Predstoji vrlo važna borba protiv ekstremizma

Angela Merkel ostaje kancelarkom. To je vrlo važna vijest, naravno za Njemačku, ali i za sve nas preostale u Europskoj uniji. Gospođa kancelarka je u svom prvom govoru nakon zatvaranja birališta rekla da će joj biti veliki izazov uspostaviti dijalog s onima koji su (a to je očito) protestno glasali i uveli ekstremne desničare u Bundestag.

Premda je Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland – AfD) najviše glasova dobila na istoku zemlje, svaka iole pametna osoba zna da je vrag odnio šalu. Bit će i u nas onih koji su željeli razbiti glave desničarima, kao što su anarhisti željeli učiniti sinoć u Berlinu ispred diskoteke u kojima su simpatizeri AfD-a dočekali izborne rezultate, ali to ne vodi nikamo. Treba ih pobijediti na njihovom terenu: politikom stabilizacije i integracije nasuprot galami ksenofobije i trumpizma (vratimo Njemačku narodu).

Ovo napominjem jer ono što se nameće kao izlaz za Njemačku može biti i putokaz za Hrvatsku u kojoj jačaju ekstremni radikalizam, antisemitizam, antisrpstvo i klerofašističko ludilo.

Stranačka šefica Frauke Petry AfD je nazvala ”strankom socijalnog mira”. Njezin zamjenik Alexander Gauland govori o ”stranci običnih ljudi”. U preambuli statuta stoji: ”Mi smo liberali i konzervativci”. Što je na koncu AfD? Politolozi ne vide kontradikciju u tim različitim izjavama. Razlog: AfD je heterogena protestna stranka s karakterom pokreta koji okuplja ljude, odnosno ”stranka usisivač”. Manjak profila joj nije škodio

Politički gledano, stvari se dobro odvijaju za Alternativu za Njemačku (AfD). Stranka utemeljena 2013. u međuvremenu je zastupljena u više od polovice parlamenata njemačkih saveznih pokrajina. Već duže raste popularnost AfD-a – na saveznoj razini je stranka već kod 13% (potvrđeno jučer na izborima) – a kao glavni razlog za to navodi se ponašanje stranaka tijekom izbjegličkog vala. Brige mnogih građana u parlamentu nitko nije shvatio ozbiljno i to je bio temelj trenutnog uspjeha AfD-a.

Stranačka šefica Frauke Petry AfD je nazvala ”strankom socijalnog mira”. Njezin zamjenik Alexander Gauland govori o ”stranci običnih ljudi”. U preambuli statuta stoji: ”Mi smo liberali i konzervativci”. Što je na koncu AfD? Politolozi ne vide kontradikciju u tim različitim izjavama. Razlog: AfD je heterogena protestna stranka s karakterom pokreta koji okuplja ljude, odnosno ”stranka usisivač”. Manjak profila joj nije škodio.

Kada se o AfD govori kao o ekstremno desnoj stranci, onda to asocira na Hitlera jer je on imao diskurs sličnog profila. Nacizam je zagovarao totalni obračun za Židovima, dok u programu AfD stoji ”Islam ne pripada u Njemačku”.

Odbacuju se minareti kao ”islamski simboli vladavine”, baš kao i pozivi mujezina na molitvu. AfD zahtijeva zabranu burki, a u školama i zabranu marama za učiteljice i učenice. O tome da li se džamije uopće smije graditi i tko ih smije podizati, te kako bi se trebala regulirati izobrazba imama ne postoje različiti prijedlozi. Radikalno su protiv.

Političar Dragan Markovina (u osvrtu koji danas prenosimo) zagovara politiku ignoriranja ekstremno nacionalističkih ”redikula”. Nisam baš uvjeren da je to pametan put. Naravno da ne smatram osobito lucidnom kampanju N1 TV koja je Đapića i Markiću vratila u orbitu, pa tako i njihov antisrpski plan, ali povijest nas uči da se s radikalima valja pametno suočiti. I to je namjera Angele Merkel.

Pada mi na pamet i to da vam ispričam kako Europa ”odgaja” negacioniste, na primjer. Bivšem belgijskom zastupniku Narodne stranke Laurentu Louisu, negacionistu holokausta, ponuđeno je da umjesto da plati kaznu od 18.000 eura i odsluži šestomjesečnu kaznu zatvora jednom godišnje (pa tako pet puta) pohodi nacistički logor smrti i o tome objavi esej dajući jasno do znanja da se pokajao i da je naučio poštovati žrtve nacizma. Pohodit će Auschwitz, Birkenau, Majdanek i Treblinku u Poljskoj te Dachau u Njemačkoj.

Uz rastakanje SDP-a i nedovoljno artikuliranje ljevice i gotovo nepostojećeg građanskog centra ni Plenkoviću ne cvjetaju ruže i sklon sam zaključku jednog kolege da je to do sada najomraženiji HDZ-ovski vođa u vlastitim redovima; druga se tu strategija traži

Ja bih rado da don Mili Plenković, Igor Vukić, Jakov Sedlar, Velimir Bujanec, Vlado Košić, Andrea Feldman (koju impresioniraju Thompson i Bujanec), Keleminec, Glasnović, Ivkošić, Hodak, Razum i društvo budu provedeni kroz te logore i Jasenovac te da isporuče svatko od njih 250 kartica svojih emocija i doživljaja. Pa da vidimo na čemu smo.

I da, zaista, važno je to pitanje: kako postupati prema neonacistima i prema neoustašama?

Žigosati ih? Svakako! Smatrati ih redikulima i ignorirati? Nisam za to. Protestni glas, kako vidimo, raste.

Uz rastakanje SDP-a i nedovoljno artikuliranje ljevice te gotovo nepostojećeg građanskog centra ni Plenkoviću ne cvjetaju ruže i sklon sam zaključku jednog kolege da je to do sada najomraženiji HDZ-ovski vođa u vlastitim redovima; druga se tu strategija traži.

”Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete? ‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”

Tako reče Ivan Pavao II., sveti treba dodati jer tako vole da se kaže ovi iz Glasa Koncila, na zagrebačkom hipodromu u rujnu 1994. Ali, ne, ne može Ivan Pavao II. danas progovoriti kao prije 23 godine jer kamo će onda bratija s negacionizmom holokausta? Kamo će kaptolaši sakriti ismijavanje žrtava jasenovačkog logora smrti? Kamo će sisački biskup Vlado Košić pospremiti svoju srdžbu i bijes spram ćirilice, te – kako ju je nazvao u Udbini – ”sotonske zamke” koja Hrvate u Vukovaru pretvara u žrtve, ne 1991., već danas, ravnima onim posljednjih kršćana u Iraku?

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ”Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? ”Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti

“Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”, reče sveti Papa.

Zašto o tome nema riječi u Glasu Koncila? Zato što je to list licemjerja kao što je licemjer i izdavač toga lista, zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, koji je u nedjelju 14. rujna 2014. u Mariji Bistrici rekao ovo: ”Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.”

Bozaniću smeta navodna šutnja intelektualaca?! Pa on je najveći šutljivac i mutikaša. On, koji cenzurira svetog Ivana Pavla II.; on, koji neće istinski ekumenizam; on, koji dopušta govor mržnje u Glasu Koncila; on, koji se smije ubijenima u Jasenovcu; on, koji izmišlja nekakve svoje crkve: ”Crkvu u Hrvata” pa i ”Stepinčevu crkvu”; on, koji od 1997., izbjegava medije i nema petlje odgovoriti ni na najjednostavnija novinarska pitanja; on, koji se utaborio iza visokih bedema, rešetaka i kamera kao da je mafijaš na Siciliji; on, koji ne pamti kada je posljednji puta iskoristio javni prijevoz; on, koji se drži kao princ, premda mu je papa Franjo rekao da se ne smije tako ponašati; on, koji bi novom ”Olujom” potjerao ”komunjare”; on, kojem se živo fućka za rastuću nacionalističku netrpeljivost – ta i sam je plaća, pokriva, promovira i supotpisuje; on, koji je pokazao da se nije spreman žrtvovati za bližnje ni za domovinu.

Eh, da, zbog toga svega treba prešutjeti govore Ivana Pavla II. u Zagrebu 1994. Treba izbjeći analize i treba se kao vrag tamjana bojati zaključaka. Ali ne šutimo svi kao Bozanić.

Stoga, zaključno, treba nam dijalog, žestoka analiza, bespoštedna introspekcija jer teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.

Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro, iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.

Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju

Kada Angela Merkel najavljuje drugačiju strategiju prema onima koji se predaju protestnom glasovanju i daju krila ekstremnim desničarima, onda treba shvatiti da je pred nama svima, a osobito pred nama koji oblikujemo javno mnijenje, vrlo važan zadatak.

Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitim velikodušjem.

Bez te kulture mira rat uvijek vreba iz zasjede i tinja pod pepelom lomljivih primirja. Kršćanskom nadom želim upravo upotrijebiti ovu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor mržnje i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora