održala se, pod određenim uvjetima doduše, ali se održala. Obrazloženje Nacionalnog stožera za taj izuzetak je da je ta procesija nematerijalna kulturna baština pod zaštitom UNESCA i da na Hvaru nema nijedne oboljele osobe.

Za sada ne vidim da je netko javno propitkivao opravdanost stožerove odluke – iako dvojim da je svakoga, tko ju je čuo ili pročitao, uvjerila.

Mene nije, i zato si dopuštam raspraviti o nekoliko dvojbi i pitanja.

Uopće ne sumnjam u visoku vrijednost tradicije procesije Za Križen, staru 500 godinu. Osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju posebni pjevači – kantaduri. Duhovnost  koja  stoji iza ove pobožnosti duboko se dojmljuje i ujedno  predstavlja estetski doživljaj. Teološki, pak, smijem podsjećati da središte i jezgro Uskrsa baš nije grob (ili križni put koji prethodi grobu), nego prazni grob, uskrsli Krist, doživljaj Uskrsnuća, događaj kojem nije potrebno mjesto, nego živ Čovjek koji se pouzdaje u Uskrsnuće mrtvih. Uoči tolikih  kulturnih dobara i tradicija kojih se vjernici – ne samo katolici nego židovi i muslimani moraju odreći, ta je žrtva ne samo znak solidarnosti, nego i znak nade, jedine nade za one koji su već umrli od Corone, nego  za  žive.

Treba zaželjeti da te poruke stignu do svih kojima su njihove tradicije i njihova mala sredina obzor cijeloga Svijeta. Treba im poželjeti da provire preko rubova svojih interesa i shvate da se gradovi i predjeli koji su ostali pošteđeni, trebaju solidarizirati s manje sretnim sugrađanima

Ne samo jedna zemlja, jedan kutak kontinenta, nego cijeli svijet nosi se s vanrednim stanjem: pandemija  je iznudila ograničenja u komunikaciji i diktira ponašanje, a – kao što se već pokazuje – svaki pokušaj opuštanja  nas kažnjava povećanom brojkom novooboljelih.

Televizijski prijenosi obreda za Veliki tjedan, vjernicima u dnevnim boravcima i oko kuhinjskih stolova još su neobični, i vjernicima i župnicima koji slave mise pred odsutnim vjernicima, u praznim crkvama.

Napušteni Trg Svetog Petra u Rimu, na kojem je papa Franjo uz nazočnosti nekolicine predstavnika “boraca“ protiv pandemije, i pripadnika najprezrenijeg soja društva, zatvorenike, molio Križni put,  snažan je simbol, svojevrstan je “memento mori“ u danima kad se u strahu od smrtonosnog  virusa moramo zatvoriti u domove, a odreći se svega – od svakodnevne komunikacije sve do kulturnih užitaka i vjerske prakse

Brojna naša prava i slobode su suspendirani. No ne zato što nas na to prisiljava željezna šaka diktatora, nego zato što shvaćamo smisao tih mjera, zato što nas na to potiču razum, mudrost i obzir.

Odluka o mjerama ograničenja donesena je demokratskim putem – jer za sada i do daljnjega nema alternative savjetima epidemiologa. Za sada je prijeko potrebno ograničavanje individualnih sloboda te disciplinirano ponašanje građana i građanki.

Suradnja sviju je, prema uvjerenju Kriznog stožera, nezaobilazan preduvjet za to da se širenje zaraze spriječi i na kraju zaustavi, kako bi se tek u dogledno vrijeme moglo pomisliti na opuštanje. Očitovanja Kriznog stožera čine se dobro utemeljena i potkrijepljena uvjerljivima podacima i argumentima.

Brojni su duhovni pastiri očito shvatili da su pouke Kriznog stožera ozbiljna upozorenja, toliko ozbiljna da u ”sukobu interesa” – njegovati tradicionalnu vjersku praksu ”što košta da košta” ili dati prednost zaštiti zdravlja i života – valja razmišljati o hijerarhiji vrijednosti.

Život i zdrav život temeljna su dobra, bez kojih ne mogu postojati ni kultura, ni tradicija, ni suživot, ni ljudska zajednica. Ovaj sukob interesa treba pažljivo odvagnuti.

Sva sreća, što se u Hrvatskoj ne mora opredjeljivati komu dati pravo na život, a komu ga uskratiti. Katastrofalna situacija u talijanskim bolnicama spriječena je (za sada), a još se ne postavljaju (barem ne javno) pitanja poput ovoga: trebaju li svete mjere služiti ”rizičnim skupinama” i starijim osobama čije je trajanje života ionako skraćeno?

A što je s mladima i ljudima koji su korisni zajednici? Koliko dugo možemo ovako, a da ne upropastimo naše gospodarstvo? Možda se tu i tamo razmišlja one razmjeru zaštite ”rizičnih” osoba na teret zdravih i produktivnih. No disciplina relativno velikog broja stanovnika Hrvatske i značajan broj karitativnih aktivista ulijevaju nadu da su građani svjesni kako u ovoj krizi temeljne vrijednosti trebaju imati primat nad svim ostalima, i da je to uvjetovano našom solidarnosti o kojoj svi ovisimo.

Napušteni Trg svetog Petra u Rimu svojevrstan je memento mori (lat. ”sjeti se smrti”) u tim danima, kad se u strahu od smrtonosnog virusa moramo zatvoriti u domove i odreći se svega – od svakodnevne komunikacije sve do kulturnih užitaka i vjerske prakse

Čini mi se da se podrazumijeva samo po sebi da se stanovnici gradova i općina pošteđenih nevolja – poglavito dvostrukih nevolja od epidemije i potresa – solidariziraju s manje sretnim zemljacima.

Posvuda su kazališta, koncerti, muzeji, kina– sve što je također kultura i dragocjena kulturna baština – zatvoreni, umjetnici koji žive od toga, prepušteni su neizvjesnosti, ljudi se odriču dobrog djela onoga, što u normalnim vremenima čini sastavni dio kulture svakodnevnice. U tom svjetlu mi se hvarsko kršenje opće važećih propisa čini eklatantnim primjerom nesolidarnosti.

Može se, naravno, drugačije gledati na procesiju na Hvaru i odluku Hvarana (mjesnog biskupa, župnika, stanovništva?). Recimo, braniti procesiju odnosno odluku argumentom da ”mi prkosimo opasnostima”, ”mi prevladavamo strah”, ”mi se ne bojimo da će koronavirus stići u našu sredinu”, ili stavom da u kriznim vremenima muze ne smiju zašutjeti.

Imala bih razumijevanje da prkose strahu i tjeskobi, ali sada se ne borimo protiv političke odluke nekog tiranina. Ne borimo se protiv vidljiva i predvidiva, racionalnog neprijatelja, već se borimo protiv novog, neopipljivog, nepredvidivog, bestjelesnog elementa, koji je svugdje oko nas, ali neuhvatljiv. Nema materije, ali izaziva teška bolesna stanja, s visokom stopom smrtnosti.

Koronavirus ne bira sredine, niti žrtve, ne pita ni za strah, ni za hrabrost. Ako u nekoj sredini danas nema oboljelih – nitko ne može biti siguran da će bilanca za nekoliko dana biti sasvim drugačija.

Cijenu za nedostatak razboritosti i obzira platit će netko tko možda nije sudjelovao u donošenju odluke o tome da se procesija ipak održi. ”Što košta da košta”, bit će svakako visoka cijena.

Kriza i ophođenje s njome objelodanjuju nejednakosti u društvu. Zagrebačka predgrađa i posebice dijelovi centra dodatno su pogođeni potresom. Stanari su sada prisiljeni živjeti u provizorno saniranim razrušenim stanovima, a moraju razmišljati i o troškovima popravka.

Mnogi su i inače već teže živjeli, a sada moraju strahovati od financijskih izdataka te od mogućih posljedica zbog gubitka radnih mjesta. Što su im bili teži uvjeti života do sada, to ih konzekvence dvostrukih kriza ”šibaju” bolnije.

U tom svjetlu odluka Hvarana poručuje zemlji: neki su ostali pošteđeni, neki nisu; neki mogu imati svoje tradicije, drugi, pak, ne mogu – c’est la vie.

Krize i teškoće u stanju su ojačati Čovjeka i osposobiti ga za plemenitost, ali i za zlobu. Nacionalni stožer civilne zaštite, kad je ”dopustio” održavanje procesije (je li on ovlašten raditi iznimke?), možda je bio u dilemi između svojeg ”poslanja” i mogućeg negativnog odjeka u slučaju neodobravanja. Zabrana bi nekim komentatorima i medijima pružila dobrodošao argumentza njihove fobije od ”kriptokomunizma” ili masona ”na djelu”. Kakvi bi to bili naslovi: Ograničenje vjerskih sloboda!

U Njemačkoj su se ”zauzeti” katolici čak obratili Ustavnom sudu zbog ”kršenja Ustavom zajamčenih vjerskih sloboda”. Ustavni sudovi odbacili su sve takve tužbe kao neosnovane, a niti jedna vjerska zajednica u Austriji i Njemačkoj nije ih podržavala. Naprotiv, sve vjerske zajednice stoje iza odluke da je suzbijanje širenja bolesti apsolutni prioritet.

Posvuda su kazališta, koncerti, muzeji, kina– sve što je također kultura i dragocjena kulturna baština – zatvoreni, umjetnici koji žive od toga, prepušteni su neizvjesnosti, ljudi se odriču dobrog djela onoga, što u normalnim vremenima čini sastavni dio kulture svakodnevnice. U tom svjetlu mi se hvarsko kršenje opće važećih propisa čini eklatantnim primjerom nesolidarnosti

Oni moraju u prvom redu podržavati sve što služi zaštiti života. Naspram tim prioritetima način vršenja crkvenog poslanja mora se okrenuti mogućnostima koje su im pod tim ograničenjima ipak na raspolaganju pa umjesto osobne komunikacije koriste suvremene medije. Stvarnost dokazuje da se može i bez drevnih tradicija i muzealnih sredina.

I možebitni povratak tradicionalnim oblicima nakon prevladane krize neće biti ”povratak” na uobičajeno i poznato staro. Trebat će novo ”vježbanje života” (sintagma Nedjeljka Fabrija), za koje sadašnje ustrajavanje u strpljenju i disciplinu uče potrebnim vještinama u budućnosti. Solidarnost će biti važna vrijednost za razdoblje poslije krize, kad bi mogli zavladati oportunizam, egoizam i laktarenje.

”Ne možemo se moliti, a da se ne obaziremo na bolesne, na osobe na samrti, na oboljele od koronavirusa”, poručili su biskupi u susjednim zemljama… Obzir prema ugroženim skupinama jest ”ljubav prema najbližnjem”, kojeg treba ljubiti kao samoga sebe.

Treba zaželjeti da te poruke stignu do svih kojima su njihove tradicije i njihova mala sredina obzor cijeloga Svijeta. Treba im poželjeti da provire preko rubova svojih interesa i shvate da se gradovi i predjeli koji su ostali pošteđeni, trebaju solidarizirati s manje sretnim sugrađanima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora