Posjet rodnom zavičaju

O pasošu i putovnici, miliciji i redarstvenicima, Igoru Galu, prvom nastupu u Istri, Šuvarovom posjetu, prozorčiću kroz kojeg je Tito ubijao patke, rodnoj kući koja je zarasla u korov, slomljenoj singlici ”Ne daj se, Ines” i vlatima trave na grobu predaka

…kad bi znali koliko sam opasan… nikad mi ih ne bi dali… u stanju sam da izazovem nemire… da ustalasam mase… ne bavim se politikom… ali umijem nervirati one koji vladaju… sad sam već odviše star da pokrenem djevojke protiv vladajuće partije… ali s mladićima činim čudesa… oni vole način na koji prevrćem cigaretu u zubima… i moj postojani alkoholizam… naravno… kad bi to bilo moguće… odrekao bih se veoma lako svog bivšeg života… imena i prezimena naročito… jer sam mnogo bolji kao nitko i ništa… tj. sad kad sam nitko i ništa… htio sam zapravo reći… da su zelene tablice koje sam nedavno dobio u Ljubljani… moj veliki uspjeh… njima sam napokon postao stranac u vlastitoj zemlji… gastarbajter… s dobrim izgledima da nešto zaradim… i da prehranim… svoju mnogobrojnu obitelj… u razbijenoj Jugoslaviji…

”Zelene tablice” R. Š.

Godine 1998., u svibnju, pošli smo Lado Leskovar i ja iz Ljubljane mojim golfom, na kojemu su zelene tablice označavale moj identitet u Sloveniji, posjetiti našeg prijatelja Igora Gala u Pulu, točnije u mali grad Roc, gdje se tradicionalno, tijekom svibnja, održava harmonikaški sabor ”Triestinka”, kako u Istri zovu harmoniku dugmetaru.

Putovali smo tom zelenom i crvenom Istrom, otvorenih prozora, da udahnemo što više mirisa koji su budili sjećanja na filmske festivale u Puli i naša krstarenja tom divotnom Istrom, u kojoj smo otkrivali nepoznate i egzotične gradiće u čije smo se zidove uvlačili kao promrzli škorpioni, željni kamenih toplina.

Evo jure mojim sjećanjem Neda Arnerić, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Cico Perović, Bojana i Dušan Makavejev, Rajko Grlić, Jagoda Kaloper, Slavenka Drakulić, Lordan Zafranović i, naravno, Igor Galo, naš vječiti filmski mladić kojega svi na neki poseban način volimo.

Cijelim putem smo ja i moj dragi prijatelj Lado, koji nam je u Ljubljani blažio rane izbjeglištva, pjevali stare opatijske šlagere: ”Samo jednom se ljubi”, ”Kad si kupim mali motorin”, ”Martin po gradu juri”, ”Tata kupi mi auto”…

Pjevali smo i njegov veliki hit ”Potraži me u predgrađu” i, naravno, mnoge Arsenove pjesme koje smo obojica obožavali.

I baš kad smo bili nadomak našemu cilju, na zadnjem raskršću prije skretanja za restoran u kojem nas je čekao naš drugar Igor Galo, Mirjana i ostala klapa, pojavio se odnekud mladi i spremni hrvatski mupovac na BMW-om crnom motoru.

Zaustavio nas je i zatražio isprave. Pokazao sam mu svoju hrvatsku putovnicu, koju sam 1992. godine, uz pomoć prijatelja Miroslava Lilića, bez ikakvih problema dobio. Pokazao sam mu i uredne slovenske autoisprave.

Bio je iznenađen. Nije očekivao tog sunčanoga dana na praznoj i osamljenoj cesti između Lupoglava i Buzeta omraženog tipa i ”državnog neprijatelja”! Ne vjerujući da gleda ”njegovu” sliku, ime i prezime na koricama plave hrvatske putovnice, ukrašene crveno-bijelom šahovnicom, prevrtao je listove, pa zatim opet pogledao u moju sliku, češkao se iza uha ne znajući što da učini.

– Otkud tebi hrvatska putovnica?

Nisam se nadao takvom pitanju.

To je trebalo značiti da je pasoš vjerojatno krivotvoren i da je riječ o nekoj sumnjivoj stvari, koju će on, eto, sada raskrinkati i na licu mjesta dovesti u red.

– Dali mi ga dobri ljudi – rekoh.

Tišina. Jato crnih ptica nisko je preletjelo iznad naših glava.

– Gospon… Pa to je Rade Šerbedžija… – počeo je Lado.

– Tebe nisam ništa pitao!

Nasmijao sam se u sebi toj istoj rečenici i intonaciji koju sam i u onoj staroj, raspaloj zemlji uvijek slušao. Uniforma nije promijenila ništa! Škola je ostala ista.

 – Nemereš ti voziti auto sa slovenskim registracijama i hrvatskom putovnicom – povikaoi je taj grmalj-Hercegovac, čije sam akcente dobro savladao igrajući torbara Matana Potrku iz Imotskoga.

– Morem i mogu – kažem.

– E, nemereš!

– Ja imam začasno prebivališče, što će reć po naški, privremeni boravak u Sloveniji.

– Neće to ići tako!

Izgubio sam živce. Izvadio sam moj slovenski pasoš i pružio mu ga.

– More li ovako?

– Što je sad ovo?

– Koje?

– Ovo? – mahao mi je pred očima slovenskim pasošem.

– Pasoš. Putovnica.

– Otkud tebi slovenski pasoš?

Nisam htio reći ”dali mi dobri ljudi”, da ne provociram njegove već sasvim napete živce.

– Ne morete vi imati u Hrvatskoj dva pasoša.

– Mogu – kažem. – Raspitao sam se. Zakon dopušta.

– Zakon?

– Zakon.

– Naš zakon?

– Zakon.

Uzeo je moje isprave i otišao do svog parkiranog motora. Imao je tamo mali radiopredajnik i pozvao je dežurnog u stanicu.

Njegov jaki hercegovački naglasak nikako se nije uklapao u ovaj pitomi istarski krajolik, u kojemu je uz čakavicu i talijanski jezik stvorio divnu melodičnost sporazumijevanja.

Iako je bio udaljen pet-šest metara, jasno se moglo čuti što govori, jer jedna od posebnih bližih oznaka hercegovačkog mentaliteta jest glasno govorenje u telefonsku slušalicu.

– Ima dva pasoša. Da. Dva. Pasoš i putovnicu. Da… – vikao je.

Onda ga je netko, s druge strane žice, valjda pitao prepoznaje li me.

– Pa na jednoj slici mogao bi bit, a na drugoj uopće ne sliči na sebe.

Zatim je rekao moje ime i prezime i ostao prilično iznenađen kad je s druge strane vjerojatno čuo glas nekog Istrijana da me pusti na miru.

Nije me pustio na miru. Još je dugo dosađivao svojim prijetnjama i svojim sumnjama.

Prevrtao je moje isprave, te pasoše-putovnice, zvao ponovno dežurnu stanicu, pokušavao sve kako bi zarobio svoj plijen i ostvario podvig svoje karijere. Onda se odnekud pojavio još jedan mladi mupovac na motoru, kojeg su vjerojatno poslali iz dežurne stanice, pokušavajući mu nešto objasniti, no ovaj ga je dosta oštro i otresito otjerao, priprijetivši da gleda svoja posla.

Šetao se taj grmalj po onoj prašnjavoj seoskoj cesti, dižući i spuštajući slušalicu, postavljajući ponovno neka pitanja s namjerom da me isprovocira i izbaci iz takta, kao što su njegovi prethodnici, uključujući i moje ličke rođake, godinama uspijevali činiti provjerenim metodama, koje su kasnije obično završavale prijateljskim uvjeravanjem pendrekom ili njihovim čvornatim gorštačkim šakama.

– E nećeš, bato – rekoh sam sebi pretvarajući se u Marinkovićeva pisca, kojega sam prije desetak godina igrao na filmu.

