Poružnjivanje Hrvatske je uzelo toliko maha da zaprepašćujuće

Prijenos kolektivnog iskustva (ne samo pamćenja!) treba se dogoditi sine ira et studio, pa zato najprije posežemo za znanošću, nadajući se da će se dokazati u svojim vrlinama. Ona je, naime, često sluškinja svima koji joj mogu priprijetiti.

Otkad su prestali biti heroji vremena, pa i sami poželjeli dobro živjeti, intelektualci su i sami postali roba. Danas establišment samo rijetke slavi kao heroje, i to zato što ih uspijeva afirmirati kao derivate nekih predložaka mitskih intelektualca, uglavnom neškodljive za sustav.

One koji smjeraju doista mijenjati svijet, isti establišment dezavuira u teoretičare zavjere, ili ih onemogućuje sabotiranjem karijere – tretira ih kao ”trash” ili ”spam malaware” u svojem programu.

Dakle, valjalo bi da se taj prijenos iskustva od mrtvih na žive (da se pozovemo na klasične mudrosti: mortui vivos docent, da mrtvi podučavaju žive) dogodi na način mudraca i za duhovnu zrelost zajednice, sa sviješću da prošlost ima smisla samo u onoj mjeri u kojoj unaprjeđuje naše ljudsko stanje.

Zaokupljenost sudbinom lokalnog identiteta koji može biti zadatak nekog malog muzeja, ništa ne isključuje i ne umanjuje njihov mogući podvig. Postoje i male-velike zajednice, ili bar imaju uvijek priliku za to.

Svijet se ne može graditi na strahovima, mržnji, pohlepi, oholosti…, ili jednom riječju, na zlu, ma kako to naivno zvučalo. Svijet se gradi vrlinama.

Kako ćemo ih prepoznati?

Nikad ne mogu pripadati samo nama. Svaka duhovna pismenost podrazumijeva sposobnost da se razlikuje dobro od zla. Kao i ljudi i zajednice mogu opstati na vrlinama.

Moramo li doista jesti neukusnu hranu, da li se moramo oblačiti u sintetičke materijale, moramo li živjeti u nezdravim građevinama, okruženi lošim zrakom i sve ružnijom, sve zagađenijom sredinom? Kako se može razlikovati loš proizvod od kvalitetnog? Kako prepoznati ono što je lijepo kad se nameće samo ružno ili bar samo vizualno atraktivno?

Postoje zajednice koje, iako male i skromne, uspijevaju održati razinu nehinjene osobitosti te obilja i dobra koje su naslijedili – tako da imaju vlastito samopouzdanje i uvažavanje od strane drugih.

Ovu, naizgled pretencioznu tvrdnju možemo poduprijeti primjerom iz općeprihvaćenog marketinga. Kao i marketing sam, i njegov dio – tzv. brendiranje, u rukama su lažnih menadžerskih elita doživjeli sve oblike degradacije. Pa ipak, taj isti brending je uspješan samo onda kad i oni ”drugi”, ostali, kojima je namijenjen, pristanu na njegov sadržaj.

Poziv kojeg sadrže slogani uvijek je mješavina najkraćeg opisa pozitivnih osobina nekog identiteta i vjerodostojnosti. Primjera radi: uspješnost Hrvatske nije u genijalnosti ili manjkavosti poruke ”Mediteran kakav je nekad bio” nego u odgovoru – je li Hrvatska doista to i hoće li svi kojima je slogan upućen smatrati da je to tako.

Na kraju, svi ti redovno preplaćeni slogani (bar kad su loši), više štete no koriste, a kao i svaki vašarski povik, hitro se potroše i kad su najbolji.

U konačnici, naš je uspjeh ili neuspjeh ipak rezultat kvalitetnog proizvoda kojeg posjedujemo ili ne. Snaga identiteta i naših argumenata na kraju ovise o golemom kontekstu gdje svi za sve, i svi o svima odlučujemo.

Doduše, svijet privida pokazuje opasan potencijal. Kako su oružja postala gotovo izvjestan put u samo-uništenje, novo bojište će postati ljudska pamet, vrijednosni sustavi, svjetonazor i način mišljenja, kao meka snaga identiteta. Vladari kaosa i kolektivnih histerija imaju na raspolaganju sredstva bez presedana.

Ako isključimo ratove, u nadmetanju dobra, na dugi rok, ipak nema drugih argumenata od istine i stvarnog značaja. Ali, tko bi trebao bolje razumjeti neku zemlju, neku regiju, neki grad ili zajednicu, od njihovog muzeja?

Osnivač ekomuzeja, Georges Henri Rivière, moj izravni mentor, imao je jednu osobitu tvrdnju koju su i najskloniji toj genijalnoj reformskoj ideji previđali: ”turisti su bonus”, dakle ”dobrodošli”. S dubokim razumijevanjem muzeja, znao je da su pravim, dugoročnim turistima najbolji baš muzeji koji najviše valjaju članovima njihove zajednice. Tko radi muzeje za turiste, taj ne gradi muzej nego baštinsku atrakciju.

Zašto ovo ima smisla ponovo reći? Zato što najčešće gradimo muzeje baš za turiste, za turiste koji sjede u našoj taštoj svijesti i zbog kojih se neprestano pitamo ”Hoće li im se svidjeti?” Ta zavodljiva psihologija dio je našeg nagona da se opravdamo i o sebi ostavimo bolju sliku no što doista imamo pravo. Nije li istina da se svi za fotografije smiješimo? Valja razmisliti da li taj primarni impuls ima veći značaj no što bismo htjeli. Ali, muzeji su važniji od toga.

***

Bilo bi dobro kad bi baštinske institucije uspjeli formirati tako da budu stalno, komplementarno obrazovanje u zajednici. Škole nastoje napraviti što bolji posao, ali s teškoćama koje imaju i golemim, rastućim zadatkom, trebaju pomoć. Veći dio stanovništva se uvijek nalazi izvan domašaja obrazovnog sustava, a svijet postaje sve zahtjevnije mjesto.

Unatoč naporu, škole ne uspijevaju obaviti višestruko opismenjavanje populacije – da ljude pripreme za život u porodici, u zajednici, da im u dobu masovne proizvodnje i stradanja kriterija podare uvid i posreduju potrebno iskustvo u značenja kvalitete – ma o čemu da je riječ.

Neuspješne su u nastojanju da korisnicima, populaciji, pomognu suočiti se s pitanjima čiji odgovori određuju smisao njihovih života. Mogu li to, bar na svoj način, učiniti muzeji?

Moramo li doista jesti neukusnu hranu, da li se moramo oblačiti u sintetičke materijale, moramo li živjeti u nezdravim građevinama, okruženi lošim zrakom i sve ružnijom, sve zagađenijom sredinom? Kako se može razlikovati loš proizvod od kvalitetnog? Kako prepoznati ono što je lijepo kad se nameće samo ružno ili bar samo vizualno atraktivno?

Da bismo doista mogli išta birati, bilo da je je riječ o namještaju ili ukrasima – tko će nas naučiti ukusu? Dakle, kako da razlikujemo lijepo od ružnog i dobro od lošeg?

Smijemo li te zadatke samo prepustiti medijima ili, ako nam je to neprirodno, religijskim ustanovama koje po definiciji spadaju u slobodu izbora, ali su neprihvatljive kao obvezujuće u građanskom društvu.

Kako ćemo procijeniti ljude prema ljubaznosti i susretljivosti? Koje osobine ponašanja trebamo gajiti sami ili očekivati od drugih? Kako ćemo namjestiti naše stanove i kakvi nam trebaju biti javni prostori?

