Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma

Slavo Kukić, ”Narod i nacija” s podnaslovom: Negacija nacije kao instrument državno-unitarističkog projekta, Kult, Sarajevo, 2023.

Jedino zbiljski postojeće je ono za što povijesni procesi stvore pretpostavke. Ništa u povijesti ne nastaje ad-hoc, ni iz čega. A povijest stvaraju povijesni subjekti u međusobnim odnosima.

To je temeljni pristup Slave Kukića u njegovoj novoj knjizi ”Narod i nacija”. Ovaj pristup nije slučajno izabran jer je Slavo Kukić sociolog, a u sociologiji postoji pravilo da se ne govori u pojmovima kao kategorijama odvojeno od stvarnosti. Samo u filozofiji i teologiji pojmovi su vanvremeni.

Kada se izučava društvo ili država uvijek se mora utvrditi o kojem društvu se radi ili o kojoj državi. U ovoj knjizi radi se o državi BiH i njenom društvu jer strukturu društva čini narod ili narodi sa svim svojim sadržajima – kulturom, običajima, religijom, povijesnim pamćenjem, jezikom, nacionalnom sviješću itd.

Ne može se govoriti o apstraktnom narodu bez narodnosnih sadržaja ili o državi bez institucija kroz koje djeluje. Narodi i države su uvijek na određenom stupnju povijesnog razvoja koji ulazi u njihov pojam, u saznanje o njima.

Osnovnu temu ove knjige autor je precizirao u podnaslovu: Negacija nacije kao instrument državno-unitarističkog projekta. Da budemo precizni, radi se o bošnjačkom unitarističkom projektu.

U našoj be-ha teorijskoj, čak akademskoj raspravi zadnjih godina o ovim temama, osnovni sociološki pristup je stavljen po strani. O narodu i narodima, o naciji i državi, raspravlja se apstraktno kao da ne postoji njihova povijest, kao da ne postoje povijesne razine njihovog razvoja koje odlučujuće utiču na postojeće društveno-političko stanje.

Te rasprave teorijski su jalove jer ne doprinose nikakvom novom saznanju, one uglavnom prežvakavaju procese koji su davno završeni ili ih vraćaju na početak kao da nisu imali nikakvu povijest. Želi se potpuno isprazniti povijesni prostor i doći do čistine koja bi omogućila novu rekonstrukciju povijesti.

Ta nova povijest je neka kategorijalna povijest, povijest smišljena u glavama ljudi, a ne ona dogođena. Sama namjera rekonstrukcije povijesti je osobina totalitarnog uma i karakteristična je kao praksa totalitarnih režima. Takvi režimi žele prošlost staviti pod svoju kontrolu kako bi vladali sadašnjošću i budućnošću.

Ovakav pristup povijesti ne može se znanstveno opravdati i na to upozorava Slavo Kukić u svojoj knjizi. On je ušao u analizu ovoga kvaziznanstvenog pristupa i pokazao da se ne radi o proizvoljnostima, o neukosti i neupućenosti nego o teorijskoj strategiji, o svjesnom stvaranju ”zbrke”.

Ako se pokaže da u povijesti do sada ništa nije bilo racionalno, ako ona nije imala nikakav smislen razvoj onda se ona lako odbacuje i vraća na početak.

Slavo Kukić otkriva pozadinu ove teorijske strategije: radi se o ideologiji koja želi iskonstruisati i teorijski opravdati postojanje jednog jedinog i autohtonog naroda u BiH koji je temeljni narod države. Taj autohtoni narod su Bošnjaci ili ”dobri Bošnjani”.

Ova teza se proširuje s tezom da su taj autohtoni narod ”Bogumili” koji su kasnije, u nekim povijesnim procesima, prihvatili različite religije. Na ovoj tezi istrajavaju i veoma ozbiljni i obrazovani autori iako je priznata povijesna činjenica da bogumili nisu bili narod nego kršćanska sekta koju su prihvaćali mnogi narodi.

Teze o jednom autohtonom narodu u BiH, nositelju be-ha državnosti, do sada su se pojavljivale samo kod hrvatskih i srpskih nacionalista. Sada se prvi put pojavljuju kod bošnjačkih autora i to intelektualaca.

Ovakva teorijska rekonstrukcija povijesti, bolje reći prekrajanje povijesti, po riječima autora, u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma i instrument je bošnjačkoga unitarističkog projekta.

Teza o naciji kao pripadnosti državi, koja je inače prisutna u nekim drugim teorijama države i nacije, dobila je pravo građanstva i u BiH, tako da se nacionalnost poistovjećuje s pripadnošću državi, a narodi svode na etničke skupine.

Ovu tezu o bosanskoj naciji zagovornici oslanjaju na dva uporišta, historijskom i teorijskom.

U historiji, odnosno u povijesti BiH, tvrdi se, u Bosni je živio jedan narod, ”bosanski narod” koji je primio tri religije. Hrvati i Srbi nemaju autohtonost, oni su slavenskog porijekla i doseljenici su u Bosni.

Drugo teorijsko uporište, povezano s prvim, ustvari je pravno-političko i tiče se konstitutivnosti naroda. Konstitutivan je samo onaj narod koji je autohton. Narodi koji su se doselili ne mogu biti konstitutivni za državu.

Zaključak iz ovih premisa je jasan: Hrvati i Srbi u BiH su nacionalne manjine i ne mogu biti konstitutivni. Danas je ovaj zaključak, što se tiče Hrvata, politički maksimalno eksploatiran u otvorenim zahtjevima da se Hrvati proglase nacionalnom manjinom, da trebaju imati samo onoliko vlasti koliko ih je u strukturi stanovništva.

Da bi ovi zahtjevi bili provedivi trebaju se legalizirati izmjenom Ustava BiH kojom bi se ukinula konstitutivnost kao odredba ravnopravnosti naroda. Ovaj zahtjev se plasira s tezom o građanskoj državi u kojoj bi građanin kao jedinka bio nositelj konstitutivnosti države.

Tako bi se nacionalna svijest Bošnjaka vezala za državu, a nacionalna svijest Hrvata i Srba za etničku pripadnost, odnosno oni bi u državi bili manjine s etničkim pravima.

”Zapravo, povijest je iskorištena za potrebe jednog državnog projekta – ili još preciznije, jedne nacionalističke ideologije.” (str. 23.)

Ovakvi teorijski stavovi zanemaruju cijelu povijest Bosne i Hercegovine i njenog katoličkog puka koji je bio vezan za svoju državu i nakon pada bosanskog kraljevstva pod Otomansku Imperiju.

Ovu vezu s državom koja je postojala u svijesti naroda, održavali su franjevci preko svoje provincije koja je nastavila s djelatnošću bez obzira na povijesne okolnosti. U kolektivnoj svijesti katolika ona je figurirala kao država – ”redodržava” jer je franjevačka provincija opstala kao institucija stoljećima i bila vezana za Vatikan.

Početkom dvadesetog stoljeća, pod austrougarskom upravom, taj katolički puk-narod organizirao se u političke stranke i izašao na tadašnje demokratske izbore za bosanski sabor. Te povijesne činjenice pokazuju da taj narod nije bio obična etničko-kulturna skupina već nacionalno osviješten narod i što je najvažnije potpuno identificiran sa svojom državom Bosnom i Hercegovinom.

Ove činjenice se ne smiju zanemariti u interesu onih koji su svoje nacionalno osviještenje dobili kasnije; nacionalne svijesti se nisu ni kod evropskih naroda formirale istovremeno i paralelno.

Zanimljivo da današnji zastupnici jedne nacije i jednog autohtonog naroda u BiH ne vide protivurječnost u koju upadaju. Oni su svjesni da su se nacije u svijetu formirale kroz povijest na dvama različitim principima: državno-pravnom koji je karakterističan za zapadna društva i kulturno-biološkom koji je karakterističan za istočna društva.

U prvom slučaju nacija se izjednačava s državom (državna nacija), u drugom slučaju nacija se izjednačava s narodom (nacija porijekla), odnosno s narodnom kulturom, tradicijom, jezikom, religijom itd.

Protivurječnost naših ideologa jedinstva nacije i države je u tome što na naše narode primjenjuju oba principa istovremeno tako što se prvi princip primjenjuje na Bošnjake, a drugi na Hrvate i Srbe. Tako se dolazi do teze da su Bošnjaci državotvorni, a Hrvati i Srbi etničko-kulturne i vjerske skupine.

Kao da sva tri naroda ne žive u istom društvu, u istom vremenskom periodu, kao da nemaju zajedničku povijest, kao da nisu u istoj državi i kao da nisu u istom dijelu svijeta – ispada da su Bošnjaci zapadni narod, a Hrvati i Srbi istočni. Radi se o nepoštivanju povijesti, ni one zajedničke ni one pojedinačne, svakoga naroda ponaosob.

Ne može se izbrisati cijela povijest jednog naroda, na primjer, kada su Hrvati u pitanju, koji je imao svoju srednjovjekovnu državu i koji se s njom identificirao stoljećima. Taj narod je izdržao stoljetne pritiske Otomanske Carevine, oslanjajući se na franjevce nije mijenjao vjeru i čuvao je svoju kulturu.

Osmanlije su osvajanjem Bosne srušili trideset samostana od 33 koliko ih je sredinom 15. stoljeća bilo. Ostala su samo tri, u Fojnici, Krševu i Kraljevoj Sutjesci zahvaljujući fra Anđelu Zvizdoviću, ali to je bio nukleus koji se nije ugasio i iz koga je rastao narod koji se nikada nije odrekao svoje ”zemljice Bosne”.

U povijesti BiH i tog naroda nikada se nije desilo, do pojave HDZ-a, odvajanje kolektivne i nacionalne svijesti naroda od države. To su uradili nacionalisti, odvojili su nacionalnu svijest od države s ciljem njene podjele i formiranja hrvatske države na tlu BiH. Ali to je zločin i nad državom i nad narodom.

U BiH nikada nije bio problem jedinstvo narodne, etničke i nacionalne pripadnosti i njihovog jedinstva s državom. To nije bilo u suprotnosti. Danas se to prikazuje kao suprotnost, a jedinstvo se rezervira samo za bošnjački narod, koji je kroz povijest navodno razdijeljen na tri vjere.

To je nacionalistička perspektiva u kojoj su svi nebošnjaci izjednačeni s nacionalistima, odrođenima od svoje države i pretvorenim u nacionalnu manjinu. Zanimljivo da se u tome slažu i hrvatski i srpski i bošnjački nacionalisti, gledaju iz iste perspektive i tretiraju be-ha Hrvate i Srbe kao dijasporu.

U pristupu ovim temama ne radi se samo o odnosu prema povijesnim činjenicama nego i o odnosu prema znanstveničkom moralu.

Ovim svojim rukopisom Slavo Kukić je, između ostalog, pokazao kako se taj moral žrtvuje za ideologiju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
    •  Euroatlanski svijet – strateški partner BiH
    •  Granićeve vašingtonske suze

> Svi tekstovi ovog autora