Još uvijek te ne puštam iz svoga zagrljaja kojim sam te zauvijek, još onomad davno, čvrsto zagrlio. Ne puštam te, ne puštam dok tako zajedno ne skapamo na ovoj prašnjavoj cesti, ti sa svojim pištoljima, a ja sa svojim pjesmama.

Tko zna dokle bismo tako bili u zagrljaju, jer ja sam odlučio biti strpljiv do kraja, čemu su me naučile opasne avanture ovih posljednjih godina, da njegov telefon nije ponovno zazvonio i on se odgovarajući na poziv najednom naglo ispravio i nekako napokon uljudio, i čak i glas stišao.

Znadu ti naši grmalji kako od vukova janjad postati, te se eto i ovaj kapitalni primjerak pred nekim autoritativnim glasom s druge strane žice odjednom smekšao.

Gotovo mi se ispričavajući, vratio mi je moje pasoše i moje zelene papire, i pustio nas da produžimo prema kavani u malom istarskom selu Roc, iz koje su se razlijegali zvuci ”triestinki” i mamila mlada janjetina i domaća malvazija.

 Strah…

 Igor i Mirjana Galo osnovali su dobrotvornu fondaciju ”Homo”, putem koje se bore za ljudska prava. Njihov plemenit posao, koji ih svih ovih godina zaokuplja, donio im je satisfakciju pravednika i ovjenčao slavom njihove ljudske i građanske hrabrosti kojima su nesebično pomagali unesrećenim ljudima na prostorima Hrvatske, ponajviše Like i Krajine, ali im je i počesto donosio nelagodu, prijetnje, pa čak i batine, kojima su se zaposlenici nekih primitivnih, lokalnih policijskih vlasti, znali obračunavati s njima.

Svih mojih izbjegličkih godina u Sloveniji i Londonu njihov broj telefona spajao je vrućom žicom čežnje naše daljine. Godine 1998. pozvao me Igor da dođem na njegov filmski festival u Oprtalj, kojega je tih godina teškom mukom i uz malu pomoć nekih prijatelja uspijevao održavati svakoga ljeta na malom trgu ispred crkve.

Nabavio je film Francesca Rossija ”La Tregua”.

Igrao sam Grka i volio taj film. Volio sam Rossija i naročito sam zavolio Johna Turturra, s kojim me vezalo novo prijateljstvo. U Hrvatskoj film nije prikazan kao što nije prikazan ni ”Broken English”. Žao mi je zbog toga, jer ipak sve te strane filmove snimam i zato da bi publika iz moje zemlje bila na neki način ponosna na mene, a mislim da su mi upravo te dvije uloge ponajbolje od svih mojih američko-engleskih filmskih avantura.

Prije projekcije filma, sin Danilo, kćeri Nina, Vanja i ja održali smo mali koncert. Lenka je naokolo po trgu hvatala malu Milicu, koja je baš tih mjeseci prohodala. Mnogo je ljudi došlo iz Pule, ali ih je bogami došlo dosta i iz Zagreba.

Došao je i Stipe Šuvar da me vidi. I zaista sam mu se obradovao. Pozvao me sa strane kod crkve, gdje su me čekali njegovi stari partijci, sve sami iskusni ilegalci.

– E samo ste mi vi još trebali – nasmijao sam se u sebi i pomislio kako je zapravo tragikomično ovo moje poluilegalno hrvatsko uskrsnuće, u kojem se, eto, neki stari komunisti, Šuvarovi članovi Radničke partije, pojavljuju u istarskom gradiću kako bi podržali moj prvi poluslužbeni nastup u Hrvatskoj.

Iz Oprtlja, Lenka i ja smo s djecom otišli tjedan dana u jedan mali bungalov na Verudeli u blizini pulskoga hotela ”Histria”. Bio je to prvi put nakon toliko godina da sam se ponovno kupao u Jadranskom moru. Praćakao sam se sa svojim djevojčicama u nekoj maloj uvali, skupljajući zajedno s njima školjke i račiće i pomagao Milici da napravi svoj prvi dvorac od pijeska.

Ispod oka sam promatrao kupače koji su ležali nedaleko od nas i činilo mi se kao da me izbjegavaju pogledati. Pravio sam se kao da sam potpuno zaokupljen Milicom i njezinom pješčanom vilom pored mora, iako sam ispod obrva pratio svaki pokret okolnih kupača.

Onda se, odjednom, jedan čovjek riđe kovrčave kose naglo uspravio i pogledao u mome pravcu, dok mu je njegova pretpostavljam dragana posebnom nježnošću mazala leđa maslinovim uljem i nešto šaputala pokazujući u mome pravcu.

– Pa što on radi ovdje? – glasno je povikao, a ona ga je počela smirivati.

Uzeo sam Milicu u naručje i odveo je Lenki, koja je Ninu i Vanju učila skakati na glavu s neke obližnje stijene. Rekao sam joj da mi je prejako sunce i da se idem u sobu malo odmoriti, a zapravo sam želio što prije otići da svojim prisustvom ne izazivam vraga. Ležao sam u sobi našeg maloga apartmana i osluškivao glasove mojih kćeri koji su kroz borovu šumicu dopirali s plaže.

Ovo je bilo prvi put da dolazim s njima svima u Hrvatsku i kako se noć primicala, sve više me obuzimala neka zebnja. Kad sam dolazio bez njih, svih ovih godina, nije me bilo strah jer sam znao da se led oko mene ili mora otopiti, ili ću na ledenoj santi s ovih mojih toplih obala zauvijek otploviti u neka sjeverna, hladna mora da se više nikad ovamo ne vratim.

Sunce je polako zalazilo i u ovo vrijeme je nekada Ljubiša Samardžić obično zviždukao pod prozorom moje sobe u hotelu ”Brioni”, pozivajući me na mali nogomet, kojeg smo tijekom filmskoga festivala skoro svakoga dana igrali na Verudeli. Onda se pojavila moja lijepa žena, čija je tamna bolivijska koža, dotaknuta ovim toplim istarskim suncem, zablistala južnoameričkim pokretima igračice flamenca, i moje sretne djevojčice koje su mi se bacale u zagrljaj.

Noć je pala na Verudelu, vrela i sparna. Lenka i djevojčice su zaspale, umorne od dnevnih morskih avantura i njihova gola tijela su se znojila pod sparinom i vlagom ljetne večeri. Umjesto da otvorim širom prozore i vrata, ja sam sve moguće otvore na našem malom bungalovu čvrsto zatvorio.

Nisam mogao zaspati.

Probudio sam Lenku u pet i zamolio je da spakiramo naše kofere i istog časa krenemo za Sloveniju. Govorio sam joj neke nesuvisle rečenice, kako sam vidio da me neki ispod oka gledaju i da znam da me nitko neće javno provocirati, ali da se uvijek nađe luđaka i tome slično.

Pokušavala me uvjeriti da ne pravim gluposti i da se smirim, jer, eto, i djeca uživaju u ovome čistom i divnom moru, pod divnom borovom šumom, tako korisnom i ljekovitom za Ninin bronhitis. Igor i Mirjana su tu. Danilo i Paola i moj prijatelj Delbianco, koji je i gradonačelnik Pule, konačno. Kada je naposljetku shvatila da je moja panika uistinu ozbiljna, pristala je da otputujemo, ali mi je predložila da ipak bar malo pokušam odspavati jer treba voziti djecu do Ljubljane i, nježno me prigrlivši, šaputala mi ljubavne riječi, kako to samo ona zna, te me napokon uspjela uspavati.

Probudili su me glasovi mojih djevojčica koje su cijukale od sreće i spremale se za nove dnevne podvige. Vanja je već bila u kupaćem kostimu s navučenim leptirićima preko ruku. Nina je istrčavala na terasu i požurivala nas da krenemo već jednom, dok mi je Milica pružala svoj kolut za plivanje da ga napušem.

Iz kuhinje se širio miris vrele kave i Lenka je, kao i obično, glasno vikala:

– Doručaaaaak!

Noć je bila iza nas i novi dan je zasjao svojim optimizmom. Polako su nestajali moji strahovi i gubili se pred ovim novim sunčanim jutrom i mojim malim razdraganim djevojčicama koje su me vukle i gurale iz kreveta i vraćale u mene snagu da istrajem.

Ubrzo smo ponovno sjedili na plaži, okruženi uglavnom istim onim ljudima od jučer, i Lenka mi je vragolasto, kako to samo ona zna, dobacila:

– Ne gleda te nitko ovdje mrko, idiote jedan. Ovo su sami Česi i Mađari. Nitko te ni ne poznaje.

Nasmijao sam se i uistinu osjetio olakšanje i nisam namjerno pogledao prema onom mjestu odakle je jučer onaj čovjek viknuo: ”Pa što on radi ovdje?”

Vijest da ljetujem na Verudeli proširila se meteorski po Puli i odletjela u Zagreb, uzbunivši mnoge moje prijatelje. Prvi se javio Darko Rundek. I ne samo javio. Sjeo je na autobus i odmah došao. Iste večeri je sjedio na našoj maloj terasi, gdje smo ispijali malvaziju kao nekad naše zagrebačke gemište, i svirali na gitari do duboko u noć.

Ostali smo na Verudeli tjedan dana i uspjeli se vidjeti s mnogim prijateljima, među kojima i s našim dragima Marjanom i Majdom iz Kranjske Gore.

Marjan Pogačnik bio je najmlađi admiral Jugoslavenske narodne armije. Naše prijateljstvo započelo je krajem osamdesetih i trajalo svih ovih teških godina. Upravo me on, negdje 1986. godine, prvi put odvezao na Brijune, koji su tada bili zatvoreni za civilne posjete. Pokazao mi je otok Vangu i Titovu rezidenciju. Divio sam se tom čudnom životinjskom i ljudskom raju, gdje je sve zračilo nekim posebnim mirom. Jeleni i srne šetali su svojim carstvom i sve je nalikovalo na rajske doline spokoja.

Jedino me prilično uzbudila i šokirala Titova posebna prostorija, ukopana u zemlji i luksuzno opremljena, gdje se iz udobnih kožnatih sjedala, kroz proreze u zidu, ispred velikog zatamnjenog stakla, pucalo na patke koje su prelijetale malo umjetno jezero.

Osjetivši moju nelagodu, legendarni Šandor koji nas je provodio kroz sve brijunske znamenitosti, pokušavao mi je objasniti da na otoku mora postojati odstrel divljači, zbog ravnoteže faune na otoku.

Kimao sam pomirljivo glavom kao da razumijem, iako nisam mogao nikako shvatiti zašto je baš Tito morao održavati tu ravnotežu na otoku ubijajući nedužne patke, zavaljen u crnu udobnu fotelju i ispijajući svoj Chivas Regal.

Marijan Pogačnik 1991. godine odbio je izvršavati vojne naredbe jugoslavenskog Generalštaba i podnio ostavku na mjesto zapovjednika pulske vojne oblasti. Nije htio provoditi vojnu silu protiv naroda te je svojim postupkom izazvao oštre reakcije vojnih vrhova. No budući da se nije odmah uključio u slovensku vojsku, nije postao ni dragi gost nove slovenske vojno-političke hijerarhije.

Promijenio je profesiju i sada kao trgovački putnik prodaje talijanske uzorke robe, putujući po Sloveniji i Hrvatskoj. Od nekadašnjeg admiralskog života zadržao je samo strast prema moru, te još uvijek sa svojom Majdom malenim brodom obilazi jadranske otoke od Istre do Dubrovnika, gdje je nekoć, kao kapetan podmornice, ispitivao plave dubine i crtao strateške vojne znakove u pjeskovitom dnu.

Lenka i ja smo imali dogovor da se nađemo u Sarajevu s našom prijateljicom Evom Ensler, poznatom američkom spisateljicom, koja je u jednom sarajevskom kazalištu imala prezentaciju svoje nove drame o bosanskim ženama koje su bile zlostavljane u logorima.

Igor i Mirjana ponudili su se da nas oni odvezu u Sarajevo jer su ionako trebali nekim poslom u Bosnu. Pošli smo s dva džipa jer su s nama išli i aktivisti iz njihove organizacije.

Igor voli priređivati iznenađenja svojim prijateljima i na taj način produžava naše dječaštvo i mladost. Zbog te njegove dječačke zaigranosti, svi mi, njegovi filmski prijatelji, voljeli smo ga nekako posebno.

Vozeći se tako preko Senja, kroz Liku, prema Bosni, odjednom je zaustavio auto na nekoj uzvisini. Pozvao nas je sve da izađemo. Ispod nas je puknuo pogled na Titovu Korenicu i brdo Pogledalo, preko kojeg sam toliko mnogo puta prelazio pješačeći s majkom od našeg sela Bunića do Korenice, na neki sajam ili rođacima u posjet.

– Hoćemo li do Bunića? – upitao me smješkajući se onim svojim dječačkim toplim očima.

U mene se odjednom uvukla neka skamenjena emocija i kao grudva leda stajala u mome grlu i plućima.

– Da – kratko sam rekao.

Sišli smo autom u Korenicu i prolazeći kroz jednu od ulica na izlazu iz grada, na nekoj kući vidjeli smo natpis ”Dom hrvatskih branitelja” i veliku sliku Ante Pavelića, ukrašenu cvijećem i prigodnim znamenjem.

Svih dvanaest kilometara krivudave ceste ni riječi nismo progovarali. Umirila su se i djeca, instinktivno osjećajući važnost i posebnost trenutka.

Tu, uz cestu, znao sam s majkom brati lješnjake na povratku i sjedeći na nekom brdašcu tuckao ih kamenom o kamen dok smo se tako odmarali od naporna pješačenja.

Onda smo došli do ”Ruke”, kako se zvalo raskršće na kojemu je stajao gospićki autobus, a djed ili stric nas čekao sa zaprežnim kolima kad smo dolazili iz Vinkovaca s velikim koferima, jer majka je uvijek nešto, gotovo svim rođacima, donosila, a ja bih tada oduševljeno skakao na prvo sjedište do djeda ili strica, hvatajući uzde i mlatarajući kandžijom iznad glava Ljubana i Bećara, koji su bili za mene najdraži konji na svijetu i s čijih se širokih leđa čitavog ljeta ne bih skidao.

 Stara kuća i korov

Igor je znao put do mog rodnog sela jer su oni već više puta, rekoše mi, ovdje dolazili, pomažući malobrojnim povratnicima, među koje su spadali i dva moja ujaka i strina sa svojom kćerkom Danicom. Ulazeći u selo, auti su poskakivali na kamenoj i prašnjavoj cesti, a u meni su odjednom odjekivala zvonca sa stada ovaca i čuli se glasovi pastira što su se dozivali po obližnjim brdašcima.

Smjenjivala su mi se ispred očiju lica davno umrlih djedova i bake Marije, pa slika stare male kuhinje i željezne peći na kojoj su se pekle police krumpira i kuhala varenika. To bajkovito djetinjstvo prozujalo je kroz moju glavu u tih nekoliko trenutaka, a tijelo mi je potresla neka snažna groznica, ista ona kojom sam zagrlio mrtvu majku dok je zadnji put ležala na svom beogradskom izbjegličkom krevetu. I u tom trenu oplela se bila oko naših tijela baš ova cesta ispod naše stare kuće, koja se više ne vidi od visokog korova u kojeg je čitavo selo zaraslo.

Nitko u autu nije želio prekidati tu dramatičnu tišinu koja nas je prekrila.

Onda smo stigli pred kuću ujaka Dušana, majčinog najmlađeg brata. Čuo sam da su se on i ujak Mito, isti onaj bivši komandir stanice milicije Općine Medveščak, vratili iz Beograda prije nekoliko mjeseci, govoreći da ne mogu oni tamo živjeti i da će radije doći u svoju Liku, pa neka ih i netko ubije, kažu, svejedno im je, umrijet će na svome.

Čim me vidio, ujak Dušan je svojoj ženi, koja je negdje u dubini dvorišta hranila par kokoši povikao:

– Danice, hvataj jednog janjca. Došo nam je netjak Rade.

Jedva sam ga odgovorio da ne kolje janje, jer ih ima samo četiri, koja je na povratku u Liku negdje kupio zajedno s jednom kravom. To je uglavnom bio sav kapital nekad bogatog i dosta imućnog gospodara.

Popili smo rakiju i otišli zatim pješice uz Erorov sokak do ujaka Mite, kojeg smo zatekli kako popravlja pčelinjak. Sam je kaže, sinovi su negdje u Nizozemskoj, a sa ženom se više nije moglo.

I nigdje mu, kaže, nije ljepše nego tu, iako ih je samo desetak u čitavome selu.

Ponosno mi govori, natačući već treću medovaču, da je on Šuvarov aktivist, i da je to, nakon svega, sada jedina partija u koju vjeruje, a vjeruje jer je prava radnička partija, a intelektualci uvijek nešto muljaju, smuljaju i zajebu.

Zatim smo krenuli probijajući se kroz korov, putevima moga djetinjstva, kroz moje malo selo, prelazeći još uvijek one stare kamene prijelaze preko drvenih ograda, na kojima sam sretao svoja djetinja stopala.

Došli smo do imanja moga djeda Vujadina i do stare ”grkice” koja je raspolovljena gromom stajala kao neka stara ruševina. Usne su mi se skupile na pomisao na grke trešnje koje su, onako grke, bile slađe od najslađih! Nedaleko od trešnje, između šljiva, koje su svake godine bogato rađale (zbog uroda selo su prozvali Debelo Brdo misleći na savijene grane od plavih šljiva koje su bogato prekrivale seoske brežuljke), zjapile su dvije jame s ostacima velikih kamenih ploča, koje su probijale iz trave i korova.

Tu je nekad stajala kuća u kojoj sam rođen i svi smo se nasmijali Vanjinom pitanju:

– Pa gdje je sad ta tvoja kuća? Tko ju je odnio?

Zaista, tko?

Ako je kuća nestala, grobovi su, valjda, pomislih, još uvijek tu.

Spustili smo se niz šljivar do naše druge kuće koja je građena četrdeset devete na pedesetu. Ta kuća je tik uz cestu i jedva se vidjela od visokoga šipražja koje se zamršeno splelo oko nje. Sjedili smo u dvorištu, a Igor je snimao kako vjetar raznosi moje prorijeđene kose po raspucalim starim krovovima, a na hrpici preostalih stvari u sredini sobe, između nekih papira, slika i starih cipela, stajala je slomljena singlica ”Ne daj se, Ines”, s Arsenovom i mojom požutjelom i poluizgorenom fotografijom.

Onda sam zaželio otići do seoskoga groblja i kao kakav samuraj, noseći na leđima Ninu koja me čvrsto stegnula oko vrata svojim ručicama, i onako malena gotovo se prilijepila uz tijelo, tumarao sam pustim i zapuštenim poljima, a kad smo stigli do groblja, tražio sam između visokog šipražja, trave, korova i iskrivljenih križeva onaj mali kameni spomenik s izblijedjelom petokrakom, na kojem je velikim slovima bilo uklesano ”Obitelj Šerbedžija”, a ispod toga imena djeda Vujadina, babe Deve, strica Milana i maloga brata Milana.

Vjetar je zviždao Krbavskim poljem i savijao visoke trave koje su skrivale imena mojih bližih i daljih rođaka, prijeteći da ih jednoga dana zauvijek prekriju i sravne sa zemljom, ostavljajući samo nekoliko najviših kamenih spomenika da izvirujući iz zemlje budu putokazi nekim zalutalim ljudima, koji će u potrazi za svojim korijenima i precima pokušavati otkopati naslage zemlje i korova koji će zauvijek zatrpati ove stare grobove.

Ne okrenuvši leđa, uzmicah na prstima tiho unatraške od svojih mrtvih, kojima vlati trave na vjetru tek jedini su štit…

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću

> Svi tekstovi ovog autora