Muzeji nisu po definiciji obrazovne institucije nego osobita društvena platforma koja posjeduje golemu, uvjerljivu komunikativnu sposobnost, opremljena atraktivnim zbirkama i, najčešće, golemim ”dokaznim materijalom” svojeg uvida u prošlost. Oni su golem i osobit teatar koji je doduše obavezan da ne izda činjenice ali smije stvarati mentalne atrakcije.

Da se taj potencijal razvio kako je mogao, vjerojatno bismo govorili o ”osmoj umjetnosti” kao umijeću komunikacije kolektivnog iskustva. Bilo bi smiješno da vratimo svoje šamane, ali njihovo mjesto možemo popuniti svojim svjetovnim, duhovnim institucijama.

No, bilo da je riječ o društvu ili baštini, teško da će nam poći za rukom ijedna idealna projekcija. Najviše što ćemo uspjeti jest odabiranje pravog smjera. Do sada je svaka nova tehnologija postajala obogaćenje postojećeg svijeta, ništa ne ukidajući.

Hoće li digitalne tehnologije ujedinjene s umjetnom inteligencijom nadići uobičajene potrese i promjene? Hoće li nam promijeniti svijet tako da ga obogate ili da dovedu onaj, kojeg već nazivaju trans-humanistički, u kojem ćemo gubiti svoj humani identitet?

Svijet je napravio golem izlet u makro-beskonačnost i, sažeto, otkrili smo razne zanimljivosti, ali u stvari, da priznamo – samo nove dimenzije beskonačnosti. 

Osnivač ekomuzeja, Georges Henri Rivière, moj izravni mentor, imao je jednu osobitu tvrdnju koju su i najskloniji toj genijalnoj reformskoj ideji previđali: ”turisti su bonus”, dakle ”dobrodošli”. S dubokim razumijevanjem muzeja, znao je da su pravim, dugoročnim turistima najbolji baš muzeji koji najviše valjaju članovima njihove zajednice. Tko radi muzeje za turiste, taj ne gradi muzej nego baštinsku atrakciju

Zavirili smo s nešto jasnijim interesom u mikro-beskonačnost i jednako ustanovili da je ona baš to što smo o njoj pretpostavljali na početku: beskonačna.

Higgsov bozon je bilo izazovno pa čak i dirljivo tašto nazvati božanskom česticom (kao da smo na kraju nečeg), ali nerješiva jednadžba je samo dobila nove elemente. Potrošeni su golema energija i novac, a da još uvijek ne znamo zašto za život koji vodimo koristimo samo neznatan postotak kapaciteta vlastitog mozga.

Zašto, da budemo slikoviti, za dostavu pizze koristimo Lamborghini kao prijevozno sredstvo? Nije li naša cijela društvena memorija čudno golema usporedimo li je sa našom skromnom sposobnošću da upravljamo svijetom? Ta vrsta beskonačnosti ostaje još uvijek slabo neistražena.

U neku ruku smo, u međuvremenu, uz sav tehnološki napredak, unazadili ljudsko stanje. Nismo, recimo, uspjeli ukinuti glad i siromaštvo i stvoriti čovječanstvo koje je ujedinjeno u namjeri da sačuva kvalitetan život na Zemlji.

Naprotiv, stvoreni su i osjećaj krivnje i bespomoćnosti s jedne strane i tehnološke mogućnosti s druge, da se bez pogovora, poslušno, otputimo u eugenički projekt stvaranja umjetnog čovjeka.

Na kraju tog, sad već ne sasvim hipotetskog puta, je neka vrsta dokinuća ljudske vrste. Upravo se odvijaju prve odlučujuće faze tog razvoja koji će, dakako, potrajati i imati zanimljive mijene. AI i će promijeniti svijet. Svoja mjerila realnosti primijenit će na stvarnost, na realno vrijeme i fizički svijet, brišući granice između njih. Živjet ćemo uronjeni u višestruku, simultanu stvarnost.

Kad se to dogodi, muzeji bi mogli postati kamen mudraca – rijetko preostalo i vjerodostojno sredstvo potrebno u procesu razlikovanja stvarne stvarnosti od one koja se nameće kao multiplicirana, umjetna stvarnost, stvarnija od stvarne.

Moglo bi se pokazati da nam na tom putu doista treba profesija javne memorije sastavljena od sadašnjih nekoliko sustava koji bi umreženi mogli imati funkciju mega-mozga, s jednim dijelom svijesti, a u nekoj mjeri i savjesti koja bi nas čuvala od predalekih putovanja s kojih se ne možemo vratiti u naše identitete.

***

Turizam se najprije nametnuo kao golema šansa baštine, a onda je, po prirodi svoje profitne orijentacije i snage u gospodarstvu postao zahtjevan, pa čak i opasan partner. Gdje stvari nisu dobro uređene, vjenčanje hotelijera i Muze nije se pretvorilo u harmoničan brak. Turizam koji je slabo organiziran i skupo birokratiziran – kakav je slučaj u Hrvatskoj – i koji proizlazi iz shizofrene javne svijesti, po kojoj će nam se sve od važnosti zvati stranim imenom, nema strategiju.

Stoga je logično da se turizam, pa i onaj baštinski u nas događa stihijski, prepušten neodgovornim i nestručnim lokalnim političarima i izložen plitkim dosjetkama, improvizacijama i bjesomučnoj ekspanziji.

Takav turizam osnovan na što hitrijem povratku ulaganja zapravo uništava resurse na kojima počiva zato jer ne razumije njihovu prirodu. Ponuda te vrste obeshrabruje, ponekad rastužuje i ljuti zahtjevniju, zreliju klijentelu koja takve destinacije prepušta masovnom turizmu i daljnjoj degradaciji.

Tamo pak gdje je struka od početka do kraja obavila svoj posao, možemo se pohvaliti s muzejima koji su sinkronizirani sa svjetskim mjerilima kvalitete. Propuštene prilike se, dakako, ne vide.

Poružnjivanje Hrvatske je uzelo toliko maha da već možemo govoriti o katastrofalnim razmjerima. Statistike koje govore o bespravnoj i posve proizvoljnoj, amaterskoj gradnji su zaprepašćujuće.

Iz te napasne, ružne i kaotične slike, baština se probije tek kao mikro-lokacija, ili muzejski postav, sve više bez konteksta koji joj daje značaj, bez cjelina koje joj daju autentičnosti.

U masovnom grabežu svega što valja očuvati, nema mjesta ni za jedan oblik planiranja, bilo da se radi o urbanizmu ili čuvanju sustava vrijednosti.

U takvom kontekstu, neke rasprave i povremeni medijski prilozi o baštinskom turizmu ili, recimo, kreativnom turizmu postaju jedva više od naklapanja i stvaranja privida.

Bez sustava vrijednosti koji čini živi kontekst baštine i čuvanje baštine i njena upotreba su posve ugroženi.

Muzej ili spomenički kompleks nisu nego podsjetnik na vrijednosti, a realiziraju se u životnoj sredini i živoj praksi zajednice. Ako izvjesna društvena sredina nekim birokratima iz svojih redova, pa makar se zvali kustosima, povjeri na čuvanje svoje najbolje naslijeđene vrline, a ovi ih zaključaju u depoe, a najskuplje i najstarije stave u staklene vitrine – nije sačuvano još ništa nego tek mogućnost da se nešto sačuva.

To je lakše objasniti na primjeru novca. Pohranite li ga u banku možda će jednog dana dobro doći, ali koristan je samo ako cirkulira. Valjda je nešto slično i s ljubavlju koju netko gaji prema nekome ili nečem, ali je ljubomorno drži podalje od života.

Muzej je dakle podsjetnik i inspiracija ali da bi se realizirao, vrijednosti koje čuva moraju biti dio aktivnog vrijednosnog sustava. I, da bude lakše, nije prošlost baš tako beznandno udaljena od nas da bi joj mjesto bilo jedino u vitrini.

Ako kao Slaven živite u kući koja je sagrađena na rimskoj vili, i ako to dobro znate, možda vam padne na pamet da zemlja pripada svima, da su neki davni ljudi bili baš kao i mi, da to mjesto, štoviše, obavezuje na neku otmjenost i plemenitost jer su možda bili bolji, obrazovaniji i kulturniji od nas.

Ako su imali robove, možda ih, a da i ne primjećujemo, imamo i mi danas. Ako su protjerani, možda i nas tjeraju ili pak mi neke druge?  Baština je kao poezija: govori onom tko je umije čitati i tko želi unaprijediti svoje ljudsko stanje.

***

Zaokupljenost sudbinom lokalnog identiteta koji može biti zadatak nekog malog muzeja, ništa ne isključuje i ne umanjuje njihov mogući podvig. Postoje i male-velike zajednice, ili bar imaju uvijek priliku za to. Svijet se ne može graditi na strahovima, mržnji, pohlepi, oholosti…, ili jednom riječju, na zlu, ma kako to naivno zvučalo. Svijet se gradi vrlinama

Kad bi postali mjesta za suočavanje sa sobom, za samo-spoznaju, imali bismo razloga zašto ih graditi. Potreba za muzejima je velika i javnost osjeća da su to prava mjesta gdje će namiriti svoju glad za samo-spoznajom i utemeljenim ponosom o svojoj jedinstvenosti. Nažalost, unatoč tim potrebama, javnost ne dolazi na svoj račun.

Nekad je razlog bio samo u konvencionalnosti i nesposobnosti muzeja. Danas je potencijalna publika de-motivirana senzacionalističkom stvarnošću, atraktivnošću kulture-robe, podilaženjem primarnim nagonima ili pak uskim političkom i religijskim interesima kako ih definira vladajuća elita.

Dokle god te elite u muzejima i baštinskom djelovanju ne prepoznaju svoju izravnu korist, ni stranke ni država neće ih uvrštavati u obvezujuće strategije razvoja kulture (i baštine). Ili, obrnuto, gdje god i u kojoj mjeri vladajuće elite prepoznaju svoj interes, muzeji će se pomagati kao roba, kao podloga korisnih mitova, kao osnova turističke industrije  (industrije baštine, destinacijske industrije)…

Svi znaju da su muzeji važni, ali je činjenica da gotovo o ničemu važnom za društvo i javnu memoriju ne mogu donositi odluke. Ne-konfliktnost muzeja ne proizlazi iz činjenice da su inherentno ne-konfliktni, nego iz činjenice da se tako vide, tako financiraju.

Naime, postoji strukovna literatura koja registrira oblike kažnjavanja muzeja za ”svojeglavo” djelovanje. Od muzeja se očekuje izvjestan beskrvan, neangažiran i ”neutralan” društveni stav. To se od njih očekuje iznutra i izvana.

Taj status-quo je neki prešutni pakt između zaposlenika (koji uglavnom nisu obrazovani za specifični rad u muzeju) i državne administracije preko koje društvena zajednica financira muzeje u većini država Zapada.

Podobnost i oportunizam su krivi da se u većini tranzicijskih zemalja zapošljava po toj negativnoj selekciji, a muzejski direktori su nedeklarirani čuvari tog zatečenog stanja.

”Doživotni” direktori muzeja su pokazatelj te koruptivne situacije koja izravno smanjuje reformu odnosno konceptualnu obnovu muzeja. To su okvirni uzroci notorne neproduktivnosti muzejskih institucija.

Ova opaska, u pravilu, uvrijedi sve radišne kustose i odgovorne direktore, jer znaju koliko ih stoji njihov trud. No suditi svijet ili struku po sebi doista je laička logika. To je i mentalni sklop u kojem je moguće tvrditi, bez reakcije struke ili nadležnih državnih institucija, da je muzeja previše. Usporedbe s ostalim Europskim zemljama otkrivaju upravo suprotno.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora