Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!

Ne, doista Izrael nije trebao sudjelovati u tom zabavnom šou programu europskih televizija. Nije ga trebalo biti kao što nema ni Rusije. Ali i bez te analogije, naprosto je neugodno nastrano da u jednoj ovakvoj priredbi, lišenoj dubljih umjetničkih ambicija i filozofskih pouka, ali sasvim usmjerenoj na bratstvo i sestrinstvo svih ljudi i svih zastava, sudjeluje zemlja koja vodi rat izvan svog teritorija i pritom neselektivno ruši domove ljudi koji na tom teritoriju žive.

I tu bismo se mogli zaustaviti.

Ili bismo, ipak, još mogli reći i to da je izraelsko društvo pluralno i da je Izrael, barem prema unutra, demokratska zemlja, iz koje se vrlo jasno mogu čuti glasovi onih koji se protive izraelskoj agresiji na Gazu. Ovo je važno napominjati i zbog pozicije nas koji iz Hrvatske pokušavamo misliti o Izraelu i Gazi: Izrael je demokratskije, slobodnije i otvorenije društvo od Hrvatske, i napravit ćemo grešku, diskvalificirat ćemo se iz ovog razgovora ako to odmah ne kažemo.

Protiv izraelskog sudjelovanja na Eurosongu trajale su demonstracije u Malmöu. Pjevačica Eden Golan, koja je i sama izbjegla iz Rusije kada je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, nije mogla izlaziti iz hotelske sobe, jer su joj prijetili smrću. Veći dio dvorane joj je zviždao u vrijeme nastupa, prosvjedujući protiv same njezine prisutnosti. Nadigli su se, diljem interneta, lijevi i desni aktivisti, u pobuni ne samo protiv Izraela na Eurosongu, nego i protiv cionizma, ideologije koja je euroazijske Židove navela da se iz vjekovnog progonstva vraćaju u Svetu zemlju.

Pobuna se, naravno, prelila u Hrvatsku, te se zatim i pojačala zbog činjenice da je Eden Golan doživljena kao konkurencija Baby Lasagni. Premda su demonstracije u Malmöu bile okićene palestinskim zastavama i vođene su za pravo na život i na domovinu ljudi koje izraelska vojska ubija po Gazi (ali i na Zapadnoj obali), imale su vrlo snažnu antisemitsku pozadinu. Odricanje prava Izraelcima na Izrael je također antisemitizam.

Židovi se iz mitskog biblijskog progonstva nisu u Palestinu vratili zbog vjerskog fanatizma – cionizam, uostalom, nije ideologija religioznih – nego su u Palestinu dobjegli pred Holokaustom, ali i pred terorom kojim su bili izloženi u Sovjetskom Savezu (Rusiji), u socijalističkoj Poljskoj, ali i u većinskim arapskim i muslimanskim zemljama, u kojima živjeli oduvijek, ili onoliko dugo koliko i njihovi većinski susjedi. Negativno konotiranje cionizma, ili uspoređivanje cionizma s fašizmom (što je omiljena europska ljevičarska mantra), također je antisemitizam. Ali antisemitizam se, ipak, ponajprije gnijezdi u selektivnoj prirodi osude Izraela.

Nije antisemitizam izraelsku agresiju i izraelski državni teror u Gazi i na Zapadnoj obali nazivati genocidom – premda bi možda bolje bilo tu riječ uvijek i posvuda izbjegavati, jer je suviše općenita i neprecizna, te je podložna zlorječju i praznorječju – ali jest antisemitizam biti pritom slijep za genocid negdje drugdje.

Na Eurosongu 2024. sudjelovao je Azerbajdžan. Nekoliko tjedana prije nego što će Hamas provaliti u Izrael, počiniti masakre nad civilima i oteti ljude koji će postati Hamasovi taoci, nakon čega će Izrael napasti Gazu, Azerbajdžan proveo je kratku i efikasnu vojnu operaciju u oblasti Nagorno Karabah, ili Artsakh i Lernayin Gharabagh, kako ju je nazivalo njezino većinsko armensko stanovništvo (prema popisu iz 1989. u Nagorno Karabahu Armenaca bilo je 76,9, dok je Azera bilo 21,5), svi Armenci su, do posljednje duše, protjerani, a oni koji nisu mogli otići su pobijeni. Glavni grad Stepanakert, koji su i prije rata golemom većinom naseljavali Armenci, sasvim je ispražnjen.

Odmah po protjerivanju cjelokupnog armenskog stanovništva Azerbajdžan započinje islamizaciju i azerizaciju teritorija. Ruše se tisućljetne armenske kršćanske bogomolje i na njihovom se mjestu podižu velebne džamije.

O tome povremeno čitamo iz malobrojnih izvještaja svjetskih agencija, i gledamo satelitske snimke mjesta na kojima su nekad bile crkve. Ono što doživljava više od sto tisuća prognanih Armenaca iz Artsakha i Lernayin Gharabagha, kao i ono što se zbiva sa zemljom iz koje su prognani, s njezinom zemljopisnom kartom, nazivima toponima itd. ulazi u školsku definiciju genocida.

Koji je, za razliku od onoga što se zbiva u Gazi, dovršen i savršeno precizno izveden. U čemu se sastoji to savršenstvo: pa u tome što ne reagira nitko, nema uličnih demonstracija, nema pobune na internetu, nema ničega osim puste zemlje, posijane minama, u čijem razminiravanju, saznajemo iz naših novina, Azerbajdžancima pomažu hrvatski demineri.

Azerbajdžanski genocid (da ostanemo pri toj jezovitoj a mondenoj terminologiji) nije, naravno, lišen konteksta. Počelo je tako što su pred raspad Sovjetskog Saveza iz Azerbajdžana, najviše iz glavnog grada Bakua, protjerani svi Armenci. Oko 200.000 ljudi. Protjerali su ih azerski nacionalisti i vjerski fundamentalisti, koji su od komunista preuzeli vlast, ili su se sami iz komunista nabrzinu transformirali u neke druge ljude.

Zatim slijedi silna kampanja mržnje u Artsakhu, ali i u cijeloj Armeniji, protjerivanje oko 270.000 ljudi, muslimana Azera, rušenje džamija, brisanje identiteta. Tada Azerbajdžan ukida autonomiju Nagorno Karabaha, tojest Artsakha, tog većinski armenskog dijela teritorije, koji je početkom Sovjetskog Saveza iz čisto praktičnih razloga postao dio Azerbajdžana, premda je oduvijek i po svemu bio armenski, i započinje rat.

Armenci u Arsakhu proglašavaju državu, koja će nepriznata potrajati tridesetak godina, sve do jeseni 2023, i započinje duga kampanja međusobne mržnje, državnog i kulturalnog zločina.

To je, dakle, kontekst. Ali bez obzira na kontekst, stvar je završena genocidom nad Armencima. Kontekst nikada i nigdje ne opravdava genocid.

I nigdje, ni za koga ne postoje okolnosti koje bi opravdale uništenje jedne zajednice, jednoga društvenog, vjerskog, etničkog, narodnog entiteta.

Nitko se time neće usrećiti, pa tako ni Izrael. Ustvari, pogotovo Izrael, jer postoji jedna supstancijalno važna razlika između Azerbajdžana i Izraela. Ona se sastoji u tome što je Izrael demokratska zemlja i demokratsko društvo, koje se, pored ostalog, formira i traje na autentičnoj memoriji, na socijalnom iskustvu i na odgovornosti prema slabijima.

Za demokratsku zemlju i demokratsko društvo samoubilački je raditi ono što Natanjahu radi po Gazi i Zapadnoj obali. Azerbajdžanu je, međutim, svejedno. Azerbajdžanski ambasador će eventualno uputiti prosvjed novinama koje će pustošenje Artsakha nazvati genocidom, i to će biti sve.

Plemenito je i ispravno biti na strani ljudi u Gazi i na Zapadnoj obali. Plemenito je i ispravno biti na strani palestinskog prava na dom i domovinu. Ali samo u slučaju da se istovremeno i na strani ljudi protjeranih iz Artsakha, tojest Nagorno Karabaha.

Biti na strani Palestinaca zato što si musliman, a Palestinci su većinom muslimani, isto je što i kao Židov biti na Natanjahuovoj strani. Gora od toga, i iritantnija, samo je folklorna ljevičarska propalestinska mantra, koja sve češće završava u istom antisemitizmu onih desničara u Hrvatskoj, koji su najednom na muslimanskoj strani, samo zato što ovaj put muslimani protiv sebe imaju Židove.

Općenito, priličnog je prijezira vrijedna svaka moralna prosudba koja proistječe iz podrijetla prosuditelja. Bilo da se radi o Palestincima i Azerima, ili o Izraelcima i Armencima.

Da bismo bili dobri prema ljudima, često bismo morali biti mnogo ravnodušniji prema narodima i njihovim zastavama. Izrael nije trebao biti na Eurosongu. Ali Azerbajdžan također nije trebao biti na Eurosongu. Kao što ni Rusija ne treba biti na Eurosongu.

I sve to tim više što je Eurosong jedna obična zabavna priredba, televizijski šou za opuštanje i uveseljavanje gledatelja širom svijeta. Jer ako su Rusija, Azerbajdžan i Izrael na Eurosongu, tada imamo problem jer Eurosong postaje platforma za mržnju. I tada stradavaju ljudi, a ne narodi, države i njihove zastave.

Dobro bi bilo kada bi netko hladne glave i čistog srca mogao razmisliti o mislima i osjećajima Eden Golan, djevojke koja se nakon ruske invazije na Ukrajinu našla u progonstvu, izvan svoga života, da bi se sredinom svibnja 2024. zatekla u jednoj hotelskoj sobi u Malmöu, progonjena i u svome sljedećem životu. 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?
    •  Frano Prcela, izazov za lijenost duha
    •  O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
    •  Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
    •  Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
    •  Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
    •  Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
    •  Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
    •  Žena, muškarac i nebinarno čeljade
    •  Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

> Svi tekstovi ovog autora